program uživo
02:15 Glazba
03:15 Agape

Čovjek – izvrsniji od čitavoga svemira

Danas se mnogo govori i piše o ljudskim pravima, o dostojanstvu osobe, o osobnom izboru, no pojam osoba nije nimalo jednoznačan te je potrebno biti veoma jasan kad se o njoj govori. Postoji opasnost da se, pod utjecajem različitih bioetičkih struja i nazora, odluta u redukcionizam. Tako jedni danas osobom smatraju samo one koji su sposobni razlikovati ugodu od boli. Drugi, upravo suprotno od ovog stajališta, ne pridaju gotovo nikakvu važnost biološkoj strukturi. Za njih život ima vrijednost samo u mjeri u kojoj je otvoren odnosima prema drugima, a sve dok čovjek nije sposoban uspostaviti komunikaciju sa svijetom, ne postoji kao osoba. Treći model, funkcionalistički, definira osobu na osnovi funkcija samosvijesti, samospoznaje i moralne svijesti. Iščezava subjekt kao nositelj tih sposobnosti, kao ontološka jezgra, središte postojanja i slobodnog djelovanja. Iz toga proizlazi zaključak da određeni pripadnici ljudske vrste, kao što su embriji, fetusi, novorođenčad, mentalno retardirani, oni u komi, nisu osobe. Duhovno se svodi na psihičko, a ovo na neurološko.

Personalistička antropologija, ona koju zastupa Katolička Crkva, svaki začeti organizam smatra ne samo jedinkom ljudske vrste, homo sapiensa, nego osobom s neponovljivim karakteristikama. Ne postoji nikakav kvalitativni skok u razvoju osobe, od trenutka začeća pa do smrti. Stoga svako začeto ljudsko biće može i mora biti objekt ljubavi, pažnje i brige još prije rođenja. Ono je osoba, u njemu je život koji mu je darovao Bog koji ga poznaje od utrobe majčine, oblikuje ga još kao maleno biće od samo jedne stanice i u njemu vidi odrasla čovjeka kakav će biti sutra (usp. Ps 139,1.13-16).

Oslanjajući se na naučavanje Crkve i personalističku antropologiju, posvetimo pažnju drugom poglavlju Knjige Postanka koja, relativno jednostavnim rečenicama, opisuje čovjeka kao osobu samosvjesnu i sposobnu za samoodređenje. Čin samosvijesti izvršen je od strane intelekta, sposobnosti tipično ljudske zbog koje „čovjek ima razloga smatrati se izvrsnijim od čitavog svemira stvari“, kako naglašava Gaudium et spes (GS 15).  Činom samoodređenja čovjek aktualizira svoju slobodu, „izuzetni znak slike Božje“ (GS 17). Očituje se kao subjekt Saveza, subjekt načinjen kao osoba ukoliko treba raspoznati i izabrati između dobra i zla (usp. Post 2,16-17).

Biblijska potvrda prema kojoj je ljudsko biće stvoreno na sliku Božju (usp. Post 1,27) ukazuje na ontološko dostojanstvo ljudske osobe i na njezinu sposobnost da se „prepozna, posjeduje, slobodno dariva i ulazi u zajedništvo s drugim osobama“ (KKC 357), stavljajući je iznad svih drugih živih bića. U drugome izvještaju knjige Postanka čovjek se prikazuje kao osoba po mjeri Božjega suradnika ukoliko mora svjesno izabrati između dobra i zla, između života i smrti. Riječi Božje iz prvoga izvještaja: „Sa svakoga stabla u vrtu slobodno jedi, ali sa stabla spoznaje dobra i zla da nisi jeo! U onaj dan u koji s njega okusiš, zacijelo ćeš umrijeti“ (Post 2,16-17) očituju čovjeka kao subjekt saveza koji je stavljen u odnos sa samim Bogom i kao biće sposobno samoodređenja čije dostojanstvo „zahtijeva da radi po svjesnom i slobodnom izboru, to jest potaknut i vođen osobnim uvjerenjem“ (GS 17).

