program uživo
02:15 Glazba
03:15 Agape

"U malome si bio vjeran, uđi u radost Gospodara svoga"

Naslov ove moje kolumne je „Nije dobro da čovjek bude sam“ gdje sam počela pisati i interpretirati prve retke Biblije, odnosno Knjige Postanka o temeljnom odnosu na kojem počiva obitelj i društvo, odnosu između muškarca i žene. No, svako malo udaljim se od te teme pa pišem o onome što mene osobno tih dana okupira i što mi se vrzma po glavi. Razmišljala sam kako ne bih trebala odstupati od početne teme, no onda mi opet dolazi misao kako ništa od ovoga o čemu sam pisala i pišem, nije ustvari odstupanje jer sve su ove teme dio obiteljskoga i društvenog tkiva. Sve što se tiče čovjeka osobno, sva previranja duše, sva društvena zbivanja, potvrda su kako „nije dobro da čovjek bude sam“. Stoga ni sada neće biti riječi o žensko-muškim odnosima i poslanju jednoga i drugoga u svijetu, a opet se tiče itekako i jednoga i drugoga. Tiče se čovjeka tko god on bio, u kojeg god povijesnom razdoblju i na kojem god dijelu planeta živio.

Posljednjih nekoliko nedjelja misna nas čitanja svojim sadržajem potiču na razmišljanje o smrti i o ponovnome Kristovu dolasku. Tema smrti nije dobrodošla i polako postaje tabu tema, kao i bolest. Danas se o tome ne priča: „Šuti, ne daj Bože!“. Kao da će ignoriranjem nestati. Djecu se ne vodi baš previše u posjetu bolesnicima, posebice teškim, niti ih se vodi na sprovode, kako bi ih se poštedjelo traume. A što kada umre netko najbliži? Može li se ikoga tada poštedjeti traume? Kako se nositi s činjenicom da te osobe više nema? Ne pomažu nikakva tumačenja jer ova činjenica izlazi iz sfere osjetilnoga i razumskog i ulazi u područje onoga što se zove vjera. Krist će ponovno doći, kaže nam vjera. Kada će to biti nitko ne kazuje niti zna. Taj se susret s Isusom može dogoditi danas, jer mogu danas umrijeti. Nisam spremna da se danas prekine tijek moga života jer osjećam da nisam učinila ništa, a trebala bih. Trebala bih ostaviti neki trag svoga postojanja. Želja je to svakog čovjeka: ne biti zaboravljen. Zato i podižemo nadgrobne spomenike i pišemo imena i godišta, kako bi se znalo da je ta osoba svojedobno kročila ovom zemljom. Kad umre neka relativno mlađa osoba, onda je velika tuga i žaljenje, posebice kada iza nje ostanu djeca. No, gledano iz drugoga kuta, ovo uopće ne mora biti tako strašno. Ta je osoba u svojoj djeci ostavila dio sebe na ovome svijetu koji nastavlja živjeti i živjet će sve dok je djeca nose u srcu, mislima i molitvama. Možda je zato potreba da ostavimo nešto vidljivoga, opipljivoga na ovome svijetu veća kod nas koji nemamo vlastitu djecu. Netko se dadne u graditeljstvo, netko u spisateljstvo, netko u glazbu, sve u želji, uglavnom nesvjesnoj, da ostavi dio sebe živa, da bude neprolazan i nezaboravljen. Posve prirodno, sasvim normalno i razumljivo.

