Biblijska poruka 20. 5. 2021. (sv. Bernardin Sijenski) i tumačenje fra Tomislava Pervana: Život po ljubavi, u ljubavi, za ljubav

Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.

Iv 14,12-17

Zaista, zaista, kažem vam: Tko vjeruje u mene, činit će djela koja ja činim; da veća će od njih činiti jer ja odlazim Ocu. I što god zaištete u moje ime, učinit ću, da se proslavi Otac u Sinu. Ako me što zaištete u moje ime, učinit ću.

Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati. I ja ću moliti Oca i on će vam dati drugoga Branitelja da bude s vama zauvijek: Duha Istine, kojega svijet ne može primiti jer ga ne vidi i ne poznaje. Vi ga poznajete jer kod vas ostaje i u vama je.


 

Za razliku od prvih triju evanđelista, tzv. ‘sinoptika’, koji opisuju činjenično što je Isus govorio, kako je postupao, što je sve učinio za svoga zemaljskog djelovanja i kakav je trag ostavljao na ljude oko sebe, Ivan, četvrti evanđelist rekli bismo ‘iščitava’ Isusovu osobu iznutra. On kao da ima predodžbu: Sve što zborimo o Isusu ponavljajući one zgode iz njegova života te njegove riječi, ostaje izvanjsko, ostaje napisano na papiru koji nestaje, ostaje na razini vanjskih osjetila, ušiju, očiju.

Ivan u svome spisu hoće reći: Želiš li imati istinsku i pravu sliku o Isusu Kristu, onakvom kakav je među nama hodio i kakav je sad u slavi, kad nije dostupan našim osjetilima, moraš uključiti nutarnja ćutila. Moraš uključiti ljubav, srce, emocije, moraš mu se privinuti poput Ljubljenog učenika na grudi, i ondje osluškivati kako to srce kuca za čovjeka i čovječanstvo. Može se to činiti plitkom sentimentalnošću, „sentišem“, ali o Isusu je moguće govoriti samo jezikom srca, zahvaćenosti, rječnikom ljubavi. Jer ono što bi moralo ploditi iz srca jest pretvorba u ljubav i za ljubav.

Prihvati li čovjek Isusa srcem, svojim nutarnjim bićem, a ne samo izvanjski, formalno, onda će svaka njegova riječ, svaka njegova zapovijed biti lagana. Naime, u cijelom Ivanovu Evanđelju nema ni zbora o Govoru na gori, o Isusovim riječima glede ljubavi prema neprijatelju, nema zbora o tome da se moli za progonitelje i tlačitelje, da se ne uzmiče od straha pred silnikom, da se ne bojimo smrti, križeva niti sutrašnjeg dana. Sve Isusove riječi, sve naputke i zapovijedi svodi na samo jednu: ‘Ljubite se međusobno’!

To je najkraći i najjasniji tumač i tumačitelj svega što je Isus htio reći. To je koncentrat, srčika njegove osobe i poruke. I jer nam je ostavio sve, tako misli Ivan, Isus zaslužuje sve naše, sve moje i tvoje. Poglavito pak ljubav. Čovjek je stvoren za ljubav, sposoban ljubiti, i zato smo u Isusovim očima braća i sestre, iste krvi i podrijetla.

“Ako me ljubite, čuvat ćete moje zapovijedi”. Tim riječima započinje Isus svoj oproštajni govor pred učenicima. Pa barem je to jasno: Onaj tko ljubi, nema nekih vanjskih propisa koji bi ga silili da čini nešto za ljubljenu osobu. Sve istječe iz srca, svemu je mjerilo srce. I sav odnos prema Isusu počiva za Ivana upravo tu: na srcu i u srcu. Isusa je nemoguće oponašati, kopirati. S njime se moguće suživjeti, živjeti u sin-kroniji, su-dobnosti, jer ono što je on govorio i što je bio, nije prošlost, već sadašnja zbiljnost. Vjernik se mora s tim poistovjetiti, jer Isus nije nekakva povijesna veličina, poput Bude, Sokrata, Aristotela i drugih velikana, već nazočnost u Duhu. Svakomu dobu su-doban.

