program uživo
')">
')">
19:35 Glazba
20:30 Riječ kao lijek

Dobrota je vrlina i životna vještina

Dobrota (latinski: humanitas, charitatis,) je ljudska vrlina i etička kategorija koja se opisuje kao djelo ili mentalno stanje blagonaklonog ili milosrdnog ponašanja prema drugim ljudima. Odlikuje ju javno djelovanje i pomaganje siromašnima i unesrećenima, bez ostvarivanja osobnog dobitka ili sreće.

Dobrota je ono što su ljudi prije nekoliko dana iskazali kada je apel roditelja male Mile Rončević odjeknuo društvenim mrežama. Uz pojam dobrote, veže se i dobrohotnost koja označava krepost nesebičnog i djelatnog nastojanja oko dobra drugoga.

I ta dobrohodnost je donijela 38 milijuna kuna za par dana. I od pojma dobrote i dobrohotnosti jedno malo nedužno biće preletjelo je ocean u potrazi za zdravljem.

Dobrota u naucima katoličke vjere spada pod dvanaest plodova Duha Svetoga.

Kada razmišljam o dobroti, osjećam neku ugodnu emociju, toplinu, smirenost. Svi mi reagiramo na dobra djela. Poneki nas rasplaču, daju nam novu nadu u bolje sutra, toplinu oko srca jer je dobrota učinila svoje, nekome uljepšala dan, godinu, život.

Postoje ljudi za koje kažemo da su dobre osobe.

Takvi obično imaju razvijenu empatiju za druge, otvoreno srce, tolerantnost i želju da nekoga učine sretnim bez ikakve naknade. Najčešće se dobroti učimo od najranijega djetinjstva, ako imamo sreću da smo djeca dobrih očeva i majki, koji nas po svome primjeru odgajaju.  Ako se dijete odgaja da bude dobro, da dijeli svoje igračke, odjeću, užinu u školi, velika je mogućnost, čak i realna, da će to dijete imati razvijenu empatiju za ljude u potrebi i kao odrastao čovjek.

Mislilac Sokrat je smatrao da se vrlina može naučiti, da je vrlina znanje. Ako je dobrota vrlina, znači da se ne moramo nužno „ roditi dobri „ nego da dobrotu možemo razvijati kroz život. Dakle, ako nemamo taj blagoslov da se rodimo empatični, kroz život sami, vježbajući vrlinu dobra, možemo postati dobre osobe. Nema granica, osim ako ih sami ne stvorimo.

Realno govoreći, danas je teško biti dobar.

Čest je osjećaj iskorištenosti, nezahvalnosti drugih ljudi koja dovodi do toga da sve više odustajemo od činjenja dobrih djela. Ipak svaki čin dobrote zahtjeva angažiranost, vrijeme, posvećenost. A u današnjem modernom vremenu uvijek kažemo da nemamo vremena. Za dobrotu ipak najviše treba imati srce. Kad imamo srce otvoreno za drugoga, onda ne gledamo na sat imamo li vremena, potisnemo sve svoje poslove i rokove. Zahtijeva napor, iskreno. Ali vrijedi. Jer čovjek samo srcem dobro vidi. Ono bitno, očima je nevidljivo (Antoine de Saint-Exupery )

Istraživanja pokazuju da su dobri ljudi sretniji. Ne nužno bogatiji, naprotiv, ali sretniji.

Pokušajte jedan dan iskočiti iz okvira svakodnevnice, učiniti neko dobro djelo, ne iz naslonjača ili klikom, nego osobnom angažiranošću i vlastitim utrošenim vremenom. Kad dobijete osmijeh, zagrljaj ili jednostavno hvala, sigurno nećete osjećati ljutnju, bijes ili umor. Osjećat ćete osobno zadovoljstvo. I sreću. I potvrdit ćete istraživanja.

Kroz povijest smo učili o mnogim dobrim ljudima i njihovim djelima dobrote. Neka su otkrivena sasvim slučajno, neka nakon smrti dobročinitelja, jer nisu htjeli zasluge za svoj humanitarni rad. Dobrotu su živjeli, nisu smatrali da čine nešto vrijedno spomena.

Jeste li znali da je Sir Nicholas Winton spasio stotine židovske djece iz Čehoslovačke 1939. godine ? Točnije njih 669 .

Winton je organizirao spašavanje židovske djece iz dijelova Čehoslovačke koju su tada okupirali nacisti, samo nekoliko mjeseci prije izbijanja Drugog svjetskog rata. Kao pravi heroj nikada nije pričao o tome. Čak ni njegova supruga nije znala sve dok nije pronašla na tavanu obiteljske kuće knjižicu sa imenima djece, gotovo 50 godina nakon hrabrog čina svoga supruga.

Stanisława Leszczyńska, primalja iz zloglasnog koncentracijskog logora  Auschwitza, spasila je više od 3000 beba i njihovih majki, nakon što se unatoč velikom riziku,suprotstavila liječniku Josefu Mengelu, jer nije dopustila da se novorođena djeca u logoru ubijaju.

Porodila je oko 3.000 beba i nijednog mrtvorođenog. Niti jedna majka nije umrla pri porodu. Čak ni najbolje bolnice na svijetu u to vrijeme nisu se mogle pohvaliti takvom statistikom.

Oni su, riskirajući svoje živote, činili dobra djela. Mi danas ne moramo riskirati život, dovoljno je riskirati sa željom da se dobrohotnost širi.

I da u svojim dobrim djelima ne tražimo zahvale, ni priznanja. Samo onaj osjećaj ugode. I topline. „Ko sam ne gori ljubavlju, ne može ljubavlju zapaliti drugog“, rekao je Sveti Augustin.

Ivo Andrić je jednom napisao da tko dobro čini, od njega svatko još više dobra očekuje. Istina, al i poticaj.

Poticaj da na kraju ove korizme zbrojimo dobro koje smo učinili i udvostručimo ga. Baš kao što smo i prije nekoliko dana, misleći samo na Milu i njeno ozdravljenje. A uvjerena sam da su neki i tada kao i ona  sirota udovica iz Markovog evanđelja dali sav svoj žitak, a ne svoj višak.

Samo s jednom željom, da Mila bude dobro.  

Kolumnist: 
Dobrota je vrlina i životna vještina