Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Mt 13,1-9
Onoga dana Isus iziđe iz kuće i sjede uz more. I nagrnu k njemu silan svijet te je morao ući u lađu: sjede, a sve ono mnoštvo stajaše na obali. I zborio im je mnogo u prispodobama:
»Gle, iziđe sijač sijati. I dok je sijao, nešto zrnja pade uz put, dođoše ptice i pozobaše ga. Nešto opet pade na kamenito tlo, gdje nemaše dosta zemlje, i odmah izniknu jer nemaše duboke zemlje. A kad sunce ogranu, izgorje i jer nemaše korijena, osuši se. Nešto opet pade u trnje, trnje uzraste i uguši ga. Nešto napokon pade na dobru zemlju i davaše plod: jedno stostruk, drugo šezdesetostruk, treće tridesetostruk. Tko ima uši, neka čuje!«
Treći veliki Isusov govor u Matejevu Evanđelju bavi se Isusovim prispodobama, slikama, kojima pojašnjava narav Božjega kraljevstva; u Mateja su to tajne Božjega kraljevstva. One se otkrivaju onima koji imaju uši, koji imaju otvoreno srce za Isusovu riječ i osobu. Svatko, i obrazovani i priprosti, može ih i razumjeti i ne razumjeti. Zavisno od otvorenosti i zavisno od toga, pronalazim li u njima ono što se tiče mene osobno, moga života i ponašanja. U svakoj Isusovoj usporedbi treba pronaći sebe osobno, smjestiti sebe u Isusove riječi i nakanu, jer ih je Isus izgovorio za ljude. Riječi su nadvremenske i svevremenske.
U čemu je neobičnost i iznenađenje ove prispodobe o sijaču? Ponajprije, unatoč tolikom zrnju koje je propalo, koje nije donijelo ploda, opisuje se na kraju golema žetva. Stostruko umnažanje moguće je ako iz jednoga zrna niknu dva klasa. Isus to pripovijeda i poziva sve koji stvarno imaju uši, da ih otvore i (po)čuju njegove riječi. Sada, u njegovu propovijedanju sazrijeva plod. Dok je sve oono što za sijanja propada izrečeno u aoristu, dakle, definitivno prošlom vremenu, dotle se ovo što se odnosi na rast izriče u imperfektu. Proces se nastavlja. Traje. Nesvršeno glagolsko stanje.
Isus kao da želi skrenuti pozornost sa slike na svoje djelovanje. I ono je obilježeno hodom iz neuspjeha u neuspjeh. Njegovu osobu mnogi odbijaju, njegovu poruku također, nema ništa od onoga što on naviješta, sve sluti fijasku, konačnom slomu i porazu. Kraljevstvo je Božje tko zna gdje. Još uvijek predaleko. Ali, svemu unatoč, sjeme raste, izrasta, sazrijeva, donosi obilat rod.
Ne znamo povijesno surječje te Isusove prispodobe o sijaču. Možda su učenici bili odveć pesimistični i zloguki spram (ne)uspjeha Isusove misije u Izraelu. Vjerojatno su neki bili i potišteni i deprimirani, uhvatila ih rezignacija zbog negativne bilance u narodu. Možda su se preračunali, jer su im brojni u međuvremenu okrenuli leđa, nisu bili spremni pronositi poruku dalje. Možda je cijelo Isusovo djelo unaprijed osuđeno na neminovnu propast.
Ali neovisno o konkretnoj situaciji zbog koje je i kad je izrečena, poruka ima svevremensku i nadvremensku i poruku i vrijednost. Upravo je ova poruka o sijaču velika povelja, magna charta, protiv bilo kakva očaja, malodušja, rezignacije ili umora, bacanja koplja u trnje. Unatoč jatima vrabaca i ptica koji će pojesti mnoštvo zrna, unatoč kamenitu tlu koje je u Palestini nemoguće do kraja kultivirati i očistiti od kamenja, unatoč korovu i čelopeku, jaku suncu koje prži sve (kao ljeti u nas u Hercegovini), ipak se ratar ne da smesti. Njemu je važan konačni cilj, nakon zimskoga mirovanja i proljetnoga rasta: Žetva! Ima sjemena koje će donijeti plod – neko čak i stostruk. Treba odvratiti pogled od negativnoga k pozitivnome, vjerovati i nadati se, imati nepokolebljiv, neuzdrmljiv optimizam.
