Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Lk 17,26-37
Reče Isus svojim učenicima: »Kao što bijaše u dane Noine, tako će biti i u dane Sina Čovječjega: jeli su, pili, ženili se i udavali do dana kad Noa uđe u korablju. I dođe potop i sve uništi. Slično kao što bijaše u dane Lotove: jeli su, pili, kupovali, prodavali, sadili, gradili. A onog dana kad Lot iziđe iz Sodome zapljušti s neba oganj i sumpor i sve uništi. Tako će isto biti u dan kad se Sin Čovječji objavi.«
»U onaj dan tko bude na krovu, a stvari mu u kući, neka ne siđe da ih uzme. I tko bude u polju, neka se ne okreće natrag. Sjetite se žene Lotove! Tko god bude nastojao život svoj sačuvati, izgubit će ga; a tko ga izgubi, živa će ga sačuvati.«
»Kažem vam, one će noći biti dvojica u jednoj postelji: jedan će se uzeti, drugi ostaviti. Dvije će mljeti zajedno: jedna će se uzeti, druga ostaviti.« Upitaše ga na to: »Gdje to, Gospodine?« A on im reče: »Gdje bude trupla, ondje će se okupljati i orlovi.«
Isus govori o svome ponovnom dolasku. Cijeli govor o njegovu dolasku ne dade se ni mjesno ni vremenski smjestiti, datirati niti locirati. Nemoguće ga je predočiti, gdje, kako i kada. Stoga Isus rabi samo slike ljudi u pokretu, slike koje nam ne daju mira niti nas vrijeme u kome živimo smije uljuljati u postojeće stanje. Svi smo izloženi kušnjama i napastima koje treba nadići, s kojima se treba suočiti.
Isus je na putu u Jeruzalem, prema dovršenju svoga životnoga vijeka i poslanja. Jeruzalem će biti kraj njegova javnog djelovanja i mjesto njegove smrti. Učenici nisu pasivni promatrači, nisu to ni oni koji u budućnosti budu povjerovali u Isusa. Nemoguće se osigurati za budućnost kao promatrač, nego treba biti stalno budan i u pokretu. Nemoguće je zauzeti stajalište nezainteresiranoga ‘znanstvenika’ koji promatra stvari i onda prema svojim spoznajama zauzima stajalište. U odnosu prema Isusovu navještaju nemoguće je biti u neutralnu stavu. On poziva i izaziva da svatko od nas zauzme svoj jasni stav. Isusov je zov i poziv uvijek alternativan i ultimativan.
Slika o Noi i njegovim suvremenicima dovoljno je zorna. Noa je budan, on osluškuje Božji glas i sprema se za ono što ima neminovno uslijediti. Na dani znak ulazi on u svoju korablju, arku, i za potopnih voda spašava se on i njegova obitelj. Noa je, veli se (Post 6,9) bio jedini pravednik u moru bezakonja, nasilja, bezboštva.
A kako su likovi iz knjige Postanka, napose iz njezinih prvih desetak poglavlja nešto poput arhetipova koji se mogu prenijeti, primijeniti i pretočiti u svako vrijeme, dopušteno nam je smjestiti ga i u ove naše dane. Po naravi Noa je bio tiha osoba, bez velikih riječi, zapaža i iščitava znakove vremena, vidi kako se nadvijaju tmasti oblaci katastrofa i apokalipse nad čovječanstvo, zorno promatra kako se sustavno uništava čovjekov svijet, nutarnji i vanjski, i sve sluti: kraj je blizu. Promatra, meditira, u svojim dugim danima prima nadahnuće sagraditi spasonosnu korablju. Čovjek koji s misli, zrenja, riječi prelazi na djelo kako bi se spasio od nadolazeće kataklizme.
Jamačno, ti njegovi postupci nisu mogli ostati nezapaženi, ali suvremenici su gluhi i oglušili se i otupjeli za zorne poruke. Za svaku riječ, svaki koristan savjet. Ne ćute što ih snalazi, što će ih snaći, odveć su lijeni, odveć kukavice da bi izišli iz uhodanih životnih kategorija, odveć zaljubljeni u dosadašnji život i njegove čari. Nemaju snage ni smjelosti djelovati i reagirati na jedini mogući pravilan način, ispravno, povući naime poput Noe zaključke i potražiti spas drugdje. Jer kad navale potopne vode, uzalud se penjati na i najveće brdo, i njega će potopne vode prekriti.
