program uživo
17:55 Vijesti iz Međugorja
17:58 Gospina poruka

S. Adriana Galić iz DR Kongo:''Pred Bogom smo svi jednaki!''

Tako mi je drago da vam se mogu javiti iz DR Konga, misija o kojima sam više godina sanjala (mnogi od vas to znaju) i evo nakon pola godine javljam vam se po prvi put, no to ne znači da nismo bili ujedinjeni u molitvi cijelo ovo vrijeme.  Više godina sam provela u Međugorju i imam toliko lijepih uspomena. Osobito na ovo korizmeno vrijeme, kad mi posebno nedostaje molitva 'Puta križa' uz naš jedinstveni Križevac i sve drage osobe: rodbinu,prijatelje, radne kolege iz Majčinog sela, a posebno djeca iz Majčinog sela , fratre, sestre, dobročinitelje…oh, koliko dragih lica i toplih srca…Bože, hvala Ti!

Biti u službi drugih, drugačijih, je teška zadaća, ali zadaća koja ispunja srce radošću, mirom i zadovoljstvom.

Zašto sam otišla u misije?? Hm..

Želim dati svjedočanstvo ljubavi Božje, Njegove prisutnosti u našim životima, želim disati i živjeti Krista, sve drugo mi nije dovoljno, sve drugo ostavlja samo gorčinu i nemir. Ali naš Milosrdni Isus izvor je mira i radosti, neizmjerne sreće koja opija do te mjere da se gubi pojam mjesta i vremena…Ja sam samo nedostojna službenica svoga Kralja i sve što činim malo je , jer Njegovo kraljevstvo zaista nema granica…posla za svakoga ima, ali radnika je nažalost malo i premalo.

Toliko toga bih htjela s vama podijeliti… Ovdje je život jako raznolik, iako se možda na prvi pogled čini da je puno siromašnije nego što je to kod nas… ali običaji, kultura, način razmišljanja i življenja je sasvim drugačiji i nešto novo za mene, bez obzira što sam mnogo i čitala i slušala o 'afričkom kontinentu'. Afrika je prekrasna, to znate, i toliko je toga što želim istražiti, upoznati, vidjeti…

Ništa novo neću reći kad kažem da je prirodno voljeti svoju zemlju, obitelj i prijatelje, ali poseban je osjećaj kad dođeš u zemlju gdje je sve drugačije, a ipak se osjećaš kao 'kod kuće'. Pred Bogom smo svi jednaki! Svi smo jedni drugima dar! I zaista je božanstveno kao braća i sestre zajedno živjeti!

Par mjeseci sam 'tamo gdje banane cvatu…', ali mi se čini kao da sam tu već godinama…

Nalazim se u Nyantende, selu pored Bukavu grada (kad kažem selo, nemojte zamišljati naša mala sela). Ovdje ima mnoštvo obitelji, djece, prekrasnih duša, radosnih i nasmijanih, koje iz svega glasa slave Boga. Trebalo mi je malo vremena da se naviknem na njihove ‘glasne molitve' i ‘još glasnije pjevanje'.. nije isto moliti i pjevati ovdje i kod nas ... Ovdje zaista svi pjevaju, i to iz svega glasa! Svako jutro na misi pjeva i svira drugi zbor… Divno ih je gledati u njihovim šarenim 'uniformama', jer se svi jednako obuku… vole taj osjećaj zajedništva, jednakosti…

Žao mi je vidjeti crkvu u ruševnom stanju, jer je stara i na nestabilnom tlu… no, vjernicima kako vidim to ne smeta previše. Iako u crkvi nema dovoljno mjesta, posjedaju oko crkve, pjevaju, mole pobožno, kad svećenik propovijeda u tišini slušaju i upijaju svako čitanje i svaku svećenikovu riječ, jer to će biti tema razgovora idući tjedan. Svake nedjelje slave se četiri sv.Mise. I svaki put je crkva puna.

Živim u zajednici sa još četiri sestre Kongoanke. S. Immaculée je zamjenica ravnateljice u srednjoj školi,s. Noėlla radi u župi, s. Anne Marie u bolnici, a s. Elisabeth i ja predajemo u školi. Velika je radost raditi s našim malim Afrikancima…otvarati im 'nove poglede', odgovarati na mnogobrojna pitanja, poticati ih na razmišljanje na neki drugačiji način… Posla ima koliko hoćete, bez imalo pretjerivanja to kažem, jer u razredima imamo oko  50 djece… ali sretna sam i blagoslivljam Gospodina jer znam da je i ovo što radimo malo kad pomislim na sve one koji nemaju priliku ići u školu.

