Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Lk 15,1-3.11-32
Okupljahu se oko Isusa svi carinici i grešnici da ga slušaju. Stoga farizeji i pismoznanci mrmljahu: »Ovaj prima grešnike, i blaguje s njima.«
Nato im Isus kaza ovu prispodobu: »Čovjek neki imao dva sina. Mlađi reče ocu: ‘Oče, daj mi dio dobara koji mi pripada.’ I razdijeli im imanje. Nakon nekoliko dana mlađi sin pokupi sve, otputova u daleku zemlju i ondje potrati svoja dobra živeći razvratno.«
»Kad sve potroši, nasta ljuta glad u onoj zemlji te on poče oskudijevati. Ode i pribi se kod jednog žitelja u onoj zemlji. On ga posla na svoja polja pasti svinje. Želio se nasititi rogačima što su ih jele svinje, ali mu ih nitko nije davao.«
»Došavši k sebi reče: ‘Koliki najamnici oca moga imaju kruha napretek, a ja ovdje umirem od gladi! Ustat ću, poći svomu ocu i reći mu: ‘Oče, sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim. Primi me kao jednog od svojih najamnika.’«
»Usta i pođe svom ocu. Dok je još bio daleko, njegov ga otac ugleda, ganu se, potrča, pade mu oko vrata i izljubi ga. A sin će mu: ‘Oče! Sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim.’ A otac reče slugama: ‘Brzo iznesite haljinu najljepšu i obucite ga! Stavite mu prsten na ruku i obuću na noge! Tele ugojeno dovedite i zakoljite, pa da se pogostimo i proveselimo jer sin mi ovaj bijaše mrtav i oživje, izgubljen bijaše i nađe se!’ I stadoše se veseliti.«
»A stariji mu sin bijaše u polju. Kad se na povratku približio kući, začu svirku i igru pa dozva jednoga slugu da se raspita što je to. A ovaj će mu: ‘Došao tvoj brat pa otac tvoj zakla tele ugojeno što sina zdrava dočeka.’ A on se rasrdi i ne htjede ući. Otac tada iziđe i stane ga nagovarati. A on će ocu: ‘Evo, toliko ti godina služim i nikada ne prestupih tvoju zapovijed, a nikad mi ni jareta nisi dao da se s prijateljima proveselim. A kada dođe ovaj sin tvoj koji s bludnicama proždrije tvoje imanje, ti mu zakla ugojeno tele. Nato će mu otac: ‘Sinko, ti si uvijek sa mnom i sve moje — tvoje je. No trebalo se veseliti i radovati jer ovaj brat tvoj bijaše mrtav i oživje, izgubljen i nađe se!’«
Gotovo sve subotnje mise u korizmi nude nam utješnu lekciju, pouku. I današnje nas čitanje uči Očevoj milosrdnoj ljubavi. Prispodoba o dobrome Ocu i dvojici sinova, ili pak rasipnom sinu i Ocu, te starijem sinu koji više ne priznaje brata, ne prihvaća ga, koji je brata otpisao, izbrisao iz pamćenja te odbija očev poziv. Ne spominje se na kraju je li taj stariji unišao na svečanost. Ostaje otvoreno pitanje. Unatoč tolikim našim grijesima Bog jest i ostaje onaj koji stalno prašta.
Bog se raduje kad može praštati, kad nam se može smilovati. Zadnja Božja riječ na ljudski grijeh nije osuda, nije pravednost, nego milosrđe, dobrota i smilovanje. Stariji brat ustrajava na pravednosti: Oče, postupaj s njim i učini, uzvrati mu po djelima, kako je i zaradio. Na svoj način on je u pravu. Ali je Bog daleko veći. On prašta, i on se raduje kad može oprostiti grješniku, napose zalutalu sinu.
Hoću svoj život za sebe
Mlađi sin nema povjerenja, dosadilo mu doma, ne želi biti ni o kome ovisan, uzima on svoje. ‘Daj mi dio koji mi dopada’. U grčkom izvorniku za taj „dio“ čitamo riječ „bitak“ (ousia), a u latinskom prijevodu „substantia“. Uzima svoj „bitak“ sa sobom i ide u tuđinu, daleko od oca, ali i daleko od sebe.
