program uživo
')">
')">
12:00 Zvona, Anđeo Gospodnji i Gospina poruka
12:10 Pozdrav iz studija

Kardinal Puljić za HKR: U Međugorju je najjači sakramentalni život

Kardinal Puljić za HKR: U Međugorju je najjači sakramentalni život

Tri sveska Kronike kardinala Vinka Puljića, 25 godina njegove pastirske službe, sudjelovanje u konklavama za izbor pape, nedobivanje dopuštenja za slavljenje mise na Bleiburgu, sudjelovanje na susretu o zaštiti maloljetnika u Crkvi u Vatikanu, pitanje Međugorja te Tjedan solidarnosti i zajedništva s Crkvom i ljudima u BiH, teme su o kojima je u emisiji „Aktualno“ Hrvatskoga katoličkog radija razgovarala urednica mr. Tanja Popec s predsjednikom BK BiH vrhbosanskim nadbiskupom kardinalom Vinkom Puljićem.

HKR: Povod Vašeg dolaska u Zagreb jest predstavljanje tri sveska Kronike kardinala Puljića, nadbiskupa Vrhbosanske nadbiskupije gdje je sažeto 25 godina Vaše pastirske službe od početka 1991. do početka 2016. godine. Kako Vi gledate na tih 25 godina službe?

Kardinal Puljić: Tajnici su me malo iznenadili. Dvojica tajnika vlč. Bojan Ivešić i prof. Franjo Marić dogovorili su se da prikupe materijale od drugih tajnika koji su vodili kroniku i da se ta kronika objavi kao jedna knjiga. Neke stvari se i zaboravljaju. Čitajući tu kroniku, vidim što se sve proživjelo i preživjelo. Bogu sam zahvalan da sam uspio puno toga učiniti. Ta kronika mi je i ispit savjesti, da vidim što je propušteno, što se još moglo učiniti. Knjiga nije povijest, nije opisna kronika, nego su samo zabilježene činjenice, datum, vrijeme, osobe i što se dogodilo. Mnogima može biti čudno s kime sam se sve sastajao i razgovarao. Morao sam razgovarati s raznim ljudima od međunarodne zajednice do domaće politike. Uvijek sam zauzimao stav da sam pastir i da trebam komunicirati sa svim ljudima. Ako sam s njima razgovarao to ne znači da sam prihvatio njihove stavove, nego sam ponudio svoje stavove.

Kada se čitaju Vaše kronike, vidi se da niste mogli po osobnim simpatijama birati te susrete nego ste bili u službi pastira sa željom spasiti duše, ali i spasiti opstanak hrvatskog naroda u BiH?

Želio sam iskoristiti svaku priliku da uputim na činjenice, da potaknem na borbu za jednaka prava i da zaštitimo čovjeka koji je ugrožen. Svjedok sam svih stradanja koja su se događala za vrijeme rata i zato sam mogao svjedočiti tim ljudima. Imao sam i neprilika da su pojedini predstavnici međunarodne zajednice dolazili s gotovim zapisom koji su htjeli poslati svome šefu, a ja sam im rekao da se s time ne slažem. Rekli bi: ‘Ali meni treba da tako pošaljem’. Odgovorio sam: ‘Pošaljite, ali ne u moje ime’. Tako da je često bilo i diskutabilnih susreta u kojima se nismo složili, ali smo barem uputili na različitost naših stavova. Shvatio sam da se ne smijem zatvoriti u svoj mali svijet, trebam pokušati gdje god mogu iskoristiti da navijestim stvarnost borbe za naše ljude, za Crkvu, za poslanje koje imam.

Od 25 godina koje su sažete u tri sveska knjige, osim rata, što biste još izdvojili, neki događaj koji Vas je posebno obilježio?

