program uživo
05:30 Krunica- Slavna otajstva
06:00 Gospina poruka i pjesma Majci Mira

Zbog jedne učiteljice...

Razgovaram nedavno s prijateljicama o nekim projektima vezanim za Dan učitelja koji je obilježen 5.listopada. I kaže moja prijateljica iz školske klupe, kako bi voljela nekada pročitati kako bi ja opisala svoju učiteljicu. Poznajući moju ljubav prema toj divnoj ženi kaže da bi takav sastav trebalo podijeliti djeci prvog dana škole i poželjeti im da imaju takvu učiteljicu. I zaista, pomislim, moja učiteljica zaslužuje knjigu da o njoj napišem, a kamo li kolumnu. Ako se knjiga ne realizira, bit ću sretna znajući da sam je spomenula barem u ovom obliku.

Iako je prošlo 28 godina od kada sam prvi put ušla u njen razred i sada se sjećam njenog ulaska u učionicu i predstavljanja kako će iduće četiri godine biti naša učiteljica. I bila je. Učiteljica, odgajateljica i nadasve prijatelj. Ta niska žena, u savršeno krojenoj suknji koja je prekrivala njena koljena, cipelicama na malenu petu koje su kuckanjem po školskom hodniku otkrivale da ulazi u razred, nježnoj boji majice i savršenoj frizuri ne samo taj dan nego i svaki nakon toga. I sva ta vanjština ne bi ništa značila da takva nije bila i iznutra. Osmijeh uvijek, ali uvijek prisutan, čak i onda kada ga nismo zaslužili. Ne sjećam se povišenoga tona, jednim kuckanjem olovke od stol nas je umirivala. A bilo nas je mnogo.

U mom razredu smo imali dečka koji je po svim pravilima struke koju sada poznajem, a onda nisam poznavala, trebao ići u specijalnu školu jer je bio dijete s posebnim potrebama. Ali ne, on je bio u našem razredu jer je moja učiteljica prihvatila takvo dijete. I s takvim djetetom mi smo već sa 7 godina naučili da nismo svi jednaki. I danas imam posebne osjećaje prema osobama kojima je Bog dao doživotni križ, a da sami toga nisu bili svjesni. I tada je u nas usadila osjećaje da takve osobe trebaju našu pomoć. Znam da sam njegov blok nosila doma da ne mora on, da sam mu prepisivala s ploče ono što nije stigao napisati, i otvorila sok kad on nije mogao svojim rukama. I danas ga sretnem. Sretna jer je obilježio jedan dio moga života kao i ja njegovoga, ali ja sretnija jer me naučio da i nakon njega postoje osobe koje trebaju moju pomoć.

U vrijeme rata u našu učionicu je stiglo mnogo druge djece. Ah kako nas je ta žena znala rasporediti da svatko druje dio sebe onomu koji je došao iz ratom napaćenog mjesta, da darujemo i svoje vrijeme i svoje olovke. I hvala joj na tome jer se i sada s osmijehom sjetim nekih dječaka i djevojčica. Hvala joj što me naučila da postoje oni koji nemaju nove cipele, oni koji su izgubili oca ili majku, oni koji nemaju ni rodnog lista ni slike iz djetinjstva.

Znate, ja nemam nijednu svoju bilježnicu od 1. do 4. razreda, sve su kod moje učiteljice. Kad bi napisala zadnju stranicu bilježnice znala sam da je njoj trebam predati. Tu je razvila moje samopouzdanje u pisanje i sigurno odredila neke puteve u mome životu. U 4. osnovne nas je pitala što želimo biti kad odrastemo. Tada sam rekla da želim biti novinar. Ali tada nisam znala da je imala veliki utjecaj na tu želju. Učila nas je kako da učimo, kako da budemo dobri u onome što radimo i kako da se uvijek uzdamo u sebe. Sada znam da joj nije bilo lako svaki dan biti nasmijana, puna razumijevanja i strpljenja i za to sam jo zahvalna jer na njoj nikada nismo primjetili umor.

Nakon završenih četiri razreda osnovne škole bila sam uzbuđena zbog prelaska na neku novu razinu, ali tužna jer na toj razini nema nje. Sjećam se da sam često znala otići u njen razred nakon toga i slušati kako predaje nekoj drugoj djeci. Nikada nije rekla da joj smetam, čak naprotiv, dala mi je i da stanem na njeno mjesto i predajem. Sad znam da sam joj sigurno smetala u izvođenju nastave, ali je ona bila toliko razborita i svjesna da mi nedostaje moja učiteljica da nikada nije ništa rekla, samo bi me dočekala s osmjehom.

I sada je često sretnem. Obavezno ljubim i grlim. Takva majčinska figura se ne može pozdraviti samo sa dobar dan učiteljice. Njen osmijeh vuče da je zagrliš i poljubiš.

Nedavno je moj sin rekao da želi ujutro odnijeti svojoj učiteljici poklon. Na moje pitanje zašto rekao je da joj jednostavno želi nešto pokloniti. Svidjela mi se njegova želja da učiteljicu učini sretnom i nisam imala ništa protiv toga, ponekad trebamo poklanjati bez razloga, a ne samo čekati rođendane i godišnjice. Nadam se da će svako dijete razviti ljubav prema svojoj učiteljici kao što sam ja prema svojoj, i da će svaka učiteljica imati strpljenja i ljubavi prema djeci kao što je moja učiteljica prema nama. Nadam se da će djeca znati cijeniti sav trud i zalaganje učitelja koji su nakon roditelja prvi odgajatelji u životu djeteta.

I želim svojoj učiteljici reći hvala jer su joj trebale samo 4 godine da zadobije beskonačno poštovanje i ljubav neke tamo male djece ošišane u ravno, koji su u njenoj pojavi vidjeli najboljeg odgajatelja među učiteljima. I hvala za svaku zadaću u kojom si nas učila da je ponavljanje majka znanja. I za svaku skinutu potkošulju stavljenu na radijator nakon sata tjelesnoga. I na svakoj petici kojom si nam podizala samopouzdanje. Hvala na svakoj pjesmici kojom si nas učila da pamtimo, svakoj zadaćnici kojom si nas učila da razmišljamo. Hvala na svakom bezbrižnom ljetu, i na svakoj ispisanoj bilježnici koje znam da još uvijek čuvaš.

 

 

Kolumnist: 
Zbog jedne učiteljice...

novosti iz Crkve

Svetkovina Svih svetih
Objavljeno 01.11.2018.

Izdvojeno iz programa

Svaki ponedjeljak u 8:20 emitiramo rubriku Pitajte svećenika. Rubrika je tu u kojoj svećenici odgovaraju na Vaša pitanja, koja postavljate tijekom tjedna. Pitanja mogu biti anonimna, a možete ih slati putem elektroničke pošte (...

Riječ kao lijek je kratka poticajna rubrika koju možete poslušati u programu Radiopostaje Mir Međugorje svakim danom osim nedjelje u 11:55h i 19:15h. 

Rubriku vodi i uređuje Ivana Grbavac.

Prava je riječ u pravo vrijeme kao čaša vode u...