program uživo
12:45 Kutak za podupiratelje
13:15 Top ljestvica duhovne glazbe

Gle, evo kosti od mojih kostiju!

Od prvih trenutaka postojanja usmjereni smo na druge, te o njima ovisi i naše preživljavanje. Ne mislim samo na naše materijalne potrebe koje zadovoljavaju, nego na prihvaćanje i ljubav kojom nas zaogrnu. Ili ne, pa ostanu trajne posljedice s kojima se čovjek muči cijeli život i potrebno je puno energije, vremena i duhovnoga iscjeljenja da shvatimo koliko smo vrijedni i prihvatimo da smo ljubljena Božja djeca. Nit je života od početka povezana s nitima drugih. Vjerujem da smo čitali ili čuli o slučajevima djece koja su odrasla ostavljena u šumi, ili s kojima se nikada nije pričalo. Nisu razvili komunikacijske vještine kao ni sposobnost života s drugima. Ostao je hendikep kojeg se kasnije veoma teško, pa i nemoguće osloboditi. Ovdje će posebno biti govora o povezanosti koja vlada među suprotnim spolovima i usmjerenosti jednih na druge. Te usmjerenosti i vlastite nedostatnosti počinjemo biti svjesni u proljeće svoga života, u vrijeme adolescencije kada se bude sve energije tjelesne i duševne i kao da cijelo biće u susretu s osobom drugoga spola klikće: „Gle, evo kosti od mojih kostiju, mesa od mesa mojega“ (Post 2,23), jer otkrivamo da je upravo ta druga i drugačija osoba onaj bitan element koji nam nedostaje do cjelovitosti.

Sveti nam pisac knjige Postanka prenosi Božje riječi: „Načinimo čovjeka na svoju sliku“ (Post 1,26) i zatim: „Bog stvori čovjeka na svoju sliku; na svoju sliku Bog ga stvori; muško i žensko stvori ih“ (Post 1,27). Od svoga je postanka čovjek stavljen u odnos s drugim osobama, s Bogom i sa svim stvorenjima. „Čovjek je po svojoj najdubljoj naravi društveno biće i bez odnosa s drugima ne može ni živjeti ni razviti svoje sposobnosti“, kako naglašava Drugi Vatikanski Sabor u konstituciji Gaudium et spes (GS 12). Jedna od temeljnih karakteristika čovjeka sposobnost je odnosa, upisana u njegovu narav, a prvi je od svih ljubavni odnos koji ga vezuje za osobu suprotnoga spola. Sveti papa Ivan Pavao II u broju 7 apostolskoga pisma o dostojanstvu i pozivu žene Mulieris dignitatem ističe da knjiga Postanka objavljuje čovjeku njegov specifični identitet, odnosno da on „ne može postojati 'sam' (usp. Post 2,18); može postojati samo kao 'jedinstvo dvoga', dakle u odnosu s drugom osobom. Radi se o uzajamnom odnosu: muškarca prema ženi i žene prema muškarcu. Biti osoba na sliku Božju, podrazumijeva, dakle, također postojanje u odnosu s drugim 'ja'“. Naš je Bog trojedini, jedan Bog u jedinstvo triju Osoba koje su u stalnom odnosu ljubavi: Otac je onaj koji ljubi, Sin je ljubljen, a Duh Sveti je ljubav koja struji i međusobno ih vezuje. Čovjek je sposoban je za odnose, za komunikaciju i zajedništvo, te za kreativno uzajamno djelovanje u kojem preuzima odgovornost za drugoga. U strukturi svoje biti, osoba je uvijek biće-za i to nije neki rubni element nego je dio njegova ustrojstva. No, čovjek je također biće u potrebi koje se mora utjecati jednoj drugoj stvarnosti kako bi bio potpun. Ništa od materijalnih, bioloških i duševnih dobara ne može ga zadovoljiti, on treba odgovarajućeg partnera koji posjeduje apsolutnu urođenu sličnost (usp. Post 2,20). Dostojanstvo ljudske osobe stoji u činjenici da jest to što jest i čovjek pronalazi svoje ispunjenje samo kad je prihvaćen i priznat kao čovjek, tj. u osobnoj ljubavi.

         Božja odluka da dadne čovjeku pomoć njemu sličnu, vodi ga do zaključka da ne postoji samo kao osoba, nego kao osoba za osobu. Kliktajući susret sa ženom objavljuje mu njegovu bit koja je darivanje samoga sebe u zajedništvu. Pojam ljubavi između muškarca i žene uključuje darivanje jedne osobe drugoj. Ovaj dar obuhvaća cijelu osobu i isključuje da se on ili ona mogu darovati u isto vrijeme i na isti način drugima. U suprotnom bi se radilo o laži. Riječima potvrđivanja „Gle, evo kosti od mojih kostiju, mesa od mesa mojega“ (Post 2,23), biblijskim prauzorom Pjesme nad pjesmama, čovjek pokazuje radost zbog drugoga ljudskog bića, zbog drugoga „ja“.