Tek se u tuđini – kad je spao na prosjački štap te dospio doslovce u „svinjac“ – sjetio kako je u očevoj kući, došao je k sebi, unišao u sebe i svoje srce. Obraćenje je odluka za povrat k iskonu kao cilju, jest izbor puta koji vodi prema Izviru, prema Ocu nebeskomu. Treba se odlučiti, reći odlučno ‘da’, povratak doma, k Ocu. To je smisao korizme, tomu smjera sve naše – prema uskrsnoj noći i obnovi krsnoga zavjeta te novoj, bijeloj krsnoj haljini.
Ljubav poštuje slobodu bližnjega. Poštuje osobu bližnjega. Ljubav pati. Ona pati sve dotle dok se na nju ne odgovori. Na ljubav treba odgovoriti ljubavlju. Ljubav je nemoćna dok joj se ne odgovori, uzvrati istom mjerom. Ona silno trpi. Otac je u prispodobi svladan, obuzet nemoći. On nutka, nagovara. Ne prisiljava, jer ljubi. Ljubav nikad nije nasilna, ona je krajnje obazriva i sućutna.
Izgubljeni otac i sinovi
Bog je nemoćna ljubav, ali istodobno ljubavna moć. U Lk 15 imamo slavlje i blagdan izgubljenih. Izgubljene su ovca i drahma, izgubio se mlađi sin, izgubljen je također i stariji, ali je također i otac u stanovitom smislu izgubljen. Izgubljen je jer ga ljubav čini nemoćnim, jer mu ljubav nije odgovorena ljubavlju. Izgubljen je kao otac jer nema više sinova. Mlađi otišao u tuđinu, a stariji se srcem otuđio od oca. Radi taj korektno i izvršava svoje zadaće, ali ne vidi dalje od „svoga nosa“, ne vidi ljepotu očinske kuće. Fokusirao se na svoj posao, kao da je najamnik ili nadničar. Svi su izgubljeni jer se ne razumiju. Svatko je udario svojim putem.
Otac je središnji lik. On je sama ljubav, sućut, smilovanje. To je ujedno i njegova osobna drama. Sinovi ne razumiju njegove postupke. Njegova je jedina životna namisao i jedini konačni cilj bivovanja da mu sinovi budu sretni, da imaju puni život. I zato je u stanovitom smislu i otac obezglavljen jer mu nije odgovoreno na ljubav. Ljubav se uvijek gubi, razdaje. I očeva sreća i radost bile bi beskrajne kad bi ga njegovi sinovi razumjeli te kad bi se međusobno ljubili. I kad bi zaključili: Pa, imamo tako divna oca! Ali u njima je još uvijek mentalitet Kajina i Abela.
Bez sinova nema oca
Mlađi sin: Ne shvaća ni oca ni ljubav. Misli da se ne može u punini razviti niti ostvariti u očevoj kući svoje mogućnosti ni svoje sposobnosti. Ali namjesto da nađe slobodu, on pronalazi ogoljelo Ništa izvan domašaja očeva pogleda i srca, kuće i skrbi.
Stariji sin: I on je također izgubljen jer ne razumije očevo srce. On misli da se ljubav treba ili mora zaslužiti nekakvom aktivnošću, služenjem, kao u najmu. Otac pak ljubi, on je čista ljubav i samo ljubi. On je sposoban samo ljubiti i u ljubavi praštati. Taj stariji sin jest poput onoga što kupi smeće po parku, smetljar. On je fokusiran na smeće, a ne vidi ljepotu cvijeća.
Pred Bogom nitko nije izgubljen. Nitko nema pravo očajavati. Treba samo praznih ruku prihvatiti Očevu ljubav i smilovanje. Zato je potrebno brata ili sestru koji ne žive kao mi prihvatiti bez razlike i predrasuda, s ljubavlju i poštovanjem njihove slobode, njihova izbora, svjesni da smo svi podjednako odgovorni jedni za druge. I zajedno se s njima radovati novomu životu koji nam se nudi.
