Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Lk 9,23-26
A govoraše svima: »Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene, taj će ga spasiti. Ta što koristi čovjeku ako sav svijet zadobije, a sebe samoga izgubi ili sebi naudi?«
»Doista, tko se zastidi mene i mojih riječi, toga će se i Sin Čovječji stidjeti kada dođe u slavi svojoj i Očevoj i svetih anđela.«
Na prvi pogled gornje Isusove riječi ulijevaju strah. Međutim, Isus ne iziskuje od nas ništa nadljudsko, ništa neljudsko, već nam želi jasno predočiti, u čemu počiva i gdje se nalazi tajna našeg života, našeg poslanja i otkupljenja. Uzrečicom o lisicama i pticama želi nam reći kako je naša domovina ne pozemljarska, već na nebesima. U cijelom Lukinu Evanđelju Isus je trajni putnik koji nigdje nema stalnog obitavališta. Putujući propovjednik, prorok, čudotvorac, koji se nigdje ne smiruje. Božanski putnik i hodočasnik ovom zemljom koji je došao k nama s nebesa da bi čovjeka podsjetio na onu božansku jezgru što je svatko od nas u sebi nosi te da bi nam bio pratitelj na našem putu prema domovini. A domovina naša je na nebesima, kako će reći sam Pavao… Ne pripadamo zemlji, već smo svi sinovi svjetlosti, djeca nebesa. I tu tajnu svoga bitka iskusit ćemo samo onda kad Isusa konkretno nasljedujemo, kad se ne zavlačimo u svoje rupe, svoje jazbine, gnijezda, već se svega oslobodimo.
Na našem putu prema nebeskom Ocu sve su zemaljske veze sporedne, suvišne, opterećujuće i otežavajuće. Ne moramo se brinuti o baštinskim pravima koja nam pripadaju, ne moramo se brinuti o oporukama koje drugi sačinjavaju ili ih moramo sačiniti mi. Sve je to za Isusa mrtvo, jer pripada ovome svijetu, ne budućem. Zato neka mrtvaci pokapaju svoje mrtvace. Sve je u našemu životu mrtvo u trenutku kad se želimo zemaljskim osiguranjima osigurati, kad polažemo sve na uspjeh. Prepustimo to ljudima ovog svijeta, tako veli Isus. Tad ćemo iskusiti slobodu djece Božje, sinova Božjih.
Nasljedovati Isusa znači ići putem koji smo u svome srcu spoznali kao istiniti i ispravni put, ako smo upoznali Isusa, voditi se mjerilima Isusovim, a ne mjerilima svijeta koji nas okružuje. Možda bismo htjeli ići tim putem, možda bismo htjeli slijediti glas svoga srca, ako je Isus bacio svoju udicu u nas, a onda najednom osjećamo u sebi potrebu da to što osjećamo pred drugima opravdamo. Htjeli bismo da nam rodbina i poznanici te prijatelji odobre i blagoslove taj put. Sve je to za Isusa sporedno, nebitno. Ne moramo se pozdravljati da bismo svojim bližnjima pojasnili svoju odluku za Isusom. Moramo jednostavno ići, slijediti nutarnji glas kojim nam sam Bog govori. Isus je mogao onako govoriti jer je za njega Božja nazočnost, nebeski Otac prva zbiljnost s kojom živi i na koju je upućen. Ta zbiljnost nadmašuje sve drugo, sve ostalo, i ništa s njome nije mjerivo, nikakvi odnosi, nikakve osobe, ama baš nitko.
Kad u vjeri nadiđemo svoju čisto ljudsku dimenziju, kad se upustimo u Boga, kad okusimo Božju tajnu u svome životu, tada ćemo shvatiti Isusove zahtjeve. I tada nam ne će biti teški, već će nam to biti putokaz u slobodu, konkretni naputci kako svoj život izraziti i kako živjeti. Zato se isto tako krivo shvaća i Isusova riječ o križu. “Tko hoće biti moj učenik, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka me slijedi” (Mk 8,34). Samoodricanje ne znači da moram sebe nijekati, da ne smijem biti ono što jesam. To znači da moram nadići svoje ja, da moram ići prema novom izazovu.
Uzeti svoj križ ne znači da moram sam sebi činiti život teškim i nesnošljivim, ne moram trajno tražiti žrtve i odricanja, već to prvenstveno znači da se moram pomiriti sa svojim životom koji me tako često križa, prekrižuje, a da to i ne želim. Prihvatiti svoj križ znači ujedno prihvatiti sebe sa svim svojim protuslovljima, kontradiktornostima koje u sebi nosim, sa svim dobrom i zlom koje ćutim, sa svjetlom i tamom koja me okružuje iznutra i izvana, s dobrotom i mržnjom koju tako često ne mogu zatomiti.
