Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Lk 10, 1-12
Odredi Gospodin drugih sedamdesetdvojicu učenika i posla ih po dva pred sobom u svaki grad i u svako mjesto kamo je kanio doći. Govorio im je: »Žetva je velika, ali radnikâ malo. Molite dakle gospodara žetve da radnike pošalje u žetvu svoju. Idite! Evo šaljem vas kao janjce među vukove. Ne nosite sa sobom ni kese, ni torbe, ni obuće. I nikoga putem ne pozdravljajte. U koju god kuću uđete, najprije recite: ‘Mir kući ovoj!’ Bude li tko ondje prijatelj mira, počinut će na njemu mir vaš. Ako li ne, vratit će se na vas. U toj kući ostanite, jedite i pijte što se već kod njih nađe. Ta vrijedan je radnik svoje plaće. Ne prelazite iz kuće u kuću.«
»Kad u koji grad uđete pa vas prime, jedite što vam se ponudi i liječite bolesnike koji su u njemu. I kazujte im: ‘Približilo vam se kraljevstvo Božje!’ A kad u neki grad uđete pa vas ne prime, iziđite na njegove ulice i recite: ‘I prašinu vašega grada koja nam se nogu uhvatila stresamo vam sa sebe! Ipak znajte ovo: Približilo se kraljevstvo Božje!’ Kažem vam: Sodomcima će u onaj dan biti lakše negoli tomu gradu.«
U prethodnom smo odsječku čuli iz Isusovih usta da je preduvjet za navještaj kraljevstva Božjega neodgodivost nasljedovanja samoga Gospodina. Luka opetovano oslovljava Isusa atributom, naslovom “Gospodin” – on je Kyrios, što je naziv, pridjevak pridodan Isusovu imenu u ranoj Crkvi, nakon uskrsnuća.
Rimski su, naime, carevi nazivali sebe Kyrios-Gospodin i Gospodar, dok je jedino Isus Krist pravi Gospodar i Gospodin. Tom riječju i imenom završavaju u Djela apostolska. Svi drugi nazovigospodari danas jesu, sutra ih već više nama, idu u zaborav, jedino ovaj jedini ostaje na svjetskoj pozornici – Isus Krist – jedini Gospodin.
Sad se Isus nalazi na odlučnom putu prema Jeruzalemu i htio bi svojom porukom zahvatiti preko sedamdeset i dvojice učenika cijeli Izrael. Broj je znakovit. Onodobno je vladalo uvjerenje kako na svijetu ima toliko naroda, zatim i kod Mojsija imamo sedamdeset starješina, potom je to i broj Izraelovih sinova i potomaka koji su sišli u Egipat. Ne znamo za imena glasnika Radosne vijesti.
Gospodin ih šalje po dvojicu kako bi njihovo svjedočanstvo bilo vjerodostojno pred slušateljstvom. I rana je Crkva slala po dvojicu učenika, apostola u misije. Jedan vodi riječ, drugi služi kao svjedok i potkrjepljuje svojom nazočnošću i molitvom izgovorenu riječ. Riječ iz usta dvojice svjedoka je vjerodostojna.
Učenici su Gospodinovi veleposlanici
Isus ih šalje osobno, njihovo nije samo prenijeti poruku, nego biti svjedoci, veleposlanici i predstavnici svoga odašiljatelja. Odaslanici i veleposlanici i pravno, pred javnošću i vlastima, ali i u svojoj osobi vrše službu reprezentacije svoga odašiljatelja.
Apostoli su opunomoćeni te su dužni zastupati stvar i interese svoga odašiljatelja, i njihovo odašiljanje vrijedi samo za vrijeme odsutnosti odašiljatelja, a trne se i prestaje u trenutku njihova povratka svomu Učitelju, odašiljatelju. Isus ih šalje s posve preciznim naputcima kako se ponašati na putu, kako se odnositi prema onima kojima pristupaju i naviještaju poruku. Tko vas sluša, mene sluša… To ističe i podvlači trajnu vezanost apostola uz svoga Učitelja i nalogodavca te ističe autoritet samoga odašiljatelja.
Isus govori o žetvi. Žetva je jednom riječju prevelika, a u Ivanovu Evanđelju Isus poziva svoje učenike da podignu oči i obazru se te promotre polja kako je žetva velika, kako se polja bjelasaju, kako su zlatnožuta za žetvu. Treba moliti za suradnike u velikoj Božjoj žetvi u svijetu. Oni su u svijetu gotovo nemoćni, poput janjadi među vukovima.
Uzmemo li i pogledamo onako letimice svjetski grbovnik (heraldiku), vidjet ćemo kako nitko nema janje u svome grbu (osim Isusa Krista!), dok ćemo orla, jastreba, medvjeda i lava, ta moćna stvorenja, pronaći redovito u grbovniku velikih obitelji, vladara, zbog njihove nadmoći i snage nad ostalim pticama i životinjama.
