program uživo
')">
')">
14:10 Popsacro val
15:00 Vijesti

Kardinal Puljić: Želim i vrlo rado ću doći u Međugorje

Kardinal Puljić: Želim i vrlo rado ću doći u Međugorje

Nadbiskup metropolit vrhbosanski kardinal Vinko Puljić uoči najvećeg kršćanskog blagdana Uskrsa dao je intervju za Radiopostaju Mir Međugorje. Kardinal Puljić govorio je aktualnim društveno-političkim događanjima. Osvrnuo se na događanja u Međugorju i sakrament ispovijedi, Tjedan solidarnosti, iseljavanje, obilježavanje stradanja na Bleiburgu... Naravno, kardinal Puljić najviše je govorio o blagdanu Uskrsa, pripremi za ovaj blagdan i tome što bi Uskrs trebao biti u životu svakog vjernika.

-U biti, sam Uskrs kojeg mi slavimo ima duboko značenje i možda je najtemeljitija svetkovina u našoj vjeri, jer na njoj i počiva naša vjera. Krist je ušao u našu povijest jer se utjelovio i uzeo je tijelo ljudsko kako bi u ljudskom tijelu mogao trpjeti i na neki način iskusiti žrtvu križa ali i božanski uskrsnuti kako bi svojim uskrsnućem osmislio svaku našu patnju, svaki naš križ.. i čovjeku dao odgovor na pitanje tajne smrti, jer na tu tajnu nema ni jedna znanost odgovor. Isus jedini daje odgovor pobjedom nad smrću i ostavljajući nama nadu u uskrsnuće. I mi slaveći Uskrs, slavimo zapravo ono svjetlo koje obasjava naš životni put, kako bi istinski stigli do životnog cilja – zakoračiti tamo gdje je sada Isus.

Uskrsu je prethodila četrdesetodnevna priprema kroz korizmu, Uskrsa nema bez Golgote?

Nijedna uspješna stvar u ljudskom životu ne može biti bez dobre priprave. To posebno vidimo u sportu. Nijedan sportaš ne može bez treninga uspjeti. Tako i kršćani ako žele doživjeti Uskrs moraju se ozbiljno pripraviti i zato ta četrdesetodnevna priprava ima svoje duboko značenje, da čovjek bude svjestan onoga što živi, što proživljava... Korizma je vrijeme kada mi postajemo svjesniji da smo kršteni, da smo ucijepljeni u Isusa Krista, a onda na neki način promatramo onu Isusovu muku koju je on proživio i njegovu smrt na križu. Time čovjek utješno liječi svoje rane koje nosi u svojoj duši, a na poseban način čovjek postaje svjestan onog božanskog u našoj ljudskoj stvarnosti i zato je korizma prevažno vrijeme da kroz pojačanu molitvu upućuje sebe Bogu kroz pokoru, gdje postaje svjestan sebe i odvikava se od zlih navika te kroz kršćansku ljubav koja je usmjerena prema bližnjemu da zapravo shvatimo da smo mi smo socijalna bića i idemo zajedno prema Božjoj ljubavi.

Jedan od najvažnijih trenutaka u pripravi za Uskrs svakako bi trebala biti sveta ispovijed. Je li današnjim vjernicima bitan taj sakrament i je li im jasna važnost i milost sakramenta ispovijedi?

Ovih dana sam dobio jedno pitanje: 'Kako doživjeti obraćenje?', onda sam rekao jednu sliku. Ako čovjek sjedne u lađu i želi ploviti, unatoč tome što vesla, ako nije odvezao lađu, ne može se odmaknuti od obale. Drugim riječima, čovjek kroz korizmu mora postati svjestan čime je vezan, na što je vezan, što ga zarobljava... Ovdje nije samo u pitanju da je svjestan da je napravio grijeh, nego je bitno kako stanje grijeha rješavati i sveta ispovijed je taj trenutak u kojem čovjek odveže lađu i plovi u more Božje ljubavi i mi ni izdaleka još nismo shvatili ljepotu i veličinu svete ispovijedi zato bi svima preporučio da uzmu Lukino evanđelje, 15. glavu, gdje Isus objavljuje Oca koji je pun milosrđa. Ni izdaleka mi nismo shvatili veličinu Božjeg milosrđa. Čovjek se često zaustavi na svom grijehu a zaboravlja što je dobio kroz oproštenje i kad bi išao na ispovijed misleći više na Onoga koji ga ljubi, koji ga istinski iz ljubavi poziva, čovjek bi drugačije pristupio svome grijehu, lakše bi ga se odrekao, oslobodio, odvezao i zaplovio u Božje milosrđe.

Zato je sakrament ispovijedi prevažan da čovjek postigne nutarnju slobodu, da doživi dostojanstvo djeteta Božjega. Nije slučajno Isus taj dar dao apostolima na sam dan uskrsnuća: primite Duha Svetoga, kojima oprostite bit će oprošteno, kojima zadržite bit će zadržano. To je dar uskrslog Krista – praštanje grijeha. I to običnim smrtnim ljudima, kao što je apostoloma, danas nama dao posvećenim službenicima da taj milosni dar dijelimo.

