program uživo
12:35 Nagradna petica
13:00 Vijesti

Iskustvo iskonske samoće

 

            Govor o samoći i usamljenosti nije isti govor. Možemo biti sami, a da pritom ne budemo usamljeni. Možemo, naprotiv, biti okruženi mnoštvom, a opet osjećati intenzivnu usamljenost. Usamljenost je negativan osjećaj otuđenosti i bespomoćnosti, nerijetko povezan s osjećajima samosažaljenja, straha, dosade, ljutnje, nemira, osjećaja samokritičnosti koja smanjuje samopoštovanje i upravo to deprimira, negira da smo korisni i voljeni, još uvijek nekome potrebni. Samoća može biti pozitivna jer može postati prigoda da bolje upoznamo sebe, prigoda za stvaralaštvo, za duhovni rast, za otkrivanje vlastitoga unutarnjeg svijeta, onoga po čemu je čovjek to što jest, uzvišeniji od svega stvorenoga jer je stvoren na sliku Božju (usp. Post 1,27). Upravo o tom pozitivnom vidu samoće govori nam biblijski tekst Knjige Postanka gdje možemo pratiti kako je čovjeku nužno iskusiti samoću da bi bolje upoznao veličinu svoga čovještva i shvatio da mu je punina u zajedništvu.

                Knjiga Postanka sadrži dva različita izvještaja o stvaranju prvih ljudi koji proizlaze iz dvije različite tradicije. U svećeničkoj tradiciji iz VI stoljeća pr. Kr. naglašena je činjenica da su muškarac i žena stvoreni istovremeno i oboje na sliku Božju: «Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih» (Post 1,27). Iako je čovjek usko vezan sa svijetom, biblijska pripovijest ne govori o njegovoj sličnosti s ostalim stvorenjima nego samo s Bogom. Pokazuje se nemogućnost svođenja čovjeka na svijet te nemogućnost objasniti ga kategorijama ovoga svijeta. Ova istina o čovjeku odnosi se jednako na muškarca i na ženu, a muškost i ženstvenost dva su izraza jednog te istog čovještva i u oba se nalazi cijelo bogatstvo čovječnosti. U jahvistiškoj tradiciji (Post 2,25) koja potječe vjerojatno iz X stoljeća pr. Kr, žena proizlazi od muškarca i stvaranje dvaju spolova viđeno je kao lijek samoći: «Nije dobro da čovjek bude sam: načinit ću mu pomoć kao što je on» (Post 2,18).

            Problem samoće, koji je u biti prvi antropološki problem, pojavljuje se samo u drugome izvještaju o stvaranju čovjeka (Post 2,5-25) koji pripada jahvističkoj tradiciji. Kontekst samoće o kojem govori Post 2,18 može nas uvjeriti da se radi o samoći čovjeka, muškarca i žene, a ne samo o samoći muškarca uzrokovanoj nedostatkom žene.

Posredstvom tijela čovjek postaje svjestan da je «sam». Razlikuje se od svega stvorenoga svijeta prvim činom samosvijesti i samom se sebi objavljuje kao osoba. U tekstu Knjige Postanka 2,19-20 jasan je proces potrage čovjeka za vlastitim identitetom: «Tada Jahve, Bog, načini od zemlje sve životinje u polju i sve ptice u zraku i predvede ih čovjeku da vidi kako će koju nazvati, pa kako koje stvorenje čovjek prozove, da mu tako bude ime. Čovjek nadjene imena svoj stoci, svim pticama u zraku i životinjama u polju. No čovjeku se ne nađe pomoć kao što je on». Čovjek traži puninu života u stvarnostima koje ga okružuju, ali on je neizmjerno veći od svake od njih i ne može biti usmjeren na ono što je manje vrijedno, na stvari i životinje. Ljudsko je biće «netko» svjestan svoga dostojanstva. To je prvi čin samosvijesti, sposobnosti isključivo ljudske. Bogatstvom svoga unutarnjeg svijeta čovjek nadilazi sveukupnost stvari i to je razlika između njega i drugih bića vidljivoga svijeta, lišenih razuma, koji su uvijek «nešto». Ovo temeljno razlikovanje ističe bezdan koji ih razdvaja. Čovjek je «sam» jer je drugačiji od vidljivoga svijeta. On nije samo jedinka vrste, kao što su životinje i biljke, nego u njemu postoji jedna posebna savršenost bića koja se izražava riječju «osoba».

            Osim što se čovjek vidi bitno drugačijim od svega stvorenoga i to posredstvom vlastitoga tijela, svoju iskonsku samoću osjeća još opipljivije u iskustvu nedovršenosti i potrebe za jednim «ti». Tekst: «I reče Jahve, Bog: „No čovjeku se ne nađe pomoć kao što je on“» (Post 2,20) odnosi se na trenutak u kojem se muškarac osjeća sam, bez žene. Šetajući rajem, uočava da su životinje stvorene u paru, a da je on sam. Osjeća se loše jer živi iskustvo čovještva nesposobnog postići puninu svoga bogatstva. Osjeća se usamljenim. Ograničen i bolno svjestan nedovršenosti svoje prirode, on traži puninu života u stvarnostima koje ga okružuju, no ne nalazi «pomoć kao što je on» (Post 2,20). Punina je moguća u jednom drugom biću, moguća je za muškarca jer postoji žena i obratno. Jedno postoji kako bi drugo živjelo puninu svoga čovještva. Upravo u stvaranju čovjeka kao muškarca i žene samoći je otvorena mogućnost da postane put koji vodi do izvornoga zajedništva.

 

Kolumnist: 
Iskustvo iskonske samoće

Izdvojeno iz programa

Riječ kao lijek je kratka poticajna rubrika koju možete poslušati u programu Radiopostaje Mir Međugorje svakim danom osim nedjelje u 11:55h i 19:15h. 

Rubriku vodi i uređuje Ivana Grbavac.

Prava je riječ u pravo vrijeme kao čaša vode u...

Želite li dan započeti uz poticajne duhovne misli koje u programu za vas priređuju svećenici i časne sestre?

Duhovni poticaj- živo vrelo, slušajte od ponedjeljka do subote u 3:00h, te u 7:10h.

Pitajte svećenika

Svaki ponedjeljak u 8:20 emitiramo rubriku Pitajte svećenika. Rubrika je tu u kojoj svećenici odgovaraju na Vaša pitanja, koja postavljate tijekom tjedna. Pitanja mogu biti anonimna, a možete ih slati putem elektroničke pošte (...