Nitko od nas nije svjestan drama koje se odvijaju u dušama onih koji su pored nas. To uvijek sa sobom povlači posljedicu da moramo jedni drugima iznovice praštati, i da i nakon deset promašaja dajemo i jedanaesti put šansu i povjerenje onomu tko se o nas ogriješio.
Koliki pored nas traže od nas samilosni pogled. Imaj malo vremena za mene. Imaj srca, oka, ljubavi, smilovanja. Nemam čovjeka, nemam nikoga tko bi se mogao smilovati mojoj bijedi.
Pravilo današnjice: Radi i konzumiraj
Prije je postojao zakon ora et labora, a danas postoji zakon labora et consume, to će reći, namjesto moli i radi, radi i troši, konzumiraj! Potrošnja smirujućih sredstava neprestance raste. Istodobno raste i potrošnja sredstava koja pospješuju djelatnost, aktivnost, radnu sposobnost. Radoholičarstvo. Moramo imati na pameti: Kemija ili farmakološka industrija nema nikakva interesa da se bilo što promijeni u čovjekovu biću, postojećem poretku, jer inače ne bi imala sutra što prodavati i nuditi na tržnici svojih proizvoda. Naprotiv, što nas je više bolesnih, to je njoj sigurnija i zajamčena veća zarada. Kao i za ove pandemije i drugih epidemija.
Budući da je Isus neprestance drukčije govorio ljudima o Ocu, poslu, kraljevstvu nebeskom, Božjem, protivnici su vikali: Nemoguće. Nemogućnost! I zato je bio raspet, uklonjen i likvidiran.
Isusova je poruka savršeno jasna. Jednako je jasna i poruka u Međugorju. Dok su s jedne strane u Isusovo vrijeme farizeji (ondašnji teolozi i crkveni pravnici), saduceji (ondašnji viši kler, hijerarhija), te eseni (onodobni monasi) mislili kako samo kultno čisti imaju pristup u kraljevstvo Božje, u Isusovim očima nitko nije isključen. Isus veli kako svi imaju svoju šansu. I carinici, i grješnici, i bludnice, i opsjednuti, svi bez razlike su dobro došli. Napose pak oni koji nemaju što očekivati u društvu ili od ljudi.
Glad i žeđ za životom i puninom
Jedan jedini je preduvjet: glad i žeđ. Treba gladovati i žeđati. „Ako je tko gladan ili žedan, neka dođe k meni i pije“, stajao je i vikao Isus u posljednji dan blagdana (Iv 7). Radikalna glad i žeđ koju su mnogi zatomili u sebi, koju pak ne mogu zatomiti nikakvi ljudski pokušaji, makar nam svijet nudio rog obilja i davao u izobilju svega što ima.
A tko od nas, i u trenutcima najveće sreće, kad misli da mu je sreća zadovoljena i srce svime ispunjeno, ne osjeća da to ipak nije ono pravo?! I mi sami sebi često ne priznajemo da nismo sposobni utažiti tu životnu glad i žeđ koje nosimo u sebi. „Nemirno je srce naše…“
Bogu nije stalo do svoje vlastite časti ili dostojanstva, nego do naše osobne sreće i ispunjenja. A istodobno Bog nije nikakav marksist koji bi nam mimo naše volje nametao nekakvu sreću i mir o kojima ništa ne znamo, i o kojima ni oni sami ne znaju koji toliko o sreći i miru zbore ili pišu.
Isus je raspet u svojemu narodu kao bogohulnik jer je navijestio i donio nadu svim ljudima bez razlike te si time stekao neprijatelje upravo među onima koji nisu htjeli da Bog bude Bog sviju bez ikakve razlike, zadrške ili pričuve.
Mislili su da mogu ušutkati one koji su bili svjedoci prvih silnih iskustava i dana koje su proveli s njime. Ušutkajmo ih, zaprijetimo im, dajmo im novaca, samo da ne pune uši svijetu nekakvim pričama o Isusu raspetom i uskrslom. I kao što je nakon toga cijelo Rimsko carstvo odzvanjalo tim refrenom, tom istinom, da Isus živi, da je Isus Gospodar svega, jednako i danas imaju zadnju riječ Milosrđe i Pravda i Sloboda, a ne džungla, nered, robovanje, ovisnost.
