Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Lk 11, 14-23
Istjerivaše Isus đavla koji bijaše nijem. Kad iziđe đavao, progovori njemak. I mnoštvo se divilo. A neki od njih rekoše: »Po Beelzebulu, poglavici đavolskom, izgoni đavle!« A drugi su iskušavajući ga, tražili od njega kakav znak s neba. Ali on znajući njihove misli, reče: »Svako kraljevstvo u sebi razdijeljeno, opustjet će i kuća će na kuću pasti. Ako je dakle Sotona u sebi razdijeljen, kako će opstati kraljevstvo njegovo? Jer vi kažete da ja po Beelzebulu izgonim đavle. Ako dakle ja po Beelzebulu izgonim đavle, po kome ih vaši sinovi izgone? Zato će vam oni biti suci. Ali ako ja prstom Božjim izgonim đavle, zbilja je došlo k vama kraljevstvo Božje.«
»Dokle god jaki i naoružani čuva svoj stan, u miru je sav njegov posjed. Ali ako dođe jači od njega, svlada ga i otme mu sve njegovo oružje u koje se uzdao, a plijen razdijeli.«
»Tko nije sa mnom, protiv mene je. I tko sa mnom ne sabire, rasipa.«
Na pola smo korizmenoga vremena i hoda. Isus je na putu u Jeruzalem, njegovi su neprijatelji sve snažniji, situacija se zaoštrava. Predbacuju mu da je sklopio savez sa samim Đavlom. To je usmjereno izravno protiv njega i njegova poslanja kao Sina Božjega.
Isusu predbacuju kako uz pomoć Beelzebula, poglavice đavolskoga, izgoni nečiste sile. Izliječio je čovjeka gluhonijema. Gluhonijemi je isključen iz društva. Ne čuje, ne razumije, ne govori. Nijem je. Nema riječi. Nema udjela u Božjoj riječi. Ne živi se od kruha, od jela, nego od svake riječi. Od jedne riječi! A on ne razumije ništa, ne može se izreći…
Isus oslobađa svijet od demona
Isusova je poduka savršeno jasna: Nemoguće je istodobno biti na dvije strane, sjediti na dva stolca, služiti dvojici gospodara. Svatko se od nas pred njim mora odlučiti. Čudo nad gluhonijemim vraća čovjeka u zajedništvo s drugima i s Bogom. Isus se nalazi tako reći u dvoboju s Đavlom. Na život i smrt. Još uvijek je zlo jako, ali je u Isusu došao snažniji, jači. Ako Isus liječi, tada je to znak da je kraljevstvo Božje tu. Isusov logični zaključak.
Izgon nečiste sile iz čovjeka koja bijaše uzrokom da je čovjek bio gluhonijem povod je Isusovim protivnicima za prijepor i prigovor kako uz pomoć Đavla izgoni Đavla. Vjeruju kako i Đavao može činiti silne i dobre stvari te time niječu Isusu izvornu moć, štoviše njegovo djelovanje i znakove koje čini u narodu pripisuju upravo protivnoj sili. Time se izravno ogrješuju o Duha Božjega, i za takav grijeh, prema Isusu, nema oprosta.
Đavao nikad ne čini dobro niti može
Dok se cjelokupno mnoštvo divi Isusovu čudu, dotle protivnici ubacuju crv i otrov sumnje. Prethodno je, u tumaču molitve Očenaša, Isus govorio o Duhu Svetome što ga Otac dijeli u izobilju onima koji vjeruju i mole. Međutim, njegovim protivnicima ništa Isusovo nije jednoznačno ni jasno. Zapravo ne žele shvatiti Isusovo poslanje, stalno podmeću zamke, klopke, smicalice. Od samoga početka kad su govorili da bogohuli, jer oprašta grijehe.
Za njih on djeluje uz pomoć poglavice đavolskoga – samoga Beelzebula. Beelzebul bijaše pogansko božanstvo, za pravovjerne Židove sva su poganska božanstva bila jednostavno demoni, zle, đavolske sile. I upravo je prema njima Isus u savezu s tom demonskom silom.
Drugi pak iskušavaju Isusa, hoće od njega nekakav vidljivi znak s neba, što je izravno u oprjeci: „Ne iskušavaj Gospodina Boga svoga!“ Od njega traže znak s neba, upravo ono što je on od početka odbio kao đavolsku kušnju (Lk 9,9-12): Trebao bi zloupotrijebiti Boga za magijske obrede ili praksu. „Pa zar ne vidite da sam čistom Božjom silom ozdravio ovoga čovjeka, povratio mu govor i sluh? Nije li to bjelodani dokaz Božje sile?“ – kao da im Isus želi reći.
