Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Mt 7,7-12
Reče Isus svojim učenicima:
»Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se! Doista, tko god ište, prima; i tko traži, nalazi; i onomu koji kuca otvorit će se.
Ta ima li koga među vama da bi svojemu sinu, ako ga zaište kruha, kamen dao? Ili ako ribu zaište, zar će mu zmiju dati? Ako dakle vi, iako zli, znate dobrim darima darivati djecu svoju, koliko li će više Otac vaš, koji je na nebesima, dobrima obdariti one koji ga zaištu!
Sve, dakle, što želite da ljudi vama čine, činite i vi njima. To je, doista, Zakon i Proroci.«
Ovo je već treći put da unutar Govora na gori Isus govori o molitvi. Prvi put smo ga čuli na Čistu srijedu kad govori o praksi posta, molitve i milostinje, zatim prekjučer kad nas je učio molitvu Očenaša i danas o ustrajnoj molitvi. Isus je poučavao svoje učenike da ne govore mnogo riječi, da ne blebeću kao pogani. Sve se treba temeljiti na sinovskoj odanosti i povjerenju.
Razlog zašto Isus na ovom mjestu govori o molitvi jest u međuljudskim odnosima. ‘Nemojte suditi’, ‘ne bacajte svoje biserje pred svinje’ – te riječi prethode ovim izričajima spram molitve, a završavaju zlatnim pravilom da nikomu ne činimo što ne želimo da drugi nama čine, odnosno obrnuto, da činimo ono što želimo da nam drugi čine. Tako je jednostavno, a tako teško i komplicirano u našem životu.
Isus nas je u Očenašu naučio oslovljavati Boga riječju ‘Oče’, ‘Tata’, ‘Tatice’. Zanimljivo je ovdje kako on imenuje, vrjednuje i karakterizira naš svijet, odnosno nas ljude, riječima ‘zli’, ‘opaki’. Svi su/smo zli i opaki. Nije to govornička fraza ili metafora, nego svakodnevna zbilja i stvarnost života. Ljudi su sebični; tko je osim svetaca sposoban za nesebičnu dobrotu, ljubav? Stvarnost je – to nam govori svakodnevno iskustvo – uvijek suprotna onome što očekujemo u svijetu i od svijeta. Nije Isus sanjar koji bi tek tako izgovarao te riječi o nama. Ako smo već mi ljudi sposobni – kao zli – obdarivati dobrim darovima svoju djecu, koliko će više sve nas obdariti nebeski Otac.
Čovjekove su želje nemjerive i bezgranične. I potrebe su također redovito u nama bez granica. Stvoreni smo za beskraj, vječnost, ništa nam nije kadro do kraja ispuniti nemirno srce. Nebeski nam otac daruje sve što nam treba. On nas ne će odbiti zato što ne uklapamo u njegov koncept. Iz ljubavi nas je stvorio, poslao u svijet, iz ljubavi nas uslišava. Poslije će Isus govoriti o ustrajnoj molitvi one siromašne udovice koja traži svoje pravo (Lk 18,1). Pavao će isto tako govoriti o neprestanoj molitvi (1 Sol 5,17), i to tvori srčiku cjelokupne Isusove poruke o molitvi i molitvenom stavu.
Kao Otac dat će nam sve što nam treba. Moramo ga samo moliti i darovat će nam sve, molimo li ustrajno, ne posustanemo li u molitvi. Ta osvjedočenost kako postoji u našem životu zaslon, temelj, na kome počiva sve, tvori kod Isusa srž cjelokupne poruke, a to temelji na svojevrstan, sebi krajnje svojstven način, slikom iz života običnih, malih ljudi. Uzima sliku iz svagdanjega iskustva, do te mjere prihvatljiva, da i spram Boga može u nama roditi čvrsto pouzdanje, nepokolebljiv stav.
Mudrost je to i iskustvo svakodnevnih prosjaka. Treba biti samo uporan, upravo kao prosjak, i dobit ćeš. Prosjaci se ne daju smesti u svojim molbama i prošnji. Oni mole i preklinju, oni su nasrtljivi i dosadni, bježimo od njih, otresamo se na njih kao na dangube, ali nas na kraju pobijede. Slome našu nevoljkost pa čak i našu odbojnost.
Isus će reći: ako je već tako kod vas ljudi, kako je tek kod Boga Oca koji ne mijenja svoje raspoloženje, koji nije kao vi ljudi hirovit, ograničen ni skučen; treba samo dovoljno snažno i dovoljno dugo ustrajno moliti. Isus nam pripovijeda tu prispodobu upravo u bezgraničnom povjerenju prema Bogu. I on nam želi naše povjerenje probuditi, učvrstiti i potvrditi. Čovjek ne časti Boga samo hvalom i veličanjem, nego ga poštuje i time što dolazi pred njega praznih ruku kao prosjak, kad mu uzdiže svoje prazne ruke u povjerenju, bez nutarnje dvojbe da će od Oca dobiti traženo. Bog nije slijepa sudbina, nego prijatelj koji pomaže u nevolji. On je više od zemaljskoga oca i prijatelja.
