Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”biblijska poruka dana” u programu radiopostaje mir međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra tomislav pervan već godinama tumači evanđelje.
Mt 18, 21 – 19,1
Petar pristupi Isusu i reče: »Gospodine, koliko puta da oprostim bratu svomu ako se ogriješi o mene? Do sedam puta?« Kaže mu Isus: »Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam.«
»Stoga je kraljevstvo nebesko kao kad kralj odluči urediti račune sa slugama. Kad započe obračunavati, dovedoše mu jednoga koji mu dugovaše deset tisuća talenata. Kako nije imao odakle vratiti, zapovjedi gospodar da se proda on, žena mu i djeca i sve što ima te se podmiri dug. Nato sluga padne ničice preda nj govoreći: ‘Strpljenja imaj sa mnom i sve ću ti vratiti.’ Gospodar se smilova tomu sluzi, otpusti ga i dug mu oprosti.«
»A kad taj isti sluga, izađe, naiđe na jednoga svoga druga koji mu dugovaše sto denara. Uhvati ga i stane ga daviti govoreći: ‘Vrati što si dužan!’ Drug padne preda nj i stane ga zaklinjati: ‘Strpljenja imaj sa mnom i vratit ću ti.’ Ali on ne htjede, nego ode i baci ga u tamnicu dok mu ne vrati duga.«
»Kad njegovi drugovi vidješe što se dogodilo, silno ražalošćeni odoše i sve to dojaviše gospodaru. Tada ga gospodar dozva i reče mu: ‘Slugo opaki, sav sam ti onaj dug oprostio jer si me zamolio. Nije li trebalo da se i ti smiluješ svomu drugu, kao što sam se i ja tebi smilovao?’ I gospodar ga, rasrđen, preda mučiteljima dok mu ne vrati svega duga. Tako će i Otac moj nebeski učiniti s vama ako svatko od srca ne oprosti svomu bratu.«
Kad Isus završi ove besjede, ode iz Galileje i dođe u judejski kraj s onu stranu Jordana.
Božja bit i biće jest sama ljubav. Iz Božjega srca izvire samo ljubav i oprost naših grijeha. Sam Bog snosi troškove oproštenja naših grijeha i našega pomirenja. Njegova je ljubav bezuvjetna, bezgranična, ali nije jeftina. Nema jeftine milosti. Inače ne bi Bog bio Bog. Ako nam je oprošteno, od nas se traži ista mjera. Uzvratiti mjerom kojom je nama Bog odmjerio, nama izišao ususret.
Ako smo sami iskusili oprost grijeha, onda se i neodgodivo i neumoljivo i od nas traži da drugima praštamo, upravo kao što nam to Isus govori u Očenašu. I ne samo sedam puta nego sedamdeset puta sedam puta, dakle, otprilike petsto puta. I to više nije neka mjera, nego je to praštanje bez mjere, neizmjerivo, u bezmjerje. I na kraju, sve što vi jedan drugome oprostite jest u konačnici smiješno neznatno i maleno u odnosu koliko nama, svakomu osobno, Bog sam prašta.
A kako grijeh ima tisuće lica i pojavnih oblika u svijetu, on se može zaustaviti samo ako mu se suprotstavi jednaka i veća mjera dobrote i ljubavi. Praštanje mora imati uvijek zadnju riječ. Posljednju riječ ne smije nikada imati ‘oko za oko’, ‘zub za zub’. Samo ljubavlju i praštanjem možemo zaustaviti poplavu i opći potop grijeha u svijetu. Pavao će reći: Pobijedi(ti) dobrim zlo!
Ako u Novom zavjetu postoji tekst koji bi na jednoj stranici sažeo u srčici Isusovu poruku, onda je to nedvojbeno ovaj odsječak o praštanju i nepraštanju. Ovo je iz Isusovih usta i najizazovnija, i najoptimističnija ali i pomalo beznadna usporedba. Riječi koje uključuju u sebe sve ono što je Isus htio reći i izreći, što nam je htio kazati, te način kako on riječ pretvara u djelo, čin. Kad bi Bog bio samo pravedan, nas ne bi ni bilo! A kako čovjek nije kadar sam se od sebe obratiti, onda mu treba netko tko će ga potražiti, onu izgubljenu ovcu, odlutala sina.