Sve to moram prihvatiti kao dio samoga sebe i na to me želi ohrabriti sam Isus svojom riječju o križu i nošenju križa. Ta mi riječ želi posvijestiti kako moram prihvatiti sebe na svim razinama, kako moramo prihvatiti uspjehe i neuspjehe, simpatije ali i antipatije, strahove i tjeskobe, kako moram prihvatiti protežnice tijela s njegovim prohtjevima i traženjima zadovoljenja potreba za jelom, pićem, snom, spolnošću, te da preko svega toga moram doprijeti do svoje istinske prave jezgre, svoje osobne istosti.
Stvoreni smo u znaku križa i u svojoj smo pojavnosti križoliki. Prikovani smo na svoje ja i moramo izdržati sebe sa svim svojim suprotnostima i oprjekama koje nam prijete tako često nutarnjim kidanjima i podvojenostima. Međutim, kad sve te svoje oprjeke i vlastita protuslovlja prihvatimo, shvatit ćemo da u nama postoji ona sredina koja drži na okupu sve. Križ nas širi na sve strane. Križ je otvorenost. Visjeti na križu znači biti ranjiv, biti nezaštićen, biti izručen na milost i nemilost drugima. Na sebi ništa nemam, ni obrazine, ni zaštite, ni oružja. Otvoren sam do kraja pogledima drugih, ne mogu se ni iza čega ni iza koga sakriti. I najednom čovjek osjeti kako je otvoren, slobodan. Raširene ruke jasno zbore da sam veći i širi od svog tijela, svoje kože koja me zaodijeva. Velik sam i širok koliko su velike i široke moje ruke, otvorene, raskrižene. Slobodan sam, rasterećen sam, mogu biti ono što jesam.
Na to misli Isus kad govori o nasljedovanju, o odreknuću od svega, kad govori o križu što ga moramo svakodnevno nositi. Jasno, križ i nasljedovanje imaju i drugu protegu, naime, prihvatiti patnju, nositi poteškoće, uzeti terete na sebe. Upravo nam patnja mnogo toga u životu prekrižuje. Bolest nam brka planove, želje, ostavlja mnogo toga neostvarenim. Sve je u biti jedan veliki nedovršeni rad. Samo zavisi od toga kako čovjek na sve to reagira. Da li s rezignacijom, bacanjem koplja u trnje odnosno buntom, ili predano i u poniznosti kao i sam Isus. Ni on nije htio niti želio umrijeti onako mlad. Jer, kad se promotri i njegovo djelovanje, vidimo kako nije imao ni u čemu ni kod bilo koga vidljiva uspjeha. Uspjeh je tek nakon uskrsnuća uslijedio. Zato i Isus veli da ne moramo odmah rezignirati, odmah se predavati, već prihvatiti sve kao izazov u smislu prevladavanja, otklanjanja. A ako ga nije moguće otkloniti, onda je križ dobra mogućnost da se čovjek pomiri sa svojom patnjom te kroz nju postaje mudar i zreo. Sve je mogućnost za novi i otvoreni život.
Zato su Isusove riječi i zahtjevi put prema slobodnom i otkupljenom životu. Isusove je riječi moguće shvatiti samo na zaslonu njegova navještaja kraljevstva Božjega. Budući da je kraljevstvo Božje došlo s Njime te da je među nama te budući da je to kraljevstvo Božje istinski put do nas samih, zato je moguće ispuniti Isusove riječi i traženja.
Ako nas možebit neke Isusove riječi straše, onda je to stoga što ih, ili nismo shvatili, ili imamo druga mjerila od Njegovih te nam se Isusova mjerila čine napadom na naša uhodana mjerila. Kad se suočimo s Isusovim zahtjevima, tada moramo uvijek imati na umu i iskustva te povijesne pokušaje koji potvrđuju ili opovrgavaju Isusove riječi. Ako su Isusove riječi doživjele u povijesti potvrdu u životu pojedinaca, napose svetaca i mučenika, onda nam se slijepo držanje svjetskih i zemaljskih mjerila mora činiti promašenim investicijama te se moramo zamisliti, u kom smjeru ide naš životni brod…
Ide li Isusovim gazom, prema konačnom smirenju u Ocu, ili možda u svoj vlastiti nedohod? Zato Isus svjesno izaziva i p(r)oziva da zauzmemo jasno stajalište.