Čovjek otkrio talente koje mu je Bog dao i razvija, ne štedi ni vrijeme ni energiju. No, nisu talenti samo nadarenost za kakvu stručnu djelatnost, kakvu granu umjetnosti. Iako nerijetko neopipljivi, medijski nepopraćeni, jednako su važni, ako ne i važniji talenti koji su više usmjereni na drugoga nego na nekakvo vlastito samoostvarenje. Pritom mislim na brižljivost, na nježnost, na altruizam, na srce otvoreno za siromahe i kruha i duha, na one najnezapaženije i „najmanje“ o kojima Isus govori (usp. Mt 25,40) . Koliko je ljudi kojima je Bog povjerio ove talente i koje oni odgovorno i s ljubavlju primaju i razvijaju, iako ni sami nisu svjesni toga! Upravo im to i daje na cijeni jer sve to čine iz ljubavi, a ne da ih drugi vide. Naoko nezapaženi, neuočljivi, maleni, jednostavni, svakodnevni ljudi iz našeg susjedstva, obitelji, škole, ljudi iz trgovine, ljudi s tržnice koji s ljubavlju i strpljivošću rade svoj posao i darivaju dio srca svakome tko im se približi. To su pravi velikani duha, iako nikada za to neće dobiti Nobelovu nagradu. Ne na ovome svijetu. No, mi vjerujemo da ovaj svijet nije sve, jer bi bilo premalo, čovjeka nedostojno da se sve ovdje i ovako završi. Isus govori o nagradi s one strane smrti i ta će nagrada biti dodijeljena ne za propadljivo remek-djelo, ne za uspjeh na području umjetnosti, ne za najbolji prosjek u školi i na fakultetu, niti za doprinos znanosti. Ta će nagrada biti dodijeljena za odgovorno i ljubavlju ispunjeno življenje i djelovanje ondje gdje smo bili poslani. Može to doista biti neki društveno priznat i medijski popraćen životni pothvat, no jednako je važan tihi život jedne bake koja nikada nije pohađala školu, koja nikada nije uključila računalo niti napravila selfi, koja ček nema ni osobnu iskaznicu jer nigdje nije zabilježeno da se rodila i živjela. Pomislimo samo koliko je takvih! A živjeli su punim plućima, davali su najbolje od sebe, njihovom je zaslugom kuća bila topla i kućna vrata svakome otvorena. To ne može ne biti vrjednovano i nagrađeno! Bili su vjerni u onome što im je bilo povjereno i zato će ući u radost gospodara svoga  (usp. Mt 25,21).

Budući da smo još u vremenu, „useljeni u tijelo“, kako kaže sv. Pavao, podložni smo vrjednovanju i mjerilima ovoga svijeta. No, Onaj koji vidi dalje i dublje, Onaj koji je Sveznajući na svojoj vagi važe drugačije. Misli Njegove nisu naše misli i púti Njegovi nisu naši púti (usp. Iz 55,8) pa stoga i ova naša mjerila neće imati nikakvu vrijednost kad “kazaljke se poklope”. Već sada doista mudri ljudi, a uz to i pametni i načitani, koji su možda dosegli zavidan uspjeh u kakvoj znanstvenog grani, vide kako je njihovo znanje i uspjeh tek zrnce pijeska u beskraju onoga što još ne poznaju i kako smo maleni i neznatni na ovome svijetu. Tko je to spoznao, mudar je čovjek, a takav drugoga ne gleda s visine niti stavlja na tezulju ovozemaljske uspjehe. Želja mu je samo čuti riječi: “Uđi u radost gospodara svoga” (Mt 25,21).

 

Kolumnist: 

novosti iz Crkve

Blagdan Svih svetih
Objavljeno 01.11.2017.
Sveta Faustyna Kowalska
Objavljeno 05.10.2017.

Izdvojeno iz programa

Riječ kao lijek je kratka poticajna rubrika koju možete poslušati u programu Radiopostaje Mir Međugorje svakim danom osim nedjelje u 11:55h i 19:15h. 

Rubriku vodi i uređuje Ivana Grbavac.

Prava je riječ u pravo vrijeme kao čaša vode u...

Želite li dan započeti uz poticajne duhovne misli koje u programu za vas priređuju svećenici i časne sestre?

Duhovni poticaj- živo vrelo, slušajte od ponedjeljka do subote u 3:00h, te u 7:10h.

Pitajte svećenika

Svaki ponedjeljak u 8:20 emitiramo rubriku Pitajte svećenika. Rubrika je tu u kojoj svećenici odgovaraju na Vaša pitanja, koja postavljate tijekom tjedna. Pitanja mogu biti anonimna, a možete ih slati putem elektroničke pošte (...