Isus je više nego siguran kako Otac nebeski uslišava naše molitve upravo retoričkim pitanjem: „Tko će to od vas sinu svojemu pružiti kamen namjesto kruha, ili zmiju namjesto ribe?“ Eto, takav je Bog. On je vaš Otac, on je istinski Otac. I on se ničemu više ne raduje nego kad mu se djeca obraćaju – s povjerenjem, pouzdanjem, bez straha i osjećaja krivnje. Samo moli, budi ustrajan, i on će ti dati.
Potom trostruko stupnjevanje i intenziviranje: Molite, tražite, kucajte, uporno, i otvorit će vam se! Svaki koji moli prima, koji traži nalazi, a onome koji kuca otvara se. Naš Bog nije daleki, nego blizi. Treba samo tražiti njegovo kraljevstvo, treba kucati da bi čovjek unišao na uska vrata. Otac otvara onome tko ga kao sin u Isusovo Ime zamoli. Jer kao što zemaljski otac pozitivno reagira na molbe svoje djece – pa ne će im valjda pružiti kamen, štipavca ili zmiju? – koliko više Otac nebeski daje svoga Duha Svetoga onima koji ga mole. Spram jedinoga i dobroga Boga svi su ljudi – a Isusova zrenika – zli. I makar su zli, znaju dobrim darovima obdarivati svoje. Duh je čovjekova nasušna životna, egzistencijalna potreba, i zato treba moliti u Isusovo ime, i dobit ćemo.
Duh je ona poveznica s Ocem nebeskim koja nam ovdje treba. Ne ispunjava Bog naše želje i željice, koještarije, nego svoja obećanja. Treba moliti u Isusovu Duhu koji se izlijeva na vjernike. U molitvi nije riječ o tome da nam Bog učini ono što bismo mi rado htjeli ili imali, nego je riječ da naučimo govoriti mu ono što nam je na duši te da u konačnici budemo poslušni njegovoj volji, kao Isus u Getsemaniju.
Bez apsolutnoga Božjega očinstva bili bismo u ovome svijetu siročad, beskućnici, bili bismo poput ovisnika koji tragaju za svojom drogom, a ostaju uvijek praznih ruku i prazna srca. Isus je vjerovao u uslišanje molitava, bez uvjeta i ograničenja. Molitva Očenaša započinje velikom utjehom: smijemo Boga zvati Ocem. Smijemo izgovoriti, kazati riječ ‘oče’.
U toj jednoj jedinoj riječi sadržana je sva povijest stvaranja i otkupljenja. Oslovljavajući Boga svojim Ocem, sve mu izručujemo, svoje biće i nemir, svoje brige i očekivanja, sav svoj rad. U životu djeteta ne smije biti ničega što ne bi trebalo povjeriti dobroti Oca, nikakva nevolja koja ne bi imala nadu u njegovu pomoć… Nebo nam odgovara, Bog je naš Otac. Zaštićeni smo!
Tko je svjestan da nad njegovim životom bdije Otac koji ljubi i prihvaća, taj ima posve drukčiji odnos i prema budućnosti. Takav više nije opterećen svakodnevnim sivilom, krivnjom, manjkavošću, brigama i nevoljama koje prate čovjekov svijet. Ako sam svjestan da nad mojim životom sja Očeva zvijezda u koju smijem gledati, biti zagledan, da postoji ruka koja me vodi, onda imam sigurnost – imam Oca koji zna što mi treba, koji mi daje kruha, a ne kamenje, koji mi pruža ribu, a ne štipavca. I svjestan sam da će biti u svemu prisutan, ma što me snašlo u budućnosti.
Ljudi pružaju štipavca namjesto jajeta, zmiju namjesto ribe, hladni kamen namjesto kruha uskrate li potrebitome najnužnije za život. Postoje grijesi propustom, a ti će biti krajnje strogo vrednovani i (o)suđeni za konačnoga obračuna (usp. Mt 25,41-45).
Zlatno pravilo: Što želite da ljudi učine vama, činite to i vi njima! Gospodine, što nam je činiti? – kao da se pitaju učenici. Isus kao da veli: Zapitaj samoga sebe, što sam sebi želiš, pa to onda uzmi kao mjerilo i prema drugima! Daruj to drugima. Potraži čovjeka gdje on jest, poput Majke Tereze. Svi znamo što je glad, žeđ, bijeda, nevolja, potreba, siromaštvo. Trebamo samo preskočiti u ovome Evanđelju 18 poglavlja, zaustaviti se na 25. Matejevu poglavlju, o konačnom sudu i obračunu: “Što ste god učinili jednome od ove moje najmanje braće, meni ste učinili!”, govori Isus. – I obrnuto.
