program uživo
21:00 Glazba
22:00 Dnevnik Radio Vatikana

Tvoja staza

Nedjelja je Dobrog Pastira, dan molitve za duhovna zvanja, za sve one koji ostaviše sve i pođoše za Njim (usp. Lk 18,28), te za one koji će to tek učiniti, za one nesigurne koji se pitaju je li ono što u sebi osjećaju samo plod mašte ili pak pokušaj bijega od svijeta, je li kukavičluk i nemogućnost suočavanja s onim što život u svijetu nosi ili se pak radi o kukavičluku da se „ostavi svoje“ te krene u avanturu s Onim koji poziva. Danas Crkva moli za sve te i mnoge druge, za sve nas koji smo se uputili na ovaj put jer smo osjetili da smo na nj pozvani. Ispisujući ove retke iznosim isključivo svoje iskustvo, svoje nedoumice, svoja traženja, svoju radost i težinu „ostavljanja“. No, uvjerena sam da mnogi, ako pogledaju u dubinu srca i hrabro se suoče s onim što se tamo nađe, dijele ova razmišljanja.

Do sada sam pisala o pozivu čovjeka da „ostavi oca i majku te prione uza svoju ženu“ (Post 2,24). Danas pišem o drugačijem pozivu, jednako uzvišenom i lijepom, onom da se ostavi sve i da se slijedi Isusa (usp. Lk 18,22). Kad Isus onom bogatom i veoma pobožnom čovjeku, nakon što ga ovaj pita kako baštiniti život vječni, govori da mu valja sve prodati i krenuti za njim, ostavlja ga bez riječi, pognute glave i nespremna na taj pothvat. Evanđelje kaže kako se, naime, ovaj ražalosti jer bijaše silno bogat. Izgleda da je materijalno bogatstvo za njega bila nepremostiva prepreka, veća od želje da baštini život vječni, život u punini. U istome evanđeoskom ulomku, Petar dodaje: „Evo, mi ostavismo svoje i pođosmo za tobom“ (18,28). Zanimljivo je da Petar ne govori kako su ostavili kuće, polja, njive, vikendice, automobile, nego „svoje“. Isus odgovara: „Zaista, kažem vam, nema ga tko bi ostavio kuću, ili ženu, ili braću, ili roditelje, ili djecu poradi kraljevstva Božjega, a da ne bi primio mnogostruko već u ovom vremenu, i u budućem vijeku život vječni (18,29-30). Umjesto da govori o materijalnom bogatstvo kojeg su se odrekli kako bi ga slijedili, Isus govori o odnosima, odnosno o napuštanju afektivnih i obiteljskih veza. Smatram da se mnogo teže odreći odnosa nego materijalnih stvari. Napustiti, odnosno nikada ne imati ženu, muža, djecu, ostati sam, iako okružen mnoštvom. Jedni govore da smo sretnici jer „nemamo nikakvih briga“, drugi nas sažalijevaju jer nemamo nikoga „svoga“, ne shvaćajući možda ni jedni ni drugi da je to poziv koji ispunja srce i za koji osjećaš da je tvoj i da te jedini može usrećiti. Kad se dvoje ljudi upozna te u srcu odjekne onaj poklik: „Gle, evo kosti od mojih kostiju, mesa od mesa mojega“ (Post 2,23) koji svjedoči da se osobu prepoznalo kao onu „pravu“ za sebe, jednako se događa u srcu onoga koji osjeća Božji poziv da ostavi sve i pođe na put koji ne obećava uvijek „svilu i kadifu“, nego je nerijetko posut trnjem, obavijen velom nerazumijevanja i samoće, no unatoč tomu je onaj „pravi“.

