program uživo
03:10 Uvijek nedjeljom
05:30 Krunica - Radosna otajstva

Budni budite! Bdijte!

U vremenu smo došašća, zapravo u njegovim posljednjim danima, kad se govori o budnosti i čekanju. Iščekivati nije lako. To znaju svi koji su nekad nekoga iščekivali, a sa svakim trenutkom u koji se nije pojavio, rađale su se sumnje, slutnje i rasla nestrpljivost. Ostati budan i čekati. To vjerujem da najbolje poznaju žene i majke. Supruge čekajući muža da se vrati kući s puta, s bojišnice, iz birtije,…. Majke iščekujući djecu tinejdžere, ili nije ni bitno koliko im je godina, da se vrate doma nakon večernjega izlaska. Koliko god tijelo bilo umorno i vjeđe se spuštale, ljubav je bila budnija i učinila da se pobijedi klonulost i umor. Bdijenje zahtijeva čežnju i ljubav kako bi se ostalo budnim i kako bi se voljena osoba dočekala na nogama i time joj se dalo do znanja koliko je važna. Bdjeti znači odreći se sna. Došašće je upravo vrijeme bdijenja, odreknuća od sna, od iluzije koje smo stvorili o životu, drugima, samima sebi. Može biti bolno u prvi mah odreći se, tko zna kada, stvorene slike o samome sebi jer podrazumijeva suočavanje s nečim novim. No, neminovno je ako ne želimo cijeli život ostati spavati kao Trnoružice. Tu smo sliku o sebi stvorili možda još u djetinjstvu pa se trudimo cijeli život kako bismo je zadržali, a i sami znamo koliko nam muke uzrokuje stalno nastojanje biti „dobra djevojčica“ koja nikoga ne smije razočarati. Ili možda suprotno, „loša djevojčica“ koja se skriva iza slike hladne i bezosjećajne osobe koju ništa ne pogađa i koja se izdigla iznad sladunjavosti ovoga svijeta i prijezirno gleda one koji su joj još podložni. Biti budan znači biti u stvarnosti, kakva god nam se ona činila, jer je ionako na kraju jedina stvarnost koja ostaje Bog. Sve drugo izblijedi, prođe kao u snu. Samo Bog ostaje i Njegova ljubav prema nama. Ona je ona koja nikada ne vara, koja se nikada ne umara, koja ne zadrijema niti malakše bdijući. I još je nešto stvarnost naših života: ljubljena smo djeca Božja. Radi nas Bog bdije, radi nas je došao i dolazi svaki dan. To može samo Ljubav.

Bdjeti znači živjeti odgovorno na ovome svijetu. To znači i svoju službu, koja god ona bila, obnašati odgovorno. Tako je ugodno sresti prijazne i profesionalne službenike, radnike, svećenike. Tako je lijepo doživjeti da osoba svoj posao radi odgovorno i srdačno. Ako ne može s ljubavlju, onda barem profesionalno. Odradi svoje radno vrijeme, pa makar i na poslu koji i nije baš ostvarenje tvojih snova, pa onda idi kući ili kamo već i uživaj u svojim hobijima! Nasmijano i srdačno lice jedne prodavačice u trgovini gdje često svratim popravi mi dan. Čak sam jednom prilikom prokomentirala taj njezin osmijeh i rekla kako je lijepo susresti osobu koja zrači zadovoljstvom. Ona je samo rekla kako je danas previše tužnih lica pa joj je želja da upali barem jednu malu svjetiljku u sivilu života. Doista jedna životna lekcija. A kakvo je tek stanje u školama, školskim zbornicama, župnim uredima…. Ponekada imaš osjećaj da ljudi rade posao koji rade samo da bi drugome pokvarili dan, ili možda više dana, mjeseci i godina. Zbornice pune namrštenih lica kojima je svatko kriv. Župnik koji puše kao da je cijeli svijet na njegovim leđima i kao da će se Zemlja prestati okretati ako se zaustavi i porazgovara s ljudima, bilo župljanima, bilo pastoralnim osobljem kao svojim suradnicima, jednako vrijednima. Pitamo se kamo ide ovaj svijet. Jesu li svi u bunilu, kao zombiji teturaju uokolo dok život prolazi pored njih? Prolazi i prođe, a da nismo ni svjesni da smo ga živjeti. Daleko smo od sebe samih, od svoga središta, uvijek u trci da budemo negdje drugdje. Tako se dogodi da došašća i Božići dolaze i prolaze, a mi ni ne opažamo. I ovoga došašća čekamo Kristov dolazak. No, dira li nas on uopće? Što će on izazvati u našemu životu, u našemu svijetu? Mi znamo da je Isus među nas ljude došao davno, prije više od 2000 godina i već je dugo s nama. No, mi ga uvijek iznova doživljavamo kao dolazećeg, jer mi sami nismo kod sebe. Negdje smo drugdje sa svojim mislima i osjećajima, s planovima i projektima, a rijetko kad ovdje i sada. Budući da nismo kod sebe, doživljavamo i Krista, koji je već odavno s nama, kao onoga koji dolazi. Pitanje je hoće li ovoga Božića Isus stvarno doći k nama, hoće li nas uspjeti razbuditi svojim kucanjem ili ćemo i ovoga puta prečuti Njegov dolazak. Vrijeme došašća ima zadatak vratiti nas nama samima kako bismo ponovno otkrili pravu istinu o sebi, kako bismo se prisjetili da smo ljubljena djeca Božja. Kad mi dođemo k sebi i Krist će moći doći k nama. Tada ćemo biti spašeni i oslobođeni od svoje otuđenosti i svoje rastrganosti. Stoga ostanimo budni, bdijmo nad svakim trenutkom života jer je svaki dragocjen. Ne dopustimo da nas omami san, te tako propustimo upoznati prekrasnu osobu, ljubljeno dijete Božje koje se zove TI.

Na dobro vam došao Božić i sveto porođenje Isusovo!

 

Izdvojeno iz programa

Riječ kao lijek je kratka poticajna rubrika koju možete poslušati u programu Radiopostaje Mir Međugorje svakim danom osim nedjelje u 11:55h i 19:15h. 

Rubriku vodi i uređuje Ivana Grbavac.

Prava je riječ u pravo vrijeme kao čaša vode u...

Pitajte svećenika

Svaki ponedjeljak u 8:20 emitiramo rubriku Pitajte svećenika. Rubrika je tu u kojoj svećenici odgovaraju na Vaša pitanja, koja postavljate tijekom tjedna. Pitanja mogu biti anonimna, a možete ih slati putem elektroničke pošte (...