Lota tjera anđeo Gospodnji iz Sodome i Gomore, on mora s obitelji izići bez okolišanja, bez zaustavljanja i okretanja, bez žala za napuštenim i ostavljenim. Ne misliti na ono što ostavlja, vrijeme odlaska je žurno, valja spasiti glavu pred propašću, katastrofom. Lotova se žena obazire, možda u žalu za prošlim, za imanjem, posjedom, stadima, i pretvara se u stup od soli. Sličnost imamo i u grčkoj mitologiji, s Tantalovom kćerkom Niobom, koja se pretvorila u kamenu gromadu od čemera, jada i suza za pobijenim sinovima i kćerima.
Istinska opasnost za čovjeka jest uljuljavanje u postojeće stanje, ona malograđanska ugoda koju si pojedinac stvara, u kojoj se čovjek osjeća lijepo, ne misleći na ono što ga čeka sutra, ili gubeći smisao za budućnost. Ubijati vrijeme u beskrajnim ‘sapunicama’, satima pred televizorima. Lotova žena pretvara se u stup od soli u žalu za onim što je ostavila iza sebe.
Kao što Isus nije bio vezan ničim i nikim, tako se ni njegov učenik ne smije dati vezivati, mora biti slobodan za ono što dolazi. Možda je Noinim sumještanima i suvremenicima bio njegov posao oko gradnje lađe besmislen i smiješan, možda su mu se rugali ili ga ismijavali, tko zna koliko je vremena utrošio. Ali je bio uporan i u pravi se trenutak spasio. Slično se dogodilo i s Lotom i njegovim bijegom. Možda to bijaše suludo za stanovnike Sodome i Gomore, nikome on nije mogao dokazati što ih čeka. Propast pak dođe kao iznenadna oluja, kao veliki katastrofalni tsunami ili iznenadni vulkan i sve pod sobom pokopa.
Ni učenici ne mogu nikome ništa dokazati, ne mogu nikomu empirijski dokazati istinitost Isusovih riječi koje im izgovara, kako je naime ludo i sami privid vezivati se grčevito za stvari, kako je jedino život iz vjere i u vjeri prava zbiljnost. Lotova je žena najbolji dokaz da su i oni koji su se spasili u trajnoj ugrozi. Stoga trebaju sve staviti u molitveni stav budnoga iščekivanja.
Kad se govori o kraljevstvu Božjem, tu ne postoji vremenski razmak ni odmak između sadašnjosti i budućnosti. Ono je već prisutno, ono se već događa u vremenu, ono se ugrađuje u ustroj svijeta, kao kvasac u tijestu, kao živo sjeme na njivi, djeluje u povijesti, ne samo u pojedincima. Od samih početaka Crkve apostoli i njihovi nasljednici oslikavali su i predočavali zajednicu Kristovih vjernika u slici Noine Arke. Ondje bijaše osam osoba. Utješno čuti kako mali broj vjernika u povijesti donosi zaokret. I Isus je započeo s Dvanaestoricom, a nakon njih bijaše ih sedamdeset pa na Duhove kojih sto i dvadeset osoba te tri pa pet tisuća. Poruka je kako svi živimo iz milosti i od milosti Božje, ne od velika broja.
Bog hoće spasenje i promjenu prilika u svijetu. Isto žele i prevratnici, revolucionari. Samo što prevratnici redovito nemaju vremena, oni su nestrpljivi, vrijeme i život su im ograničeni. Jedan je prevratnik na kraju svoga života podvukao crtu i izrekao znakovitu riječ, kako je, naime, cijeloga života samo „preoravao more“ (Simon Bolivar). Bog želi promjenu, ali najprije se mora sam čovjek osobno promijeniti. Ne promjenu vanjskih prilika, nego promjenu u srcu, promjenu srca, čovjeka, pojedinca, a onda preko njega i cijeloga svijeta.
Promjena započinje uvijek kod čovjeka, pojedinca. Isus je svojima rekao da oni koji žele svoj život spasiti zasigurno će ga izgubiti, a oni koji ga izgube, spasit će ga. Nemoguće je osigurati svoju egzistenciju tvarnim sredstvima, materijalnim stvarima, svakome je na vratima i za vratom smrt i upozorenje. Kad je čovjek u bijegu pred neminovnom katastrofom, nema toga što bi sa sobom mogao uzeti. Ostaje plastična vrećica ili zavežljaj, kao u slikama iz minuloga rata na ovim ozemljima. Ovdje i danas moramo pokušati živjeti životom između neba i zemlje, vremena i vječnosti, ovostranosti i onostranosti, živjeti sukladno Isusovoj riječi kako ne bismo postali samo hrana crvima ili pak orlovima, strvinarima…