Isus govori o neustrašivu i samopouzdanu rataru. Ima pred sobom Isus sijača koji sije i upravo mu ta slika objašnjava te slikovito tumači vlastito poslanje. Pogled učenika više je zaokupljen neuspjesima, na sve strane suočavaju se s odbijanjem, neprijateljstvima, gorčinom, spletkama, postavljaju Isusu stupice, zamke, žele ga uhvatiti u riječi, onemogućiti da njegova riječ prodre u srce. Pa i otpad nije daleko. I čovjek se pita: Nisu li to sve predznaci i pretkazivanja katastrofalnog svršetka njegova djela i poslanja?
Ne, veli Isus. Pogledajte samo ratara. I on bi mogao baciti koplje u trnje spram tolikih prepreka, i on bi se mogao okaniti posla, jer mnogo toga zrnja propade. Toliko ima opasnosti za sjeme, toliko nepovoljnih uvjeta za rast. Nitko mu ne jamči žetvu. Ali, on je ipak u svome naumu neustrašiv. I njemu je zajamčena obilna žetva. Kao da Isus želi reći: ‘O vi, malovjerni, zašto se ne učite od sijača! Zašto ne dopustite da u vama proklija i izraste velika stabljika vjere, pouzdanja, neustrašivosti? Zašto vas strah blokira i sputava u vašim pokušajima?’
Isus prisiljava svakoga od nas da jednom napokon postavi problem i pitanje odnosa životnih investicija, uloga i rezultata, plodova tih investicija. Koji je odnos uložena truda i požnjevena uspjeha, izdatka i primitka? Isplati li se uopće živjeti? Za mnoge je život beskoristan, a konačna životna računica i ishod je totalni neuspjeh, fijasko i manjak, negativni saldo. U Isusovim prispodobama upravo je to uvijek uočljivo, kako se on cijelim svojim bićem prenaša u krvotok ovog svijeta. Isus ćuti njegove otkucaje, poznaje bol i žalost, ali i radost i nadu, obeshrabrenost ali i pravi savjet.
Bez poznavanja tih negativnih strana nemoguće je zaviriti u dubine srca i duše onoga koji treba pomoć. Opasno je prepustiti se melankoliji, rezignaciji, depresiji, malodušnosti, ponavlja Isus stalno. Promatraj svijet Božjim očima! U svakome čovjeku, Isus to dobro zna, ima toliko sasušena, uništena, razorena, kamenita, trnovita, zatrovana, ukradena, zla, ugušena, nasilno nametnuta odgojem, svakodnevnim nalijevanjem i protokom istih misli, utjecaja okoline. Isus želi ohrabriti: Zadnja je uvijek Božja!
U svakom od nas ima korova, sebeljublja, samoisticanja, nečasnih motiva. Ali sve natkriljuje jedna misao i ponuda: Jesam li voljan biti prostorom na kome Bog zasijava svoju riječ? Jesam li voljan prepustiti Bogu da čini u mome životu ono što on hoće i što je zacrtao, što je uplanio sa svakim čovjekom? To je nutarnja poruka Isusove usporedbe o sijaču.
Isusova je riječ istina. On govori riječi koje oslobađaju, koje čovjeka čupaju iz njegove rezignacije, klonulosti. Isus je ikona Boga, on je objava ljubavi i istine te se zato ne boji umrijeti, uzimajući na sebe siromaštvo nemoćnih i prezrenih. U Isusu je istina njegove riječi zasjala u punini na križu. Božja poniznost su dveri kroz koje dolazi istina u ovaj svijet.
