Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”biblijska poruka dana” u programu radiopostaje mir međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra tomislav pervan već godinama tumači evanđelje.
Iv 6, 35-40
U ono vrijeme reče Isus mnoštvu:
»Ja sam kruh života.
Tko dolazi k meni,
neće ogladnjeti;
tko vjeruje u mene,
neće ožednjeti nikada.
No rekoh vam:
vidjeli ste me, a opet ne vjerujete.
Svi koje mi daje Otac
doći će k meni,
i onoga tko dođe k meni
neću izbaciti;
jer siđoh s neba
ne da vršim svoju volju,
nego volju onoga koji me posla.
A ovo je volja onoga koji me posla:
da nikoga od onih koje mi je dao
ne izgubim,
nego da ih uskrisim u posljednji dan.
Da, to je volja Oca mojega
da tko god vidi Sina
i vjeruje u njega,
ima život vječni
i ja da ga uskrisim u posljednji dan.«
Čuli smo daljnji nastavak Isusova govora o Euharistiji. Čudo koje Isus učinio samo je smjerokaz i prstokaz prema samome Isusu. Punina smisla samoga čuda ostvaruje se tek u vjeri. Bez vjere gledanje ostaje slijepo, kao što će poslije Isus i optužiti Židove, u onome čudu s iscjeljenjem slijepca od rođenja. Pored svega gledanja, svega onoga čega su očevidci i svjedoci, oni ne vjeruju, i to im postaje sudom i presudom.
Vjerovati znači pristupiti Isusu, živjeti u zajedništvu s njime, imati život po njemu i u njemu. To je smisao Isusova dolaska na ovaj svijet. U njemu sam nam Bog ide ususret i spašava čovjeka. Božja je volja čovjekovo spasenje. Ponovno imamo temeljnu misao koju smo čuli iz razgovora s Nikodemom: Bog je tako ljubio svijet da je poslao svoga Sina – Jedinorođenca, da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima vječni život.
On je – Isus – sam u osobi kruh života. Ta se zbiljnost očituje jedino vjernicima. Židovi koji su iskusili Isusovo čudo ostaju usredotočeni samo na kruh, na znak koji je Isus ponudio. Ne idu dalje. Ne mogu vjerovati. Treba promijeniti optiku i dioptrije, treba promijeniti motrište i zrenike te promatrati novim očima zbiljnost koju Bog stvara u Isusu. Treba gledati Isusovim očima. Samo onaj tko promatra Isusa očima vjere kadar je spoznati Istinu u Isusu.
Vjera nije mogućnost ni zasluga koja bi se dala postići ljudskim silama. Ona je čisti Očev dar. Kao što je Otac poslao Sina, tako je i vjera u Sina Očevo djelo. Oboje stoji u bitnom surječju. Otac je poslao Sina jer je ljubio svijet i želi da svijet uzvjeruje (17, 21) te otkrije puninu života u Isusovoj osobi. I Očeva je volja da svatko tko vjeruje u Isusa pronađe spas u Isusu, da u konačnici ne bude osuđen i ne propadne. Isus ne odbacuje nikoga tko mu dođe.
Dar vječnoga života u sadašnjosti kao i uskrsnuće mrtvih u budućnosti stapaju se u jednu zbiljnost jer Isus kao Očev Sin i Otac jesu jedno i njegov se dar podudara s Očevim darom. Stoga vjernici moraju biti u životu nositelji jedne veće, snažnije nade, nositelji Božjih obećanja i milosti. U životu nije riječ o nekoliko dana ili godina više koje će čovjek ovdje proživjeti, nego je riječ o tome da u životu ozbiljimo ono što nosimo u sebi snagom Božjega sinovstva, kao Isusova braća i sestre. Ne dodavati životu godine s pomoću medicine, nego godinama ubrizgavati istinski puni život, život iz Isusa Krista. Koja korist i od osamdeset godina ako su bez sadržaja, bez života. Dakle, vremenu i godinama ubrizgavati puni život!
