program uživo
17:55 Vijesti iz Međugorja
17:58 Gospina poruka

O skrivenomu Bogu

Pitanje koje prije ili kasnije vjernika počne „mučiti“ jest pitanje o Božjem postojanju. Ima li Boga? Ako ima, tko je i kakav je on? Da, učio sam na vjeronauku, učio od roditelja, čitao u Bibliji, ali… Na koji način on postoji? Gdje je on? Gdje je vječnost u kojoj on prebiva? I kakav je njegov odnos s ljudima? Ako je svemoćan, zar nije „zakazao“ u odnosu na zla koja u svijetu postoje? Možemo li ga uopće upoznati? Možemo li išta o njemu reći? Zašto tako uporno šuti onda kada nama treba njegova riječ? Zašto se ne očituje, objavi, progovori? Zašto ne reagira na naše uporne molitve, na našu viku? Zašto je tako dalek? Zašto nevidljiv?

Jeste se susreli s ovim ili sličnim pitanjima? Vjerujem da jeste, iako to možda nikome i nikada niste priznali. Možda ste se uplašili ovakvih pitanja i prvom prilikom ih ispovjedili. Ne trebate ih se bojati. Ne trebate ih niti ispovijedati, jer niste zbog njih zanijekali Božje postojanje i prestali vjerovati. Rekao bih da su ovakva pitanja čak dobrodošla. Naš razum traži opravdanje vjerovanja. On mora pitati. Ako pažljivo čitate Bibliju, pogotovo Psalme, često ćete naići na pitanja kao ovo: „Zašto sakrivaš lice od mene?“ (Ps 88,15). I Job je u svojoj muci tražio Boga pitajući gdje je on i nije ga nalazio (usp. Job 23,8-9). Dobro je da ima pitanja. Pa i takvih. Kada prestanu pitanja, a postoje samo naučeni odgovori, vjerojatno ćemo uskoro postati ideologizirani vjernici. A to nije dobro.

Sveti Pavao kaže da mi hodimo u vjeri, a ne u gledanju (usp. 2Kor 5,7). Ako hodimo u vjeri, moramo priznati da sve ne razumijemo i da sve ne znamo. Vjera nije znanje o Bogu. Vjera nije gledanje Boga. Ako je vjera gledanje, onda je to, kako opet kaže veliki Pavao, gledanje u zagonetki, u zrcalu (usp. 1Kor 13,12). Ono što vidim u zrcalu na neki način nije stvarno. Kada stanem pred zrcalo ja vidim sebe, ali to nisam ja. To je moj odraz. Dok hodimo u vjeri, mi Boga slušamo, Bogu govorimo, s Njim hodimo, Njega slavimo, ali on uvijek ostaje jednim dijelom nepoznati Bog. Poznajemo ga, ali ne potpuno. Razumijemo ga, ali ne potpuno. Gledamo ga očima vjere i razumijemo ga sposobnostima svoga ograničenog razuma i srca. Sve „u zrcalu“. Imamo iskustvo Boga, ali je naše iskustvo iskustvo vjere, iskustvo „u zagonetki“. I koliko god se trudili izreći, opisati Boga naše vjere, uvijek je to nepotpuno. Bog ne stane u naše okvire. Ne stane u naše definicije. Ne stane u naša tumačenja. Ne da se uhvatiti. Ne da se otkriti. Ne da se čitav vidjeti. Ne da se posjedovati.

Možda će netko reći kako bismo tako mogli misliti i reći da se Bog u Isus nije utjelovio. Otkako je Bog postao čovjekom, ne možemo reći da nam je Bog dalek i da je on zagonetka. Da, možemo. I u Isusu on nam je ostao skriven. U božićnim misama molimo: „On je u otajstvu svoga čudesnog rođenja sakrio svoje božanstvo.“ Utjelovio se, ali je ostalo skriveno njegovo božanstvo. Apostoli su ga gledali, a ipak su zamuknuli kad ih je upitao „Tko sam ja?“. Petar se ohrabrio i ispovjedio vjeru. Da, vjeru. No, kasnije će pobjeći jer će sve ono oko Getsemanija i Kalvarije biti previše sablažnjivo za njega. Mesija, a pobijeđen: uhvaćen, osuđen, razapet…

Kad smo već kod Isusa, smijemo se sjetiti i njegovog iskustva na križu. Vapaj „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ sablažnjava nas. Ili nas barem šokira. I susret s Očevom šutnjom u Getsemaniju bolno je iskustvo. Kako to da je i on prošao iskustvo Božje odsutnosti i njegove skrivenosti u svome životu?

Sveci su imali slična iskustva. Ivan od Križa govori o tamnoj noći duše. Tomaš Halik u svojoj knjizi  Strpljenje s Bogom govori o iskustvu svete Terezije iz Lisieuxa tj. „Male Terezije“ koja je u posljednjim danima života pretrpjela strašne nutarnje boli zbog Božje odsutnosti i šutnje. Govorila je: „Ne vjerujem više u vječni život: čini mi se da nakon ovog prolaznog života nema više ničega… U moju dušu prodiru misli najgorih materijalista.“ Sablažnjivo? Nije, nego životno. Za Tereziju sigurno jako bolno iskustvo. Ipak, susret s ovakvim mislima i nutarnjim pitanjima nije razorio njezinu vjeru. Naprotiv, prošla je hrabro kroz ovo iskustvo Božje šutljivosti i ne samo da je postala svetica, nego i crkvena naučiteljica. Božju šutnju i njegovu skrivenost treba izdržati. S Bogom valja biti strpljiv.

Takav je Bog: bliz, a ipak dalek. Klanjaš mu se, a ne vidiš ga. Zapravo, vidiš ga u zrcalu. U zagonetki. Vidiš ga očima vjere. Vidiš ga iza onoga čime se sakrio. Trebamo mu dopustiti da ostane takav. Lijepo je kada srce osjeća njegovu prisutnost i čuje njegov govor. Bolno je, ali pročišćujuće pa zato i dragocjeno, kada se u našem životu On 'mrakom zaogrne kao koprenom' (usp. Ps 18,12) i pusti da ga naša čista vjera gleda i sluša. Da, on je 'Bog skriveni' (Iz 45,15).

 

fra Josip Vlašić

 

Kolumnist: 

Izdvojeno iz programa

Svaki ponedjeljak u 8:20 emitiramo rubriku Pitajte svećenika. Rubrika je tu u kojoj svećenici odgovaraju na Vaša pitanja, koja postavljate tijekom tjedna. Pitanja mogu biti anonimna, a možete ih slati putem elektroničke pošte (...

Riječ kao lijek je kratka poticajna rubrika koju možete poslušati u programu Radiopostaje Mir Međugorje svakim danom osim nedjelje u 11:55h i 19:15h. 

Rubriku vodi i uređuje Ivana Grbavac.

Prava je riječ u pravo vrijeme kao čaša vode u...