Prva riječ koju muškarac izgovara posvećena je ženi i može se smatrati prvom izjavom ljubavi. Iako po naravi imamo sklonost i potrebu biti gospodari samih sebe, u ljubavi vrijedi druga logika. Ljubav, naime, oduzima osobi sklonost da bude svoj gospodar i nikome ne polaže račune, te čini da se slobodno želi darovati nekom drugom. Osoba želi prestati pripadati isključivo samoj sebi, odriče se svoje neovisnosti, jer je u ljubavi vođena uvjerenjem da darivanje ne vodi njenom osiromašenju nego obogaćenju. Izlazi iz same sebe kako bi se u drugome pronašla. Bračna se ljubav razlikuje od svh drugih jer se sastoji u darivanju osobe, vlastitoga „ja“. Kod svih drugih oblika ljubavi postoji uvijek nešto pridržano samo nama, no kod bračne više nema granice u darivanju, počevši od tijela, pa do intelektualnih i afektivnih sposobnosti, moralnih uvjerenja, društvenih, profesionalnih i ekonomskih postignuća. Ostvarenje ljudskoga bića u prepoznavanju je drugosti drugoga, u prepoznavanju da nije potpun dok se ne otvori drugome. Tako se nikada ne može zavaravati da je apsolutan i savršen, te da može dostajati samome sebi, nego prepoznaje potrebu da uđe u zajedništvo. Muškarac i žena se nadopunjuju i međusobno obogaćuju i upravo ta razlika i potreba za zajedništvom među njima, čini ljudsko stvorenje u potpunosti slikom Božjom.

Zajedništvo među osobama zajedništvo je života koje nadilazi tjelesno sjedinjenje i izražava radikalnu pripadnost jednoga drugome. Tamo gdje „ja“ i „ti“ čine „mi“ pretpostavljena je savršena recipročnost dviju osoba jednakoga dostojanstva, isključujući svaku prevlast. Jedinstvo dviju osoba nije nešto što se postiže preko noći, nego građevina koja se gradi vjerojatno cijeloga života uzajamnim darivanjem i primanjem. Kako bi se to ostvarilo potrebno je svaki dan iznova krenuti i zaputiti se prema istome cilju. Iako sama ne živim bračni život, uzvišenost bračne ljubavi nije mi strana i ne bih se složila s onim tko tvrdi da su ovo prazne riječi. Svi mi potječemo iz obitelji gdje se ta bračna ljubav živjela, gdje uspješnije gdje manje uspješno. No, potreba prihvaćanja, žrtve, darivanja i primanja, jasna je svima. U naše je biće utkana potreba da se darujemo jer bi u suprotnom naše postojanje bilo potpuno besmisleno, bili bismo samoživi nesretnici, nezadovoljni i prazni u svome hladnome svijetu bez rizika. Tko voli taj riskira da bude ranjen, ismijan i na kraju ostavljen. No, zar se ne može dogoditi i suprotno – uzvraćena ljubav koja se neće umoriti i onda kada nestane strasti, i kada život pokaže zube? Ne riskiramo li uvijek kad ulažemo mnogo u određeni projekt, posao, odnos, u nešto veliko? Istina je da je rizik darovati se posve nekomu budući da ne možemo ni za se „staviti ruku u vatru“. Ljudska je narav krhka i nestalna, kao list kojeg vjetar vremena baca ovamo i onamo, te nam nitko ne može sa sigurnošću reći što će biti u budućnosti. No, ako u ljubavi ne riskiramo, tada riskiramo da nikada ne iskusimo razloge zbog kojih srce brže kuca i bez ikakva se povoda rađa pjesma na usnama, a život se, koliko god bio težak, doživljava ispunjenim? Za tako uzvišenu ljubav isplati se riskirati. Ne započinju li sve velike stvari na posve tankom rubu?

S.Branka Perković

 

 

Kolumnist: 
Gle, evo kosti od mojih kostiju!

novosti iz Crkve

Blagdan Svih svetih
Objavljeno 01.11.2017.
Sveta Faustyna Kowalska
Objavljeno 05.10.2017.

Izdvojeno iz programa

Riječ kao lijek je kratka poticajna rubrika koju možete poslušati u programu Radiopostaje Mir Međugorje svakim danom osim nedjelje u 11:55h i 19:15h. 

Rubriku vodi i uređuje Ivana Grbavac.

Prava je riječ u pravo vrijeme kao čaša vode u...

Želite li dan započeti uz poticajne duhovne misli koje u programu za vas priređuju svećenici i časne sestre?

Duhovni poticaj- živo vrelo, slušajte od ponedjeljka do subote u 3:00h, te u 7:10h.

Pitajte svećenika

Svaki ponedjeljak u 8:20 emitiramo rubriku Pitajte svećenika. Rubrika je tu u kojoj svećenici odgovaraju na Vaša pitanja, koja postavljate tijekom tjedna. Pitanja mogu biti anonimna, a možete ih slati putem elektroničke pošte (...