Ne možemo izostaviti pohod pape Ivana Pavla II. Sarajevu 12. i 13. travnja 1997. godine. Iz ove perspektive taj događaj mi djeluje kao san koji sam doživio. Važan je i dolazak pape Ivana Pavla II. u Banju Luku kad je proglasio Ivana Merza blaženim. Papa Franjo bio je u Sarajevu 5. lipnja 2015. godine. To su posebni trenuci! Koliko god je napetosti u Bosni i Hercegovini, nakon Papina pohoda u Sarajevu sve je djelovalo tako blaženo, smireno i zahvaljivao sam Bogu za taj događaj. Ostat će nezaboravan događaj i proglašenje blaženim Drinskih mučenica. Oko 20.000 vjernika bilo je na misi u Zetri na kojoj je tadašnji pročelnik Kongregacije za kauze svetaca kardinal Angelo Amato proglasio pet Drinskih mučenica blaženima. Bilo je i važnih malih događaja na terenu. Neću nikad zaboraviti gestu kad sam bio u pohodu jednoj župi. Župnik me zamolio da pohodim jednu bolesnicu. Ležala je nepokretna na krevetu, a ja sam joj donio pričest. U životu nisam susreo osobu koja se toliko obradovala. Pitao sam je čemu se toliko obradovala? Odgovorila je: ‘Donijeli ste mi Isusa’. Skoro sam zaplakao. Dirnula me ta gesta. U životu nisam susreo nekoga tko se zna toliko radovati Isusu. Pa sam se malo i posramio. Ti, pastir Isusov, ne znaš se Isusu radovati kao što se ova bolesnica raduje.

I nas na HKR-u ste obradovali kad ste nas oba puta prilikom izbora Petrova nasljednika nekako nosili sa sobom, dijelili sa slušateljima zanimljivosti oko izbora pape.

Htio sam da ljudi znaju što se događa. Ono što se može javno reći napisao sam u knjigama i vidim da su to ljudi lijepo primili. Prigodom sudjelovanja u konklavama, oba puta sam doživio Crkvu iznutra. Poseban je to doživljaj doživjeti Crkvu u svojoj raznolikosti i kako niti izdaleka nije onako kako pišu mediji. Crkva je nešto sasvim drugo, božansko djelo s ljudskim elementom i koliko god čovjek radi, Duh Sveti vodi.

Prijeđimo na aktualne teme. Što se to dogodilo da je biskupija Gurk-Klagenfurt uskratila pristanak za slavlje euharistije koju predvode hrvatski biskupi na Bleiburgu?

Ta tema je napeta već nekoliko godina. Jedna jaka struja sigurno je pridonijela da je sadašnji dijecezanski administrator zabranio misu. S druge strane, često je na komemoraciji bilo pojedinaca provokatora. Neki su iz uvjerenja nosili ustaško znakovlje, neki su plaćeni da ih nose. Prekasno je reagirala hrvatska diplomacija i ozbiljno joj prigovaram jer nije pomogla da se zakonski zaštiti to komemoriranje. Potrebno je istinski dijaloški stvoriti klimu da se ne izbriše komemoracija i misa, a da se, poštujući lokalne zakone, zaštiti samo slavlje. Trebamo dostojno komemorirati žrtve. Stresem se kad se sjetim priča ljudi koji su preživjeli Bleiburg i križni put. Kad sam propovijedao u Maclju prenio sam priču koja me jako pogodila. Jedan stariji čovjek koji je preživio križni put nakon dugo vremena se ohrabrio ispričati unucima što je preživio. On im je počeo govoriti, a unuci su mu rekli da ih to ne zanima. Djed je gorko zaplakao što njegova unučad ne zna poštovati tu žrtvu. Mi ne smijemo prezreti žrtve naših predaka, pogotovo nevine žrtve.

Mjesni biskup zabranio je euharistiju, ali možda samo kako bi crkvene predstavnike potaknuo da razbude političke i društvene predstavnike da se pročiste neke stvari i da se stvarno komemorira na dostojanstven način?

Dijecezanski administrator biskupije Gurk-Klagenfurt zabranio je dolazak biskupa, on ne može zabraniti misu. Taj prostor je privatni, on nije crkveni. Mise su redovito bile dostojanstvene. Mi moramo biti puno energičniji. Svako zlo treba odbaciti.

Sudjelovali ste u Vatikanu na skupu o zaštiti maloljetnika u Crkvi. Zašto se uopće takva sablazan događa u Katoličkoj Crkvi?