Posredstvom tijela čovjek postaje svjestan da je „sam“. Upravo tijelo postaje čimbenik koje ukazuje čovjeku na njegovu transcendentalnost i nedostatnost materije. Razlikuje se od svega stvorenog svijeta prvim činom samosvijesti i samom se sebi objavljuje kao osoba. U tekstu knjige Postanka jasan je proces potrage za definicijom sebe i opisivanjem ljudskoga bića kao ljudske osobe: „Tada Gospodin Bog načini od zemlje svaku vrstu divljih životinje i sve ptice nebeske i dovede ih čovjeku, da vidi kako će ih nazvati: kako god čovjek bude nazvao svako od živih bića, to je trebalo biti njegovo ime. Tako čovjek nadjene imena svoj stoci, svim pticama nebeskim i svim divljim životinjama, ali čovjek ne nađe pomoć sebi sličnu“ (Post 2,19-20). Čovjek traži puninu života u stvarnostima koje ga okružuju, ali on je neizmjerno veći od svake druge stvarnosti i ne može biti usmjeren na ono što je manje vrijedno od njega, stvari i životinje. Ljudsko je biće „netko“ i svjestan je svoga dostojanstva. Ovo je razlika od drugih bića vidljivoga svijeta, lišenih razuma, koji su uvijek „nešto“: „Čovjek se zbilja ne vara  kad se priznaje višim od materijalnih elemenata i kad se ne smatra svodivim na golu česticu prirode ili na anonimni element ljudskoga društva. Svojom unutrašnjošću on uistinu nadilazi sveukupnost stvari“ (GS 14). Čovjekov sastav i savršenstvo obuhvaća njegovu unutrašnjost i njegovu duhovnu narav od koje ovisi vrijednost ljudskoga bića. Ovo temeljno razlikovanje ističe bezdan koji ih razdvaja. Čovjek nije samo jedinka vrste, kao što su životinje i biljke, nego u njemu postoji jedna posebna savršenost bića koja se izražava riječju „osoba“ Ovo razlikovanje od svih živih bića prvi je korak u ustrojstvu osobnoga identiteta.

Spomenuli smo da jedan od bioetičkih modela osobom smatra samo one sposobne, odnosne otvorene odnosu. Svjesni da je osoba mnogo više od onoga kako i ako je drugi doživljavaju ili ona njih, ne možemo u potpunosti odbaciti ovo stajalište zato što svaka osoba pronalazi svoj identitet u odnosu. Nadilazeći samu sebe, u potpunosti se pronalazi u susretu s drugim. Nakon što je postao svjestan bezdana različitosti između sebe i svega stvorenoga svijeta, čovjek osjeća potrebu načiniti drugi korak te priopćiti nekome svoj identitet i biti prepoznat kao osoba. No to nije u stanju ostvariti ukoliko ne prepozna svoje dostojanstvo. Prihvatiti se kao slobodnu i dostojnu osoba znači voljeti samoga sebe i to je uvjet da bi se moglo voljeti drugoga. Voljeti je darovati drugome najbolje od sebe. Koliko više osoba radi na sebi, toliko se više poznaje i postaje sigurna u sebe; koliko se više cijeni, toliko bogatiji postaje njezin dar i toliko više uspijeva voljeti. Temeljna potreba koja daje značenje postojanju zajednička je ljubav gdje postoji „ja“ koji može reći „ti“. Čovjek ima potrebu za jednim „ti“ koji može biti zrcalni „ja“ i koji mu može otkriti vlastiti osobni identitet i vlastitu jedinstvenost. Ovo je moguće samo u zajedništvu sa drugom osobom koja se nalazi na jednakoj ontološkoj razini i posjeduje jednako dostojanstvo.

         U nekoliko, na prvi pogled jednostavnih redaka knjige Postanka, izrečena je sva filozofija i antropologija, ispjevana je najljepša pjesma o čovjeku koji je stvoren iz ljubavi i za ljubav. No, ta najdublja istina o nama samima zamračena je istočnim grijehom čije posljedice osjećamo i s kojima se borimo cijeli život: od samooptuživanja, niskoga ili nikakvog samopouzdanja pa do uvjerenja kako bi najbolje bilo da nas nema pa zajedno s Jobom u boli proklinjemo dan svojega rođenja (usp. Job 3). Nerijetko zaboravljamo kako smo veličanstveno sazdani i da Onaj koji nas je želio i o nama sanjao nije ništa prepustio slučaju dok nas je tkao u krilu majčinu (usp. Ps 139,13). Spomenimo se češće svoga dostojanstva i vrijednosti, jer samo kad je stvorio čovjeka, osobu sposobnu za odnos s Njim, rekao je Bog: „I bijaše veoma dobro“ (Post 1,31).

Kolumnist: 

novosti iz Crkve

Blagdan Svih svetih
Objavljeno 01.11.2017.
Sveta Faustyna Kowalska
Objavljeno 05.10.2017.

Izdvojeno iz programa

Riječ kao lijek je kratka poticajna rubrika koju možete poslušati u programu Radiopostaje Mir Međugorje svakim danom osim nedjelje u 11:55h i 19:15h. 

Rubriku vodi i uređuje Ivana Grbavac.

Prava je riječ u pravo vrijeme kao čaša vode u...

Želite li dan započeti uz poticajne duhovne misli koje u programu za vas priređuju svećenici i časne sestre?

Duhovni poticaj- živo vrelo, slušajte od ponedjeljka do subote u 3:00h, te u 7:10h.

Pitajte svećenika

Svaki ponedjeljak u 8:20 emitiramo rubriku Pitajte svećenika. Rubrika je tu u kojoj svećenici odgovaraju na Vaša pitanja, koja postavljate tijekom tjedna. Pitanja mogu biti anonimna, a možete ih slati putem elektroničke pošte (...