Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Mt 13, 24-30
Iznese Isus narodu drugu prispodobu: »Kraljevstvo je nebesko kao kad čovjek posije dobro sjeme na svojoj njivi. Dok su njegovi ljudi spavali, dođe njegov neprijatelj, posije posred žita kukolj i ode. Kad usjev uzraste i isklasa, tada se pokaza i kukolj. Sluge pristupe domaćinu pa mu reknu: ‘Gospodaru, nisi li ti dobro sjeme posijao na svojoj njivi? Odakle onda kukolj?’ On im odgovori: ‘Neprijatelj čovjek to učini.’ Nato mu sluge kažu: ‘Hoćeš li, dakle, da odemo pa da ga pokupimo?’ A on reče: ‘Ne! Da ne biste sabirući kukolj iščupali zajedno s njim i pšenicu. Pustite nek oboje raste do žetve. U vrijeme žetve reći ću žeteocima: Pokupite najprije kukolj i svežite ga u snopove da se spali, a žito skupite u moju žitnicu.’«
Usporedbu o sijaču i otrovnome kukolju, ljulju u žitu naći ćemo samo u Mateja. Primjerice, u Marka ćemo na istome mjestu pronaći usporedbu o sjemenu koje samo od sebe, automatski, raste, a da se sijač ne brine, kako i na koji način. Učenici se pitaju, odakle kukolj kad je posijano samo dobro sjeme u njivu? Zašto i otrovni ljulj među pšenicom? Zašto se kraljevstvo Božje ne širi brže, kvalitetnije, odakle zastoji u evangelizaciji i obraćenju svijeta? Pitanja su to koja muče Kristovu Crkvu od samih početaka.
Isus kao da želi reći: Zajednica Crkve, zajednica vjernika nije samo zajednica svetaca i pravednika, nego i grješnika. U svim stoljećima i svim naraštajima. Doći će vrijeme lučenja i razdiobe na kraju svijeta. Dotle se treba strpjeti, jer postoji uvijek opasnost da se zajedno s čupanjem korova iščupa i pšenica budući da korov nerijetko ima daleko snažniji korijen koji guši žito. I na njivi vlastitoga srca raste korov koji treba čupati. S grješnicima – korovom – treba, veli Isus, krajnja strpljivost, do kraja.
Za one koji bi htjeli stvoriti na zemlji dobro, posve nove odnose, nema veće kušnje od one da posegnu za silom. Ti se ‘pravednici’, ti ‘savršeni’ pojedinci vole – da se poslužimo slikom francuske pjesnikinje i mističarke Marie Noël – uživjeti u policijske službenike, imati policijsku savjest, vole nadgledati sve kutke i staze da bi uhvatili grijeh na djelu ili koji tuda prolazi. Iz dana u dan do iznemoglosti se muče, mjere, kroje, potkresuju, bruse i blanjaju dok od prekrasna orahova stabla ne naprave i skuju svoje moralističke mrtvačke kovčege.
Zaboravljaju kako svetac u tom smislu nije savršen čovjek. Kad bi Bog bio svetac u tome smislu, onda bi on stvarao samo golubove, ali ne i zmije. Pa ni golubove ne bi smio stvoriti kao mužjaka i ženku, taj Bog ne bi smio stvoriti ni ljubav, ne bi smio stvoriti ni proljeće, kad sve buja. Sve bi cvijeće moralo biti bijelo ili žuto.
Kad bi Bog bio čovjek, moralisti ove zemlje nametnuli bi mu svoju policijsku cenzuru i kod njih bi zacijelo propao. Pa to se i dogodilo kad je Bog postao čovjekom u Isusu Kristu. Jedna je od divnih pouka samoga Gospodina kako na ovome svijetu ne ćemo nikada izići na kraj sa zlom, pokušavajući ga iskorijeniti.