I ove korizme održana je akcija Tjedan solidarnosti i zajedništva s Crkvom i ljudima u BiH. Zašto je ova akcija važna?

U životu ljudskom najbolnije se doživljava kada je odbačen, zaboravljen, osamljen... Tako i mi Hrvati katolici u BiH, da bi tu bol nadrasli zahvalan sam biskupu varaždinskom Jospiu Mrzljaku koji je bio predsjednik Caritasa Hrvtske pa je on zajedno sa mnom pokrenuo tu akciju. Svrha je pokazati ljudima u BiH, katolicima, Hrvatima da nismo odbačeni, zaboravljeni osamljeni i da Crkva u Hrvatskoj želi pokazati blizinu... Važna je sigurna ta materijalna pomoć, ali je još važniji taj osjećaj zajedništva, da dijelimo našu solidarnost. Stara je poslovica kad se radost podijeli ona je duplo veća, a kad se bol podijeli ona je duplo manja i zato želimo da upravo ta solidarnost pomogne Hrvatima katolicima u BiH da shvate da nismo sami – zajedno smo kao Crkva u jednom narodu.

Papa je nadbiskupa Hosera imenovao Apostolskim vizitatorom s posebnom ulogom za župu Međugorje. Na što se njegovim poslanjem želi staviti naglasak?

Cjelokupnu misiju nisam do kraja upoznao, ali mogu reći da je Papino imenovanje svoga izaslanika u Međugorje briga za hodočasnike, da ljudi koji tamo dolaze, koji se mole, koji se ispovijedaju, koji pokoru čine da budu pastirski praćeni. On je došao animirati i pratiti pastoralna događanja u toj župi posebno za sve one koji dolaze na to mjesto moliti se, ispovijedati, pokoru činiti. Ima veliko iskustvo, jer je bio u Africi, bio je u sjedištu Svete Stolice, a bio je i pastoralni djelatnik u Varšavi i sva ta iskustva, sada pod stare dane, vrlo uspješno prenosi u svoju djelatnost u Međugorju.

U Međugorju je u središtu slavljenje sakramenata, naročito sveta misa i ispovijed?

Možemo jednostavno reći da je Božji blagoslov gdje god se moli. Međugorje ljudi na poseban način doživljavaju kao mjesto molitve, gdje ljudi nađu susret s Bogom, ali još više i sa sobom – nađu sebe. To je zapravo najveći plod molitve u Međugorju i zato toliki kada dožive nutarnje tjeskobe i frustracije dolaze u Međugorje naći mir duše. Taj mir duše najbolje se nalazi kroz sakrament ispovijedi, a slavlje mise i molitva krunica je divna hrana duše, hrane vjere i ljudi često puta kad nađu taj nutarnji mir, nahrane svoju dušu, vraćaju se ojačani svome domu i svojim obiteljima, a gdje ljudi ponizno s pokorom mole, Bog i uslišava njihove molitve.

Zbog čega baš u Međugorju vjernici i svećenici sakrament ispovjedi doživljavaju posebnim?

Prevažno je stvoriti ozračje događanja. Svako hodočasničko mjesto ima tu jednu tajnu – čovjek je pobožniji, skrušeniji... I ja sam na mnogim hodočašćima ispovijedao i upravo sam to doživio. Svećenici su raspoloživiji, strpljiviji. I to je vrlo važno. Danas je ta žurba zahvatila svakoga pa i nas svećenike, ali u Međugorju je određeno mjesto i vrijeme ispovijedanja. Ljudi koji su tamo došli oni strpljivo čekaju i nisu nervozni što čekaju, a onda ni svećenici nisu nervozni i onda saslušaju. Prevažno je da ljudi dožive nutarnje pražnjenje, oslobođenje kako bi stvorili prostor za milost Božju.

Na Cvjetnicu je nuncij Pezzuto predslavio misu u Međugorju. Možemo li i Vas uskoro očekivati?

Ja se nadam. Želim doći posjetiti nadbiskupa Hosera i fratre, a čim se malo oslobodim svojih stresnih obaveza, vrlo rado ću poći, a onda će sigurno biti i vrijeme da se nađem i na jednom slavlju.

Početak Velikoga tjedna obilježio je požar u katedrali Notre Dame u Parizu. Bili su to potresni prizori koji su nas podsjetili na crkve koje su gorjele kod nas tijekom rata?

Šaljući svoju solidarnost biskupu Michelu u Pariz upravo sam to rekao. Gledajući kako gori katedrala u Parizu u meni se sve streslo jer sam se sjetio onih noći kad sam oko sebe gledao te požare. Znam kako je u meni tada bilo strašno tjeskobno. Čim sam tu sliku vidio probudile su mi se te uspomene, te traume... Koja je sve dimenzija stradanja te katedrale, kao da se urušila kršćanska kultura Europe. Nadam se da ćemo lakše obnoviti katedralu, nego što ćemo obnoviti izgorenu i urušenu kršćansku kulturu u Europi.