Doista je lijepo otkriti svoj životni poziv i krenuti putem koji ispunja. To nikako ne znači da osobe koje su sretne u svome pozivu, bio to bračni ili poziv na posvećeni život, ne osjete razočaranje, prazninu, samoću, ostavljenost, slabost svoje ljudskosti i nemogućnosti da se uvijek hodi uspravljene glave, nego da i u takvim trenutcima nastave hoditi prema cilju. To ne znači ni da su uvijek „na visini zadatka“, te da nikada nisu razočarali nekoga tko je u njih polagao nade i očekivao više. Ipak na kraju svi ostajemo ljudi, razapeti između ovoga svijeta i onoga, između onoga što jesmo i što želimo biti, s nogama u kaljuži, a rukama ispruženim prema beskonačnom. Pozivajući nas da ga slijedimo u redovničkom ili svećeničkom pozivu, Isus nas nije oslobodio onoga ljudskog u nama. I dobro je da nije, jer bismo u protivnom postali oholi i hladni za ljude oko sebe, negdje daleko od realnosti i patnje čovjekove. Stoga nas ne gledajte kao „izvanzemaljce“ jer smo i mi djeca svojih roditelja, nečije sestre i braća, unuci i rođaci, iako u ovome životu vjerojatno nikada nećemo biti nečije „sve“. Ne budite prekritični prema nama kao da vi znate najbolje kako naš život treba izgledati i kako bismo se mi trebali ponašati. Ne budite nam „maćehe“, nego imajte razumijevanja da smo i mi oni koji nastoje ispuniti svoje životno poslanje i biti sretni, te iako ne živimo uvijek kao autentični glasnici Evanđelja, uvjerena sam da to svatko radi kako najbolje umije. Očekujete od nas mnogo, i s pravom jer nam je mnogo dano (usp. Lk 12,48), no ne očekujte previše. Ne očekujte da budemo bogovi i spasitelji, jer je samo jedan Spasitelj, samo je jedan Bog i Otac, a svi smo mi braća (usp. Mt 23,9). Budimo svjesni da svaki čovjek želi vječni život, kao onaj bogataš koji se približio Isusu da mu ovaj pokaže put do njega. Svi mi želimo život u punini i sreću, te smo pozvani ostvariti je. Ja sam ta koja odlučuje o svojoj sreći, jer sam slobodna izabrati. Bila bi fatalna pogrješka kada bih na kraju puta shvatila da cilj koji je preda mnom nije onaj kojeg sam željela. Svatko ima svoj put, jedinstven i neponovljiv i neka se nitko ne nađe toliko bezobrazno hrabar da drugome ukazuje na njegov, niti toliko kukavički slab da ne zna izabrati svoj. Za to je potrebno osluhnuti glas i krenuti, što najbolje opisuju stihovi pjesme Tvoja staza:

Kreni stazom koje nema, to će biti tvoja staza.

Tko zna što ti sutra sprema taj tvoj put bez putokaza.

Al znaš: to je tvoja cesta što nekamo ipak vodi,

i da na njoj nema mjesta za drugoga. Zato brodi!

Ako ipak nekad negdje na lud kamen zakoračiš,

pa kad glavom o tlo tresneš, zato nemoj da se smračiš,

već, molim te, junak budi k'o da ništa bilo nije,

pa nastavi svojom cestom još oštrije nego prije.

A kad ti je zbilja dobro, kad pomisliš da si snažan,

smiri malo svoju snagu, nemoj da se praviš važan.

I nastavi svojom cestom, niti lijevo, niti desno.

Po širokom hodaj usko, a napni se kad je tijesno.

I jednog ćeš dana stići na kraj samog tvoga puta.

Tog ćeš časa možda biti bez cipela i kaputa,

al' ćeš znati što si, tko si, i koliko zbilja vrijediš,

da si Netko samo zato što jedino svoj put slijediš.

(Ratko Zvrko)

 

Kolumnist: 

Izdvojeno iz programa

Riječ kao lijek je kratka poticajna rubrika koju možete poslušati u programu Radiopostaje Mir Međugorje svakim danom osim nedjelje u 11:55h i 19:15h. 

Rubriku vodi i uređuje Ivana Grbavac.

Prava je riječ u pravo vrijeme kao čaša vode u...

Želite li dan započeti uz poticajne duhovne misli koje u programu za vas priređuju svećenici i časne sestre?

Duhovni poticaj- živo vrelo, slušajte od ponedjeljka do subote u 3:00h, te u 7:10h.

Pitajte svećenika

Svaki ponedjeljak u 8:20 emitiramo rubriku Pitajte svećenika. Rubrika je tu u kojoj svećenici odgovaraju na Vaša pitanja, koja postavljate tijekom tjedna. Pitanja mogu biti anonimna, a možete ih slati putem elektroničke pošte (...