Sve što je Isus učinio za apostole bilo je upravo roditeljski, pedagoški. Odgojio ih je uz svoju osobu da puste korijenje i uzrastu u ljude. Da se mogu uosoviti na vlastite noge. Da im ne trebaju propisi, zakoni, jer su, prema poznatoj izreci jednoga filozofa, zakoni poput paučine u kojoj se love sitne muhe i mušice, a krupne je ‘ptice’ s lakoćom kidaju i prolijeću kroz nju. Upravo kao u ratno vrijeme, koje je kao stvoreno za profitere, kojima ništa nije sveto ni pošteno: nikakav zakon, domoljublje, obrana domovine, već samo vlastiti probitak i korist kao štake za normalni životni hod.

Smisao svega odgoja jest da djeca žive svojim životom, prema roditeljskim naputcima. Isto misli Isus i o svojima. Kad ga jednom ne bude s njima, da im pokazuje put, upućuje riječi, dovoljno će biti da su u Duhu s njime, prionu uz njegovu osobu, žive kako je on živio. Isus ne čini razlike između dužnosti i posluha, ljubavi i odgovornosti, obveze i naklonosti. Zapovijed dolazi izvana, ljubav se rađa unutra.

Živi li čovjek iz snage nutarnjeg uvjerenja, tad su suvišne zapovijedi. Upravo su to učenici mogli naučiti u Isusovoj blizini: Bog nije policajac, žandar ili pandur, koji utjeruje zakone, koji prisiljava poput satrapa ili despota, već je on onaj koji ima srca za svoje stvorenje. On je Otac koji prihvaća svako svoje dijete, ma kako daleko bilo. Ono što se može naučiti u hodu s Isusom, pogotovo ako se čovjek nađe s njime na istoj ‘valnoj dužini’ prerasta u prijateljski odnos. A gdje je prijateljstvo i ljubav, prestaje zakon zapovijedi, zabrana, dužnosti i obveza. Stoga Isus traži od nas uraslost, ukorijenjenost u njegovu riječ, osobu. Pavlova je mistika prepuna takvih izričaja. Da bi drvo moglo rasti uspravno, bez onih kolčića koji mu pomažu da ga nikakav vjetar ni oluja ne iskrive, potrebno je snažno i duboko korijenje. Isto je i s našim kršćanstvom. Drvo se svojom nutarnjom snagom protivi sili teže i zakonu gravitacije te raste put neba, prema gore.

Isto bi se moralo događati i u vjerničkom životu. Isus ništa drugo nije ni pokušavao za cijeloga svog života i djelovanja, nego prenijeti na svoje najbliže ono što je sam nosio u sebi. Da jednom njegovi najintimniji prijatelji počnu rasti i živjeti bez vanjskog oslonca. Samostalni, samosvojni, samosvjesni, koje nikakav vjetar ni oluja nisu sposobni spriječiti ili iskriviti u rastu. Bez potporanja i „gelendera“. Čak ni smrt. Jer Isusova je riječ jasna: “Budući da ja živim, i vi ćete živjeti!” Ono što čovjek nauči uz Isusa, jest neiskorjenjivo, jer u sebi nosi dah i duh vječnosti i neprolaznosti. “Onaj tko čini istinu, dolazi k svjetlu, da bi se očitovalo da su njegova djela učinjena u zajedništvu s Bogom” (Iv 3,21), reći će Isus u razgovoru s Nikodemom.

Tako bijaše sa svime što je vezano uz Isusa, tako će biti i s onim što čine učenici. Treba li nam utješnija riječ od ove Isusove, kako nas neće ostaviti poput siročadi. Njegov je Duh uz nas. On će nas uvoditi i uvesti u puninu spoznaje, istine, ljubavi, života. Sve pak zavisi od mjere uronjenosti u Isusovu osobu i lik. Jer njegova je osoba poput velike ribarske mreže. Za koji god je dio povučeš, izvući ćeš je cijelu na brod.

Gdje se god čovjek upusti u osobni odnos s Isusom, bit će uveden u ono što je obećao, za što je živio, položio život i dao nam osobno jamstvo da će tako biti i s nama. Ako je čovjek s Isusom, prestaje vrijediti mit o Sizifu te uzaludnosti našeg života i djelovanja. Na nama je odlučiti se…

povezano

Youtube kanal

Instagram

Kolumne