Nikada ljudi ne nanose jedni drugima više zla nego kad u žaru nestrpljivosti pokušavaju stvoriti dobro u svijetu, kad se preuranjeno postavljaju sucima nad drugima. Povijesni tijek nam zorno pokazuje kako su uime ovozemaljskih utopija sluge zemaljskoga spasenja i boljitka u ovome svijetu – koje nije Bog poslao ni ovjerovio – izišli obračunati se s korovom društva. I razorili su, uništili su toliko toga dobra.
Povijest svijeta ne može sama sa sobom izići načistac, svijet se ne može sam otkupiti, ne može se sam iščupati iz svoga gliba, kala. Isto je i s Crkvom. Ni ona ne može samu sebe otkupiti. Nema čiste, bezgrješne Crkve, uvijek je to Crkva grješnika, s korovom u sebi. – A konačni dan žetve nije naš dan. Njega samo i sami Bog određuje.
Nikada ni naš život nije dokraja čist, osvijetljen, samo plemenito žito i pšenica, neupitno dobro. I iz nas izbijaju i pšenica i ljulj, na polju naše slobode raste oboje. Sloboda je naša sudbina, naša slobodna odluka za dobro ili zlo jest ona pšenica i onaj ljulj kojim se trujemo. Sve treba sačekati konačni dan žetve, a to Gospodin određuje. Nikada ne možemo zauvijek odijeliti pšenicu od ljulja, uvijek se susrećemo u zrcalu svoje svijesti kao oni koji su dobri i zli. Takav je i naš životni ishod. Bog će konačno presuditi svakome.
Postoji zapravo samo jedno sredstvo da se čovjek ne uguši pod teretom korova te da na kraju ne postane umoran od gorčine koju nosi u sebi. Naime, zahvalnost za dobro u svim njegovim oblicima.
Toliko toga dobra ima u svijetu, ima toliko dobrih ljudi. Dopustiti da dobro raste, ne iskorjenjivati zlo na svoju ruku – to je Isusovo životno pravilo. Tko se želi boriti u svijetu protiv korova zla, mora moći otvoriti čovjeka za Boga koji je ljubav i daruje ljubav. Mora poticati na to da čovjek osjeti Boga u vlastitom srcu. Tko želi liječiti suživot ljudi u svijetu, mora početi s vlastitim srcem i s čovjekovim srcem. Početi slijediti dobro koje Bog u čovjeku budi jer Bog je ugradio u svakoga čovjeka svoj kompas, svoj seizmograf koji treperi i reagira na svaki drhtaj, svako podrhtavanje ili potres u duši.
Zadaća sadašnjega trenutka jest jasnoća u sudovima i prosudbama, a ne beskrajna tolerancija, snošljivost. Tolerancija je nerijetko drugo ime za kukavičluk, neodlučnost, dopuštenje da se radi što se hoće. I Pavao je naredio da se u Korintu odstrani onaj što je imao maćehu za ženu. Sve se mora odvijati bez očiju javnosti da netko zbog naših postupaka ne postane pred svijetom ‘žrtva’ ili ‘mučenik savjesti’ zbog neumoljivosti zakona.
Jedan je pisac zapisao sljedeće: “Bog se ne zapućuje u utopiju! Došao je na ovu suzama natopljenu zemlju, on dolazi i dolazi, uvijek iznova. Jer, ovdje je bezgranična sirotinja, beskonačna glad, beskrajna patnja. I očito je da Bog ljubi ono što je posve različno od njega, očito je da on ljubi ponor, i on treba – mislim da ćete me dobro razumjeti – Bog treba naš grijeh da bi nam do kraja, do krajnje granice pokazao kako je on Bog sama ljubav, samo smilovanje. Bog se izlijeva, razlijeva. I tako dolazi na ovaj svijet, jer je on nesavršen i jer taj svijet treba Boga kao kruha. Mi smo sami Božja utopija, jedina koja postoji, jedina koja je u nastajanju!”
Ako on s nama ide, zašto ne bismo išli zajedno i svi mi, dobri i zli, i na kraju prepustili Bogu konačnu odluku. On daje da njegovo sunce sja dobrima i zlima, da kiša pada pravednicima i bezakonicima.