Gospodin svojima ulijeva pouzdanje i hrabrost, ne trebaju se bojati. Pa kad čitamo i Pavlove spise, vidjet ćemo na kakve je sve križeve, nevolje i tjeskobe nailazio u svojim misijskim pothvatima. Odasvuda i na svakom koraku samo nevolje i progoni, tzv. apostolske peristaze. Ali je uvijek doživljavao Božju pomoć, bio je trajni svjedok iskustva milosti i pomoći samoga Gospodina.
Veleposlanik ne govori svoje – nego svog odašiljatelja
Isus daje i konkretne naputke spram ponašanja na apostolskome propovijedanju. Šalje svoje učenike bez ikakvih sredstava, bez hrane i pića, samo s jednim velikim pouzdanjem u Boga. Oni su u svojoj osobi dokaz blizine Božjega kraljevstva, i s pouzdanjem u Gospodina njima ne će ništa nedostajati.
Nikada im ne će nedostajati onaj životni, egzistencijalni minimum. Oni trebaju poći na put siromašniji od prosjaka, bez igdje išta, bez štapa i torbe, bez obuće i sandala, pogotovo bez novca za pojasom. Njihov život i ponašanje trebaju biti poziv na obraćenje, životni poziv da čovjek ne stavlja svoju sigurnost u imanje i bogatstvo, u materijalne vrijednosti.
Na negativne naputke, što ne bi na putovanju smjeli činiti, slijede pozitivne smjernice, kako se ponašati. Treba sve biti usmjereno prema gostoprimstvu, a upravo gostoprimstvo bijaše jedan od temeljnih razloga za brzo širenje Radosne vijesti u ondašnjem helenističkom svijetu. Sve stoji u znaku mira, navještaj Radosne vijesti jest žetva mira koja ne trpi nikakve odgode niti odugovlačenja. Stvar je žurna, upravo kao kod vozila hitne pomoći.
Isus kao da želi reći, u pitanju je sudbina i spas svijeta. Nema nepotrebna zadržavanja, pričanja, čavrljanja („chating“), „show-talks” koje danas susrećemo u svim medijima, gdje je sve beznačajno, neobvezatno, gdje se sve trivijalizira. Mir je naviješten već za Isusova rođenja onim “Božjim miljenicima” (usp. Lk 2,14), sad je došlo vrijeme da se ta poruka mira i konkretno uzbilji. Isusovi učenici nisu anđeli suda ni jahači apokalipse, oni su donositelji mira i mirotvorci.
Navještaj i prihvat mira
Isusovim se zahtjevima može udovoljiti samo odlučnim pristupom, otvorenim i nepodijeljenim srcem, predanjem do kraja, i povjerenjem cijeloga svog bića. Onaj tko se upusti u životnu pustolovinu s Isusom i tko postane Isusovim učenikom, ne će ubuduće govoriti svoje riječi niti će iznositi svoj nauk, već ono što je naučio u ophođenju s Isusom Kristom. Učenikova vanjština mora biti sukladna s porukom. Moraju biti u svemu vjerodostojni i izbjegavati bilo kakav privid, kao da im je stalo do njih samih, a ne do poruke koju imaju navijestiti svijetu. U svemu na Gospodina oslonjeni i upućeni.
Žetva o kojoj je riječ sazrijeva nakon Isusova galilejskog djelovanja. Sjeme je barem negdje palo na plodno i korisno tlo te donosi plod, u otvorenu, plemenitu i dobru srcu. Sad se upućuje riječ svakomu pojedincu, i ta će riječ pokazati, koliko je tko surađivao i koliko je izrastao u čovjeka milosti, u osobu mira.
Učenici naviještaju mir. Oni su u bitnome poslanici, opunomoćenici, u misiji mira. Ne govore svoje, nego tuđe. Nisu gospodari, nego sluge. Bog je glavni čimbenik, Isus je odašiljatelj. Gdje se mir nastani, kuća postaje kućom mira. Ljudi u njoj mogu živjeti, neometani ni od koga, učenici svojim dolaskom pretvaraju sve u novo. Liječe bolesnike, čine ljudima dobro, zadovoljni su onim što im se ponudi. Oni u pojedincima, slušateljima oslobađaju zapretane sile, stvaraju ozračje razumijevanja, žanju spontanu zahvalnost i srdačnost od onih kod kojih su navratili.
Ponuda učenika jest u ovome smislu i temeljna i sveobuhvatna. Ona mijenja temeljito sve u onome tko poslanika i poruku prihvati u svoju kuću. A ako se dogodi da ih netko odbaci, da ne prihvati Radosnu poruku, onda treba i prašinu otresti.
Nemoguće se ponašati prema ovome završnom, konačnom, eshatološkom, indiferentno, neutralno, bez ikakva zanimanja. Isusova poruka i njegovi glasnici glasnici su definitivne razlučbe i krize koja nastupa u čovječanstvu, vjesnici konačne razdiobe između novoga i staroga. Poslušati Isusove vjesnike znači slijediti samog Isusa. Ne poslušati znači odbiti hranu nužnu za život i budućnost. Hranu koja je zapravo istinski lijek za sav svijet.
