program uživo
05:30 Krunica- Slavna otajstva
06:00 Gospina poruka i pjesma Majci Mira

Nezrela vjera ili: Vjera kao tableta za sreću

Oni koji se bave proučavanjem čovjeka, točnije njegove psihičke i duhovne dimenzije, pronalaze snažnu i bitnu poveznicu između čovjekovog doživljaja Boga i doživljaja samoga sebe. Redovito se događa da svoj odnos prema samima sebi projiciramo i na Boga. Tako na primjer ako imam „knjigovodstveni“ mentalitet, tj. ako u svom perfekcionizmu sebe neprestano kontroliram i nervozno pobrojavam vlastite pogreške i bilježim ih u knjigu svoje savjesti, vjerojatno ću i Boga tako doživljavati tj. kao onoga koji sjedi na svom nebeskom prijestolju i nadgleda me bilježeći u knjigu života sve moje grijehe. Tada odnos prema Bogu vrlo lako postaje računovodstveno natjecanje sa samim sobom i s Bogom kako bi svi računi štimali i kako bi Bog bio zadovoljan pa mi onda zbog toga dao blagoslov. Ako je suprotno, Bog bi imao pravo uskratiti mi svoj blagoslov i svoju ljubav. Tu je velika opasnost da se sav moj odnos prema Bogu pretvori u koristoljublje. Zato se veli da je za naš odnos s Bogom presudno kakvu sliku o njemu imamo.

Obično se voli govoriti o slici Boga kao oca ili majke: on je zaštitnik, on je ljubav u koju se uvijek možemo sakriti i uz koju smo sigurni. Međutim, Bog je i nešto drugo tj. i nešto više. On je Bog koji nas izaziva na izlazak iz našeg Egipta tj. iz naših ropstava, a to nas košta dosta naše snage. On nije tu da bismo se u njega samo sakrili i pronašli mir i sigurnost onda kada se osjećamo ugroženima. On je tu da nas pokrene na put koji umara, da nas provede kroz crveno more i suoči s neizvjesnošću i okrutnošću života, da nas suoči s našom gladi i žeđi kako bi kroz sve to došli u obećanu zemlju tj. u slobodu i do potpunog jedinstva s njim. On jednostavno nije onaj koji nas kao majka puna nepovjerenja u svoje vlastito dijete to dijete drži u svom zagrljaju i ne pušta ga u život.

Nepotpuna je ona slika o Bogu koja ga predočava jedino kao „zaštitnika“. Iza toga se možda može kriti nedostatak iskustva zaštite vlastitog oca ili majke koji se želi nadomjestiti Božjom „učinkovitom“ zaštitničkom prisutnošću. U onom trenutku kada mi se u životu dogodi nešto što me boli i što razumijem kao neugodu, npr. kada sam od drugih povrijeđen ili kada mi se dogodi bolest ili neki neuspjeh, imat ću problem s Bogom i vjerom u njega. Gdje je? Zašto me ne zaštiti? Jesam li nešto skrivio pa mi uskraćuje svoju ljubav i uživa u mojoj patnji? Zar je i on nepravedan? Eto, ni on me ne voli niti se brine za mene! Slično čini malo dijete kada je povrijeđeno: počne plakati i trči u majčin zagrljaj. Sjećam se kako je bivalo u djetinjstvu: kada bih pao i udario se npr. u ruku, bilo je dovoljno da mama ili tata to poljube, i odmah bi me prestalo boljeti. A istina je da se intenzitet boli niti trunke ne bi smanjio. Promijenio se tek moj doživljaj boli. Ipak, automatski bih prestajao plakati. Što je u tome loše? Savršeno ništa. Kada sam dijete onda je takav odnos logičan. Kasnije, kako odrastamo postajemo sposobniji izdržati bol i prema njoj se drugačije odnositi. Ne trčimo tatama i mamama da nas poljube ondje gdje nas boli, što ne znači da nas oni ne vole i ne brinu o nama. Jednostavno smo odrasli i naš odnos je postao drugačiji.

I s Bogom je slično. Usporedno s gornjim slikama plača i roditeljskog poljupca na mjestu gdje nas boli, odnos prema Bogu lako možemo usporediti s odnosom prema tableti za dobro osjećanje tj. tableti za sreću. Kada osjetimo da se ne osjećamo dobro, da nas hvata neka neugodnost, onda popijemo tabletu za opuštanje i sve postaje super. Tako nekako je i shvaćanje droge. Ali Bog nije tableta za sreću i ne smije postati droga za naš život. Mi ne vjerujemo zato da se dobro osjećamo i da izbjegnemo svaku moguću bol i trpljenje. Bog tome ne služi. Svrha vjere nije u tome. Mi vjerujemo u Boga jer to našem životu daje smisao. Svrha vjere je Bog sam tj. život u njemu i s njim. Ne samo u vječnosti, nego već sada. Vjera je puno više od jednostavnog instrumentaliziranja Boga za vlastite potrebe.

Jeste zbunjeni? Možda se pitate: je li nam onda dopušteno osjećati se dobro? Da, dopušteno je! I još više od toga: pozvani smo sve činiti da se osjećamo dobro! Ali čuvajte se zamke. To ne znači život bez problema, život bez križeva, bez padova, bez boli. Koristim li Boga samo zato da se osjećam dobro i ugodno, vrlo brzo ću biti otpadnik od vjere i od Boga. Izraelov put iz Egipta u slobodu, oslabljen mrmljanjem i različitim nezadovoljstvima zbog boli od putovanja iz ropstva u slobodu, učinio je da su Gospodinu brzo okrenuli leđa. To je onda značilo potrebu da naprave nekog novog boga koji je bog po njihovoj mjeri. Naš Bog nije takav i tome ne služi. Ne svodimo Boga na mjeru svojih potreba. Naš Bog je otac koji o nama skrbi i ne ostavlja nas, koji nas nosi na svome dlanu i čuva u svome srcu i onda kada umiremo na križu vlastite boli. To vjerovati i ljubiti ga znači imati zrelu vjeru. Sve drugo je u dobroj mjeri infantilno tj. djetinjasto, neodraslo, nezrelo. Čini mi se da nam je Isus Krist takvog Boga objavio i pokazao nam kako se, unatoč boli i kušnji vjere, ustraje u pouzdanju i predanju takvom Bogu.

Ne znam pomaže li vam slika iz djetinjstva koju sam ranije spomenuo razumjeti na što mislim. Meni je to ovih dana postalo jasno. Kristalno jasno.

 

fra Josip Vlašić

 

Kolumnist: 

novosti iz Crkve

Svetkovina Svih svetih
Objavljeno 01.11.2018.

Izdvojeno iz programa

Svaki ponedjeljak u 8:20 emitiramo rubriku Pitajte svećenika. Rubrika je tu u kojoj svećenici odgovaraju na Vaša pitanja, koja postavljate tijekom tjedna. Pitanja mogu biti anonimna, a možete ih slati putem elektroničke pošte (...

Riječ kao lijek je kratka poticajna rubrika koju možete poslušati u programu Radiopostaje Mir Međugorje svakim danom osim nedjelje u 11:55h i 19:15h. 

Rubriku vodi i uređuje Ivana Grbavac.

Prava je riječ u pravo vrijeme kao čaša vode u...