Biblijska poruka 21. 12. 2021. i tumačenje fra Tomislava Pervana: Odakle nama ovolika milost?

Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.

Lk 1,39-45

U one dane usta Marija i pohiti u Gorje, u grad Judin. Uđe u Zaharijinu kuću i pozdravi Elizabetu. Čim Elizabeta začu Marijin pozdrav, zaigra joj čedo u utrobi. I napuni se Elizabeta Duha Svetoga i povika iz svega glasa:

»Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje! Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega? Gledaj samo! Tek što mi do ušiju doprije glas pozdrava tvojega, zaigra mi od radosti čedo u utrobi. Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!«


 

Zgoda o susretu dviju majki koje su na čudesan način ostale trudne. Marija na anđelovu vijest začinje snagom Duha Svetoga – ‘Stoga će to dijete biti Sveto – Sin Božji’ – obećaje Gabrijel Mariji, a Zahariji je isti Gabrijel koji je pred licem Božjim obećao da će u starosti dobiti sina, on i žena mu Elizabeta – nerotkinja. Nakon susreta s anđelom Marija se zapućuje žurno u Judeju, tri dana hoda, i njezin pozdrav u Elizabetinu i Zaharijinu domu donosi potvrdu o blagoslovljenom stanju obiju budućih majki.

Već za pozdrava, a ne nakon razgovora, prepoznaje Elizabeta u Mariji majku Gospodina svoga, a Ivan igra od radosti u majčinoj utrobi. Dotle je Zaharija još uvijek nijem, ne može govoriti, sve dok Elizabeta nije rodila dječaka. Treba čekati još tri mjeseca. Duh objavljuje Elizabeti što je s Marijom i tko je ona i koja joj je uloga.

Prvo blaženstvo Novoga zavjeta upućeno je upravo Mariji. Pred njom i pred onim tko je u njezinu krilu Elizabeta se duboko saginje. Marija – novi zavjetni Kovčeg pred kojim Ivan – kao nekoć David – poskakuje, igra od radosti pred Bogom svojim.

Elizabeta veliča Mariju zbog njezine vjere i zapečaćuje njezinu vjeru, njezin put vjere. To je ispravan i jedini put, primjer svima nama. Ono što je Marija iskusila u susretu s Gabrijelom dobiva potvrdu u Elizabetinim ustima, ljudskom svjedočanstvu. Bog biva slavljen i blagoslovljen zbog onoga što je učinio na Mariji šaljući Krista – Mesiju.

Sve dotle Marija je zavijena u posvemašnju šutnju i promatranje onoga što joj je Bog silna učinio. Tek nakon ovjerovljenja iz Elizabetinih usta, riječi koje izgovaramo u svakoj svojoj Zdravomariji, otvara Marija svoja usta, slaveći Boga, pjevajući svoj Magnificat.

Susret dviju majki primjer je sretna susreta. Naša hrvatska riječ ‘sreća’ dolazi od ‘sresti’, ‘su-sresti’. Kad se dvije osobe, dvije duše, srodne i bliske, sretnu, one su sretne, prenose sreću, u njima sve titra, igra od radosti, tajna se prelijeva i pretače s osobe na osobu. Toliki su umjetnici oslikavali taj jedinstveni prizor koji se odvijao negdje u judejskim brdima onodobne Palestine. Marija izlazi iz svoje kuće, zapućuje se na put. U kući je svatko od nas zaštićen, ali ujedno zatvoren i skučen.

Marija se osmjeljuje poći svojim putem, u daljinu, u tuđinu, u daleki kraj. Ona hodočasti. Nezaštićena, nema roditeljske ruke nad njom. Prelazi brda i doline da bi došla do Elizabete. To može biti znakovito simbol za zaprjeke koje nam stoje na putu do drugih ljudi. Između nas i drugih često se podižu brda predrasuda i zapreka. Često nas to priječi stupiti drugome, pred drugoga. Treba stoga prevaliti brda vlastitih strahova, predrasuda i blokada.

Marija nosi Logosa, Božju riječ, i ona je primjer za svakoga vjernika koji u svome srcu prihvaća, začinje Isusa Krista. Tko nosi Isusa, ne boji se zaprjeka, Krist mu je izvor snage, njega Kristova ljubav sili, tjera prema drugima. Pavao će to poslije izraziti riječima: Kristova nas ljubav sili… Marija nam ujedno pokazuje put do Krista. Kad se dvije osobe susretnu – kao Marija i Elizabeta – one će iz susreta izići nove i preobražene. Posve drukčije. Ljudi više nisu konkurenti koji se međusobno natječu ili ugrožavaju, nego dopunjuju.

Ljudi čeznu za takvim susretima koji obogaćuju, gdje se od drugoga ne očekuje ništa, nego se želi usrećiti, podijeliti vlastitu sreću i mir s drugima. Čini se da upravo tu treba potražiti i smisao naših jutarnjih misa zornica.

Advent – došašće, Božji dolazak k nama. Bog koji dolazi, Bog u dolasku, Isus koji nam preko Marije dolazi, ide u susret. Vrijeme je to u kome sja nešto sjaja izgubljene vjere. Bog dolazi po Mariji, budi u nama toplinu i nadu. Kao što Marija služi i pomaže Elizabeti, s njom dijeli dane sreće, nadanja i iščekivanja poroda, tako je i za nas ovo vrijeme kad se više mobiliziramo u spremnost da na druge mislimo, drugima nudimo znakove dobrote.

Pavao svojima u Rimu poručuje kako je vrijeme ustati od sna, jer se približio dan spasenja. Stoga je i ovaj susret dviju majki znakovit. Treba ići Gospodinu ususret, imati odvažnosti suprotstaviti se duhu vremena u kome živimo, stresti sa sebe sve ovozemaljske snove o raju na zemlji. Ovo nam vrijeme pomaže spoznati svoje pravo poslanje i poziv.

Marija i Elizabeta – one su nam nešto kao svjetla na životnom putu, svjetla koja nam pokazuju put u budućnost te nam pomažu podići oči prema onome koji dolazi. Biti budan za Boga i čovjeka – to nam želi reći susret dviju trudnica. Otvoriti oči za veća obećanja koja dolaze od Boga, a nisu vezana samo uz novac, moć, karijeru, uživanje.

Marija se ne umara dolaziti nam stalno sa svojim Djetetom i pozivati nas na životni zaokret. „Odakle nama ta milost da nam Majka Gospodina našega dolazi?“ Tako se možemo pitati i mi ovdje u Međugorju nakon puna četiri desetljeća godina, tako se smijemo pitati i mi, Hrvati i katolici: „Odakle nama ova milost Međugorja?“

Marija nam je stalni dokaz i izričaj neposredne Božje blizine, osobnoga Boga u povijesti. Ona nam je blizu kao nijedan drugi čovjek, ta jednostavna žena iz Nazareta, ponizna sluškinja Gospodnja, zrcalo same Crkve. Ona je sama živa kuća Božja koja nosi Boga u sebi, Boga koji ne stanuje u kamenim zdanjima, nego u ljudskim srcima, ona je istinski kovčeg Zavjeta, šator Božji, u kome sam Božji Sin uze svoje boravište.

povezano

Youtube kanal

Instagram

Kolumne