Bilo mi je nezamislivo slušati o djeci koja nemaju mogućnost ići u školu, sve dok nisam došla u DR Kongo i sama se uvjerila. U ovom području govori se mashi jezik, ali djeca nemaju mashi u školi, nego već u prvom razredu počinju učiti swahili i francuski, koji je službeni jezik. Zamislite koji to šok mora biti za dijete-jezik koji govori doma ne postoji u školi. Pa nije ni čudo što odrasle osobe koje čitav život govore mashi, taj jezik uopće ne znaju ni čitati ni pisati. Kako zadržati stare običaje i kulturu, jezik?

Prestrašno je da  u današnje vrijeme djeca nemaju osnovno: hrana, lijekovi, obrazovanje… Djeca u školama imaju samo bilježnice i  olovke, tako da se moram dobro pripremiti i 'izdvojiti' ono najbitnije što moraju zapisati i zapamtiti. Često puta se osjećam tako 'ograničeno' jer su uvjeti rada sasvim drugačiji nego kod nas…i nije mi još uvijek prihvatljivo da moram 'smanjiti očekivanja' i 'spustiti kriterij ocjenjivanja', jer njihovo znanje još uvijek uspoređujem sa znanjem djece na našem području. Djeca ovdje nemaju udžbenike, a i škole su s minimumom radnih materijala… Učionice su malene... Kad je kiša, gotovo je nemoguće raditi jer je u učionicama pretamno i bučno (po limenim krovovima sve odzvanja, a nema ni struje da upalimo svjetlo).…Djeca pješače više od sat vremena do škole, uglavnom bez doručka ili užine za veliki odmor…a kad dođu doma nemaju vremena za učenje, jer treba ići na polje raditi, mlađu braću i sestre čuvati ili ići sa onim poznatim žutim bidonima po vodu…sve to uz samo jedan obrok dnevno. Unatoč svemu, divim se njihovoj energiji i volji za za učenjem. Svakodnevno se molim za njihove potrebe, a i vama ih cijelim srcem preporučujem!

Često me djeca dodiruju po rukama jer vole moju boju kože, a onda i ja njih dodirnem i kažem da bih htjela biti tamna kao oni. Čudili su se, jer je za njih crna boja kože kao znak da su manje vrijedni i da ih Bog ne voli. Kao da su oni potomci Kajina, a bijelci potomci Abela. Žalosno mi je gledati kako svaki dan skupljaju mrvice krede po podu pa boje svoje lice i ruke u bijelo… Često im znam reći da ih volim takve kakvi jesu, i još češće znam reći da ih Bog voli!!!

Svi vi pomažete u ovoj našoj zadaći, našoj želji da svijet oko nas bude bolji, a to možemo ostvariti ako sami sebe mijenjamo na bolje. Hvala vam za vaš primjer dobrote!Hvala za svaku riječ, za svaki poticaj, za molitvu i žrtvice koje prinosite kao dragi dar pred oltar. Hvala za prisutnost u svakodnevnici naših života i pruženu ruku za vrijeme naših potreba…Neka se Bog proslavi u svim našim djelima, po zagovoru Blažene Djevice Marije, Sv. Franje i Sv. Klare, i naravno Sv. Ante !!!

Veliki pozdrav iz DR Konga, iz našeg velikog Nyantende sela!

Vaša s.Adriana Galić ;)

 

 

 

S. Adriana Galić iz DR Kongo:''Pred Bogom smo svi jednaki!''

Izdvojeno iz programa

Svaki ponedjeljak u 8:20 emitiramo rubriku Pitajte svećenika. Rubrika je tu u kojoj svećenici odgovaraju na Vaša pitanja, koja postavljate tijekom tjedna. Pitanja mogu biti anonimna, a možete ih slati putem elektroničke pošte (...

Riječ kao lijek je kratka poticajna rubrika koju možete poslušati u programu Radiopostaje Mir Međugorje svakim danom osim nedjelje u 11:55h i 19:15h. 

Rubriku vodi i uređuje Ivana Grbavac.

Prava je riječ u pravo vrijeme kao čaša vode u...