Isus ih pobija njihovom logikom
Isus protivnike pobija naravnom i praktičnom mudrošću, usporedbom iz praktične politike i društvenih odnosa. Vlada li među narodom građanski rat i podjela, lako postaju plijenom vanjskih osvajača koji pustoše i spaljuju sve na sve strane, kuće se urušavaju. Pa tako je i u demonskom svijetu, svijetu zlih duhova. Oni jesu hijerarhijski raspoređeni, ali nisu u sebi u zavadi, oni jesu nasilni, pokvareni, djeluju razorno na zemlji. Đavao ne može činiti dobro, on je onaj princip zla koji vlada u svijetu. Ako su u međusobnom ratu, onda nemaju budućnosti. I nemoguće je graditi život ili budućnost na nemiru, ratu, protuslovljima, kako se danas često pokušava činiti. Nemoguće je činiti zlo, a nadati se dobru. Nemoguće je graditi državu ili budućnost na kostima pobijenih.
Potom prelazi Isus na čisti argumentum ad hominem. Čisti i bjelodani dokaz iz prakse: Vaši sami sinovi su veoma učinkoviti istjerivači, egzorcisti. Čijom se vlašću oni služe kod izgona nečistih sila? Oni su vam sudci. Kao da im Isus zbori: „Ja ne pripadam skupini egzorcista, djelujem izravno snagom Duha koja je u meni. I ako stoga ja izgonim prstom Božjim demone, tada trebate biti svjesni da je među vama samo Božje kraljevstvo. Onda ste i vi, na svoje oči i uši, svjedoci Božjega djelovanja. Kraljevstvo je Božje tu“.
I ponovno im navodi sliku iz svakodnevnoga života. Svatko brani svoje. Ali kad navali jači, otima mu sve te plijen dijeli. Isus je u kušnji u pustinji pobijedio Zloga i sad mu na ovaj način – istjerivanjem – otima plijen, sve one koje je bio zarobio i tlačio.
Opredijeliti se za ili protiv Isusa
I kako je u Isusovu djelovanju riječ o oslobađanju od demonskih sila, odsada nema više neutralna stava spram Isusa. Čovjek je ili za njega ili protiv njega. Ne vrijedi više diviti se njegovim čudesima, djelima, ne vrijedi više ni diviti se njegovoj osobi, nego se treba srcem i dušom opredijeliti za njega. Treba preuzeti osobnu odgovornost i suodgovornost, ne prepustiti se nezainteresiranosti, ravnodušnosti, nego se cijelim bićem odlučiti za Isusa. Čovjekova nutrina mora odgovarati vanjštini i obrnuto. Nema više nikakvih kompromisa u životu ni pred Isusom. Isus nam ne dopušta biti prema njemu ravnodušni. Ili za ili protiv!
Stoga na kraju i upozorenje spram posljedica lijenosti i nemara u životu. Tko je na sebi iskusio silno Božje djelovanje, tko se životno opredijelio za Isusa i svrstao protiv đavolskih sila, mora se dokazati u životu u svome govoru, djelovanju, podnošenju protivština. Ne smije se prepustiti lijenosti ili samozavaravanju kao da je sve jednom učinjeno, na krštenju i sl. Može mu se dogoditi da se istjerani đavao vrati sa sedam (broj punine!) gorih demonskih sila te da čovjek svrši u krajnjoj propasti. Treba ustrajati živjeti u ozračju Božje sile, Božjega Duha. Nemoguće je da posuda ostane prazna. Natura horret vacuum – priroda ne trpi prazninu! – pa tako i ovdje kod onoga tko je izliječen.
Nema neutralna stava spram Isusa
Treba dati svomu životu sadržaj, bježati od osjećaja praznine svagdana i besmisla, ne prigovarati sam sebi kako se ne može započeti iznova. Nema povratka na staro, treba uzeti život u svoje ruke, biti cjelovit, zaokružen. Isusovo čudo nad čovjekom nije jamstvo da će biti ubuduće pošteđen od kušnjâ. Kuća ne smije ostati prazna. Čovjek je ili hram Božji ili nastamba Belijarova – reći će Pavao Korinćanima (2 Kor 6). Spram Isusa čovjek se mora opredijeliti, nema neutralna stava niti ga ubuduće može biti. Čovjek je ili za njega ili protiv njega – trećega nema.
I danas treba svijet čistiti, oslobađati od nečistih sila. Treba sloboda od sila tame i zla, valja nam donositi u svijet zračak svjetla. Smanjiti prostore i naslove crnih kronika koje su samo znak i dokaz koliko je zlo jako. Svijet čeka na nas da budemo produžena Božja ruka, Božji prst u svijetu, koji druge podiže, uspravlja, uosovljuje. „Prst Božji“ o kome govori Isus sami je Duh Božji. U himnu Duhu Svetomu molimo „Ti prste desne Očeve“…
