Biblijska poruka 24. 5. 2022. i tumačenje fra Tomislava Pervana: Posveta Bazilike sv. Franje Asiškog – franjevački blagdan

Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.

Iv 16, 5-11

Reče Isus svojini učenicima: »Sada odlazim k onome koji me posla i nitko me od vas ne pita: ‘Kamo ideš?’ Naprotiv, žalošću se ispunilo vaše srce što vam ovo kazah.

No kažem vam istinu: bolje je za vas da ja odem; jer ako ne odem, Branitelj neće doći k vama; ako pak odem, poslat ću ga k vama. A kad on dođe, pokazat će svijetu što je grijeh, što li pravednost, a što osuda: grijeh je što ne vjeruju u mene; pravednost — što odlazim k Ocu i više me ne vidite; a osuda — što je knez ovoga svijeta osuđen.«


 

Papinska bazilika Svetog Franje Asiškog (talijanski: Basilica Papale di San Francesco d’Assisi, latinski: Basilica Sancti Francisci Assisiensis) uz malu crkvicu Gospe od Anđela – Porcijunkulu – izvorna je crkva Franjevačkoga reda. Također, kao grobno mjesto Franje Asiškog, bazilika je jedno od najznačajnijih kršćanskih hodočasničkih mjesta u Italiji. Bazilika, započeta 1228. godine, izgrađena je u strani brda i sastoji se od dvije crkve, poznate kao Gornja i Donja crkva te kripte gdje se nalaze zemni ostatci Asiškoga svetca. S pripojenim samostanom, crkva je prepoznatljiva znamenitost na panorami Asiza, a od 2000. godine upisana je na UNESCOV popis mjesta svjetske kulturne baštine u Europi.

Unutrašnjost Gornje crkve je značajan primjer ranogotičkog talijanskog slikarstva 13. stoljeća (tzv. Trecento). Gornja i Donja crkva ukrašene su freskama brojnih srednjovjekovnih slikara, rimske i toskanske škole (Cimabue, Giotto, Simone Martini, Pietro Lorenzetti te vjerojatno i Pietro Cavallini). Raznolikost i kvaliteta slika čini baziliku jedinstvenom i nezaobilaznom u prikazivanju toga razdoblja talijanske umjetnosti.

Franjevački samostan Sacro Convento kao i Gornja i donja crkva (talijanski: Basilica inferiore e superiore) Franje Asiškog započete su odmah nakon Franjine kanonizacije 1228. godine, kao počast velikomu svetcu. Simone di Pucciarello darovao je zemlju za njezinu izgradnju, brdo zapadno od Asiza, poznato kao “Pakleno brdo” (talijanski: Collo d’Inferno) gdje su prije toga pogubljivali osuđene kriminalce. Danas se zove “Rajsko brdo”.

Zabilježeno je kako je kamen temeljac položio sam papa Grgur IX. 17. srpnja 1228. godine, iako je gradnja zasigurno bila već otpočela. Dizajn crkve i nadgledanje izgradnje povjereni su bratu Iliji, generalnom ministru Reda. Donja bazilika  završena je 1230. godine, da bi 25. svibnja 1230. godine, u nju bilo doneseno tijelo sv. Franje, koje nije bilo istrunulo, u procesiji, iz privremene grobnice u crkvi sv. Jurja, danas Bazilika sv. Klare u Asizu.

Gradnja Gornje bazilike započela je 1239., a završena je 1253. godine. Obje je crkve posvetio papa Inocent IV. 1253. godine. Papa Benedikt XIV. dao je crkvi 25. ožujka god. 1754. naslov Patrijarhalne bazilike i Papinske kapele, stoga spada u red sedam papinskih bazilika u Italiji.

Ovim je riječima uzdignuo isti Papa crkvu na razinu papinske bazilike, naime, bulom Vjeran je Gospodin.