Ako je već u onoj prispodobi o kukolju u pšenici Božji postupak za nas neshvatljiv, ovaj ovdje ruši sve granice i predodžbe. Božji postupci i milosrđe su zadivljujući. Namjesto da u svojemu gnjevu uništi čovjeka, zbog množine krivnje, grijeha i zla na ovoj zemlji, u Isusovim postupcima i pojavku ovaj svijet dobiva novu šansu da se preoblikuje prema mjeri koju nudi sam Isus. Svijet opstoji i može opstati samo snagom Božjega praštanja, milosti i milosrđa, a isto se odnosi i na zajednicu Kristovih vjernika. Tu mora vladati zakon praštanja, razumijevanja, smilovanja.
Već smo rekli da je Mateju u ovom poglavlju stalo do toga naglasiti koji i kakvi zakoni i odnosi moraju vladati unutar vjerničke zajednice i njezina ustroja. Pomoći zajednici kako živjeti u svijetu, kako biti svjetlo svijeta i sol zemlje. Kako odražavati odbljesak Kristova svjetla u svijetu.
Pravednost mora biti veća nego u farizeja (5,20). Srce mora postati novo, vjernik mora postati poput djeteta (18,3), imati djetinje srce i pogled. Mnogi su u opasnosti otpada i sablazni. Mnogi su već izgubljeni. Zato upozorenje pred lošim primjerom, skandaloznim ponašanjem te poziv da se potraži svaka izgubljena i zalutala ovca, da se pruži svakomu najveća moguća pomoć, da se svatko zauzme oko zbrinjavanja zalutalih. Ne nositi u srcu protiv brata mržnju, zlu krv, nepraštanje. Oprostiti ako je čovjek sam bio zakinut ili oštećen, uvrijeđen ili ponižen. Živjeti snagom Božjeg Duha i Isusova primjera. Biti živi protok Božjeg mira i praštanja. Samo tako može vjernička zajednica opstati u svijetu.
Kad bi Bog prema nama postupao prema pravednosti, ne bi nam dostajalo ni nekoliko života da iskupimo svoje dugove u tamnici. Ali se kralj dade umilostiviti jer zna za našu bespomoćnost. Prema Isusu svi smo mi u Božjim očima i pred Bogom pomilovani. O tome će poslije prelijepo zboriti Pavao, da, dok još bijasmo grješnici, Sin je Božji platio sav dug naše krivnje i grijeha. Ta bi nas svijest morala prožimati i u toj svijesti morali bismo zagrliti cijeli svijet. Stoga nam Isus jasno veli: U njemu smo svi postali Božja djeca.
Kad nam ne bi bilo oprošteno, morali bismo na kraju očajavati. Namjesto teorije, evo primjera iz života velikoga Dostojevskoga. Osuđen kao prevratnik, kao revolucionar na tamnicu u Sibiru, strašno se mučio u društvu s ubojicama, nasilnicima, kriminalcima, kao politički zatvorenik. Psihički se strahovito mučio i prezirao svoje suuznike.
Ali jednoga mu je Uskrsa sinula bitna misao: “Svi su ovi ljudi kao i ti sam! Svi su sami i osamljenici! Moraš nadići svoju osudu snagom razumijevanja. Ne smiješ nijednoga čovjeka suditi, jer će u njegovu životu tek onda biti sve na svome mjestu kad ga shvatiš”.
A njegova kćerka veli što im je otac rekao na smrtnoj postelji: “Kad god u životu osjećate krivnju, nikada ne zaboravite: Ja, vaš otac, uvijek bih vam oprostio sve što god bilo kada učinite i kamo god dospijete. I zato vjerujte još daleko više kako će vas Bog, vaš vječni Otac, pratiti kamo god vas život odnese. Ma koliko krivice i grijeha navukli na sebe, nikada ne smijete očajavati u krivnji i zbog krivnje. Neka vas Bog sačuva od ovoga: Da zbog očaja navučete na sebe krivnju!”
Ni Isus ništa drugo nije htio onom usporedbom, slikom Oca koji prašta. On nam je htio predočiti sliku Oca koji nas prati i koji nam prašta, ma što se dogodilo u našemu životu. I kad god nas spopadnu dvojbe, što nam je činiti, mislimo jednostavno na to, što bismo bili mi, što bi bilo od nas bez praštanja. Svi zavisimo od Božje dobrote i praštanja.
Zato je mjera praštanja praštanje bez mjere, preko svake mjere. Učimo to od Isusa. On je tu namjesto Boga. On je Božje kraljevstvo u osobi. On je osoba u kojoj se očituje Božje lice, u kome dodirujemo Boga, u kome stupamo pred gorući oganj. Gdje se to dogodi, svijet je spašen i otkupljen, on je nov.