Sveti Otac vrlo se hrabro suočio s problemom zlostavljanja maloljetnika. Crkva je jedina koja ukazuje na taj zločin i htjela je hrabro očistiti ono što je grijeh i zlo u Crkvi. Nije dovoljno osuditi zlostavljače, nije dovoljno žrtvama iskazati milosrđe i utjehu, nego je potrebno učiniti sve da se takve stvari ne ponavljaju. Treba imati ispravnu formaciju. Ta formacija polazi od zdrave formacije u obitelji. Roditelji trebaju komunicirati s djecom. Ta komunikacija pomaže djeci da se identificiraju i da rastu uravnoteženi. Ne odgajaju mobiteli, oni deformiraju. Odgaja ljudsko srce, ljudska pamet, ljudska duša. Važni su majčina blizina i očev glas, da dijete priča s ocem. Ako djeca ne rastu uravnoteženo, nego se psiha deformira, onda nastaju i spolne devijacije. Nadalje, važno je od djetinjstva odgajati savjest, odnos s Bogom, s drugim čovjekom i sa samim sobom. Ta formacija počinje iz kolijevke, iz obitelji. Ako se ta formacija propusti, poslije ju je teško nadograđivati. Nije najvažnije u obitelji pružiti materijalno, najvažnije je čovjeku omogućiti da postane čovjek. Seksualni zlostavljači nad maloljetnicima nisu najviše prisutni u svećeničkim krugovima, nego su još više prisutni u obiteljima. Ali, nitko nema hrabrosti suočiti se s tim problemom. Skup u Vatikanu bio je potresan i zbog iznošenja podataka i sa sviješću odgovornosti biskupa. Kad sam se vratio dobio sam poruku kako se taj problem ne rješava. Odgovorio sam da na temelju ulične priče ja kao biskup ne mogu rješavati probleme. Mogu riješiti kad imam pred sobom činjenice ili kad mi dođe žrtva da mi se požali s potpisom. Bez sigurnih argumenata ne može se pokrenuti proces.

Je li moguće odgojitelju prepoznati ima li kandidat takvih problema da bi mogao napraviti pedofilski zločin?

Bilo bi vrlo paušalno reći da jest. Neki put više je to intuicija nego argument. Intuicija može samo uputiti da odgojitelj obrati pozornost na kandidata. No, te se sklonosti spretno kriju. A slutnja nije dokaz.

Održan je Tjedan solidarnosti i zajedništva s Crkvom i ljudima u BiH. Koliko je ta akcija važna Hrvatima u BiH?

Mi u BiH iskreno smo zahvalni za tu gestu koju provodi Crkva u Hrvatskoj, želeći nam pružiti podršku i pomoć. To nije samo materijalna pomoć, važniji je onaj drugi dio, da se Crkva u BiH ne osjeća osamljeno. Imamo svoju braću po vjeri koji s nama suosjećaju i pokazuju blizinu i s tom solidarnošću. I mi smo u Crkvi u BiH organizirali u istom terminu Tjedan solidarnosti ili Nedjelju solidarnosti i prikupljamo sredstva za potrebite. I mi želimo odgajati stvarnost Crkve u solidarnom duhu. Zahvalni smo svim dobročiniteljima, ne samo Crkvi u Hrvatskoj.

U jednom intervjuu rekli ste da je u BiH na ispitu sve hrvatsko. Što ste pod tim mislili?

Borba za opstanak. Pitam se kako to da su ljudi izgubili osjećaj da su za tu grudu, za svoje ime i identitet davali živote, ostali bez dijelova tijela i sad sve to napuštaju. Znam da nije jednostavno ostati. Drugo, danas se sve promatra kroz profit, cijela javnost gleda samo korist. Čim se nema koristi, odlazi se. Takav smo stav čak počeli odgajati u obitelji. Zato danas naši stariji bivaju napušteni, jer više ne koriste. Izgubljen je taj osjećaj da smo mi ljudi koji imaju srce za drugoga. Nadalje, loša je politička klima. Političari su nas uspjeli toliko razjediniti, a i oni su upali u fazu koristoljubivosti, da ne osjećaju potrebu boriti se za svakog čovjeka. Danas je takva klima da ako ne pripadate nekoj stranci ne možete se zaposliti. To ljude vrijeđa. Važno je zajedništvo i socijalni element da se opstane na svojoj grudi.

Kakva je situacija u Međugorju otkad je tamo Papin povjerenik?

Ljudi sada dolaze stvarno tamo moliti. Kao što je nadbiskup Henryk Hoser rekao tamo se uistinu ispovijeda, tamo se čini i pokora. I ljudi doživljavaju obraćenja. Sva su Marijina mjesta gdje se vjernici okupljaju mjesta obraćenja. U Međugorju je najjači sakramentalni život. Kroz našu povijest Majka Božja nas je sačuvala i kod nas živi pobožnost prema njoj.