„Vjeran je Gospodin u svojim riječima jer je često u Svetom pismu izjavio da će uzvisiti one koje pronađe slične svomu Sinu u poniznosti. On kruni ne samo slavom i čašću u nebeskom kraljevstvu, nego da bi potaknuo i osokolio vjeru smrtnika, udešava prema svojoj mudrosti da i na zemlji sjajna uspomena na njih blista i slava sja. A to jasno vidimo ostvareno na uzvišenju svetoga Franje. On je naime za života uvijek nastojao biti neugledan u svojim očima i očima drugih, pa ipak po neprevarljivu sudu Crkve i svečanoj izjavi on se časti i poštuje po cijelom svijetu među prijateljima Božjim koji zajedno s njim kraljuju na nebu. Tijelo je njegovo u kojem do smrti nije prestajao provoditi Kristovo mrtvljenje s neba obdareno posebnim znamenjima i čudesima, tako je štovanjem naroda proslavljeno, da je njegov grob zavrijedio veću slavu od glasovitih spomenika velikana ovoga svijeta.

I doista, jedva je protekla godina dana od njegove smrti, a već se radilo o smještaju posmrtnih ostataka sluge Božjega, te je u tu svrhu ponuđeno zgodno mjesto i zemljište blizu zidina asiškoga grada. Naš prethodnik Grgur IX. primio je isto zemljište u pravo vlasništvo Svete Stolice i naložio da se tu sagradi crkva koja će biti podvrgnuta jedino Apostolskoj Stolici. A zatim, kad je isti Grgur u samome Asizu slavnoga Patrijarha uveo u popis svetih, sam je svojom rukom prvi stavio kamen, pa je naredio da ta crkva bude glavna i Majka Reda Manje Braće. Odredio je i drugo što čine rimski Vrhovni svećenici, te je tijelo svetoga Franje uneseno u istu crkvu u nezaboravnom slavlju, uzdignuto do vrhunca časti godine 1253., na nedjelju prije Gospodnjega Uzašašća i crkva bi svečanim obredom posvećena.

Držeći se ustrajno stopa tolikih svojih prethodnika i ja sam rado odlučio povećati njegovu čast i slavu, a na to me je najviše potaknula misao da se opravdano može nadati da će Crkva biti tim više potpomognuta njegovim zagovorom, ako postoje što jasniji sudovi i dekreti Apostolske Stolice u čast njegove uspomene. Stoga ovom našom odlukom koja ima trajnu vrijednost podižemo spomenutu Crkvu svetoga Franje na patrijarhalnu baziliku i papinsku kapelu“.

Je li katedrala, prvostolnica, plod nekakve letimične želje ili nešto što se može prema želji ostvariti?… Posve sigurno, crkve su plod mučeništva, velikodušnih djela i patnja. Njihovi temelji sežu duboko, temelji crkava počivaju na navještaju apostola, na vjerovanju svetaca, na prvim postignućima Evanđelja u našoj zemlji. Sve što je u arhitekturi tih zdanja plemenito, što nam očarava oči i prodire u srce nije čisti izljev ljudske mašte, to je dar Božji, to je duhovno djelo.

„Križ se uvijek podiže u opasnostima i patnjama, križ je uvijek natopljen suzama i krvlju. Ako navještaj križa ne prati odricanje, pokora, nigdje on ne će udariti korijena niti će donijeti ploda. Moćnici i vlastodršci mogu izdavati svoje ukaze, mogu povlađivati ili favorizirati neku religiju, ali oni nisu kadri vjeru usaditi, oni je mogu samo zapovjediti ili narediti. Samo Crkva može posaditi i usaditi crkvu. Nitko osim svetaca, poniznika, navjestitelja pravoga puta, priznavatelja istine ne može podignuti istini istinsku i pravu kuću.

Stoga su hramovi Božji ujedno i spomenici njegovih svetaca… Njihova jednostavnost, veličina, solidnost, čvrstina, dražesnost i ljepota podsjećaju trajno na strpljivost i čistoću, odvažnost, blagost, ljubav i vjeru onih koji su se Bogu klanjali samo u brdima i pustinjama. Oni su se trudili, ali ne uzalud. Drugi su unišli u plod njihovih nastojanja (usp. Iv 4,38). Na duge staze njihova je riječ donijela ploda.

Njihova je riječ postala crkvom, prvostolnicom, bazilikom, u kojoj Riječ odavna prebiva… Blažen onaj tko stupi u vezu sa svetcima prošlosti i s cjelokupnom Crkvom na cijelome svijetu. Blažen i onaj tko stupi u tu Crkvu te tako svojim srcem prodre u sama nebesa“ (sv. Kard. Newman).

povezano

Youtube kanal

Instagram

Kolumne