Nedavno ste se susreli s Miloradom Dodigom, predsjedateljem predsjedništva BiH. Na što ste stavili naglasak u tom razgovoru?

Otvoren sam za sve one koji traže susret, jer nisam odbio nikoga. Tako je i on, kao predsjedavajući Predsjedništva BiH, tražio susret sa mnom. Izrazio je osobno uskrsnu čestitku. Zahvaljujem mu, a onda smo postavili nekoliko tih elemenata na koje ja stavljam naglasak: katolici u RS-u, imovina Crkve, infrastruktura za povratnike, prevažno je stvoriti i klimu poštivanja žrtava... Ne smijemo omalovažavati žrtve, treba ih poštivati, jer iza svake žrtve stoji netko tko trpi. Razgovor je bio vrlo otvoren, vrlo ljudski... Izrazio je jasnije stavove. Rekao sam da se ne želim miješati u političke odnose, ali mi je jako stalo kako će se na neki način stvarati ozračje jednakopravnosti u BiH.

Još jedna aktualna tema svakako je zabrana mise, odnosno dolaska biskupa na Bleiburg?

To nije samo sada. Ta stvar vuče se već desetak godina. U prvom redu, moram reći da je zakazala diplomacija, koja je trebala s austrijskom diplomacijom stvar rješavati, jer svi oni koji su stvarali provokacije radili su to: jedni iz prkosa, drugi iz krivih ideoloških pogleda, a treći su bili plaćeni da provociraju i da se stvori ta klima da dođe do zabrane. Nekima smeta komemoracija da se podsjeća što su sve komunisti, odnosno vlast bivše Jugoslavije činila pa se manipulira. Meni su pojedini podaci poznati, zato sam nositelje vlasti upozorio da ozbiljno razgovaraju. To je došlo s crkvene strane, ali to je zbog klime u Austriji, zbog ekstremizma, a postoji i druga klima kojoj je itekako stalo da se to zabrani. Vjerujem da će razum prevladati i da će se sačuvati poštivanje žrtava. Doduše, najamanje ih je stradalo na Bleiburgu, ali tu je bio početak križnog puta koji se dogodio kroz Sloveniju, Hrvatsku, BiH, odnosno bivšu Jugoslaviju.

Nažalost, i dalje smo suočeni s iseljavanjem. Je li ga moguće zaustaviti?

Ima tu višestrukih iseljavanja. Jedni su zaista u ekonomskoj krizi i traže rješenja i to je nastavak onih ranijih kriza, od 1953. godine. I sada ima ozbiljne krize jer ljudi teško uspijevaju preživljavati od te, kako narod kaže, crkavice.

Drugi dio iseljavanja je pomodarstvo, a treće je strategija jedna koja je dobro organizirana. Ono što se nije uspjelo oružjem ide se na ovaj način. To je vrlo prljava igra koja postoji u javnosti. Međutim, ne mogu kao poglavar Crkve ništa drugo nego hrabriti. Znajmo svoje voljeti, a ono što se voli za to se žrtvuje. I ne dajmo tako jeftino izgubiti ono za što se krv prolijevala. Moramo tražiti strateški razvoj opstanka na našim prostorima. Gdje god mogu o tome razgovaram, ali ima još puno elemenata koji to potiču. Mi generacije nismo učili da se nose sa životom, nego smo djecu učili uživati. Čim ne mogu uživati, bježe. Ta klima potiče iz obiteljskog odgoja. Kaže se: 'Što će ti nešto što ti ne koristi? Ja sam se patio neka se moje dijete ne pati'. To je laž! Nitko nije uspio da se nije napatio! Mnogi bi se vratili ali ih je stid. Tamo se više zaradi, ali se više i potroši. Treba nam osjećaj zajedništva. Makar se i posvađao s komšijom, imaš se s kim posvađati. Tamo nemaš s kim. Gurnut si u svoj stan i nitko te ne zna. Ja se ne usudim nagovarati ni jedno ni drugo, nego reći kao i u ratu, tko prihvaća odlazak, prihvaća i posljedice odlaska, a tko ostaje, zajedno ćemo pa kako nam bude, kazao je nadbiskup vrhbosanski kardinal Vinko Puljić, koji je svima na kraju čestitao Uskrs napomenuvši kako nam križ, koji imamo kao znak, mora postati i sadržaj.

-Moramo poći u školu križa. Školovati se, naučiti se od Isusa što znači živjeti za druge, umirati za druge, a onda Kristova pobjeda treba postati nama svjetlo. Ne možemo mi u ovom svijetu ništa mijenjati bez Isusa i zato je potrebno dozvoliti da Isus uđe u naš život, u naše stavove u naše uvjerenje, da Isus uđe u naše obitelji i odmah će biti više sreće, više zajedništva, više sloge. Iz toga ćemo graditi plemenitije i zdravije društvo, zato je prevažno živjeti Uskrs, živjeti živoga Isusa među nama, zaključio je kardinal Puljić.