Isus je poslušan svomu Ocu i ne odbacuje nikoga koga mu je Otac dao, namijenio, tko k njemu s vjerom pristupa. Svaki je vjernik Očev dar Sinu. Zato ni Sin ne želi izgubiti nikoga koga mu je Otac u svojoj darežljivosti darovao, povjerio. Njegova je zadaća svima podariti vječni, puni život. Život kao plod uskrsnuća od mrtvih. Dar vječnoga života u sadašnjem životu i uskrsnuće od mrtvih u budućnosti posvema se preklapaju zato što je Isus u punom jedinstvu sa svojim Ocem te se njegovo darivanje preklapa s Očevim darom svijetu. Nevjera je odbacivanje Božjega dara u Isusu Kristu.
Isusova čudesa u Ivanovu Evanđelju nisu ‘obična’ čudesa, nego znakovi, znamenja, smjerokazi (kao prometna signalizacija!) pored puta koji nam vele u kojem pravcu nam je ići. Tko se zaputi tim putem, izmiče čovjekovu usudu koji ga vodi u smrt. Blagovanje onoga što Isus pruža nudi već ovdje jamstvo da čovjek ‘ne će više ni gladovati ni žeđati’. Opetovano se Isus očituje kao pomoć i pomoćnik u službi svakog čovjeka. Kao put i putokaz koji nam je slijediti i kojim nam je ići. Kao hrana života i sami vječni život. Sve to od nas iziskuje uporni hod i ustrajnost na putu.
Nije dovoljno biti kršten. Kršćanstvo je u prvom naletu pokrstilo poganstvo, podarilo mu nutarnji smisao i sadržaj. Nestalo je poganskih hramova i bogova iz gradova i s trgova, ali su ostale njihove uosobljenja, personifikacije u obliku mamone, erotike, bluda, pijanstva, ratovanja, mržnje, osvete. I danas doživljavamo posvuda kako se ta božanstva u svom još strašnijem obliku pojavljuju i posvuda osvajaju teren.
Neopoganstvo je na vratima. U vlastitim kućama. Čovjek se od Boga emancipirao, ali je postao zasužnjenim robom tih starih bogova i idola. Što je s ‘novim čovjekom’ koga je Isus navijestio, a Novi zavjet preko apostola ozbiljio? Je li to samo prazna priča, utopija, ili realna mogućnost? Kako se obući u novog čovjeka? Jedini put je: zaputiti se k Isusu, zadubiti se u njega, biti obilježen njegovim Duhom. Pokušati učiti od Isusa, gledati njegovim očima, djelovati prema njegovim naputcima.
Isus Krist kao Božji Sin došao je na svijet i objavio svijetu Božju ljubav i Božje lice, a istodobno i pravo značenje čovjekova života i poslanja u ovome svijetu. Po njemu znamo tko smo i što smo. Po njemu znamo kako naš Bog nije neki daleki, uzvišeni nepokretni Pokretač ili samo Stvoritelj, nego je u zajedništvu s nama kao ‘Otac’, na najintimniji način povezan s nama s darom svoga Sina Isusa ovome svijetu.
Bog je to u potrazi za čovjekom, Bog koji nije stranac u ljudskoj povijesti, nije nezainteresirani ravnodušnik, nego ima udjela u drami čovječanstva. Bog je to koji je išao ispred nas, koji se zaputio putovima i cestama ovoga svijeta. Ne Bog koji nas promatra odozgor, nego Bog kao naš suputnik u Kristu. Isus kao začetnik i dovršitelj naše vjere i spasenja.
Kad to imamo pred sobom, onda nam je jasno kako zadnju riječ nema kaos ili ravnodušnost u svemiru, nego poredak, red i um korijen su svih stvari. Upoznati ovoga Oca po Isusu Kristu znači upoznati i priznati kako je ljubav snažnija od bilo kakva zla u svijetu.
