Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Mt 14, 1-12
U ono vrijeme doču Herod tetrarh za Isusa pa reče svojim slugama: »To je Ivan Krstitelj! On uskrsnu od mrtvih i zato čudesne sile djeluju u njemu.« Herod doista bijaše uhitio Ivana te ga svezana bacio u tamnicu zbog Herodijade, žene brata svoga Filipa. Jer Ivan mu govoraše: »Ne smiješ je imati!« Htjede ga ubiti, ali se bojao naroda jer su ga smatrali prorokom.
Na Herodov rođendan zaplesa kći Herodijadina pred svima i svidje se Herodu. Zato se zakle dati joj što god zaište. A ona nagovorena od matere: »Daj mi, reče, ovdje na pladnju glavu Ivana Krstitelja.« Ražalosti se kralj, ali zbog zakletve i sustolnika zapovjedi da se dade. Posla odrubiti glavu Ivanu u tamnici. I doniješe glavu njegovu na pladnju, dadoše djevojci, a ona je odnije materi.
A učenici njegovi dođu, uzmu njegovo tijelo i pokopaju ga pa odu i jave Isusu.
I Herod čuje za Isusa i njegova djela. Taj silnik i zločinac nema više mirne savjesti otkako je dao smaknuti i ukloniti Ivana Krstitelja koji mu je u lice skresao kako je preljubnik, kako ne smije imati bratovu ženu za suprugu. Otada Herod ne može više mirno živjeti. Pokojnik ne prestaje govoriti, on se ne da ni mrtav ušutkati, on ostaje njegova nečista savjest.
Nije to iskusio samo četverovlasnik Herod, tematika je to svjetske književnosti i pismohrana, velikih pisaca, velikih tragedija. U Heroda imamo klasični primjer nemirne savjesti. On se i mrtva Ivana boji, ta vidio mu je glavu na pladnju. Boji se on i Isusa, dok ga se Isus ne boji. Poručuje mu je da je obična ‘lisica’, kukavica, koji zaplotnjački i kukavički hvata plijen, neljudski i hirovito postupa.
Tko je i što je Herod? Slabić, kukavelj, trska koju vjetar požude i strasti ljulja i savija kako hoće, čovjek bez volje i odlučnosti, neuhvatljiva jegulja i sluzava meduza koja samo vreba trenutak za svoj plijen, čovjek koji rado sluša Ivana, komu je moral stvar hirovitosti, a ne životni imperativ i stil. Čovjek koji živi u svojim oblacima i maštanjima, koji uživa u svojoj prividnoj moći koju ima kao mali rimski vazal. Njegov je život puka rola, uloga, privid, igra, danas bi kazali show. I jedna takva zabava, razbludni „show“, doći će Ivana glave. Nad Herodom trijumfira jedna obična plesačica, do te mjere je Herod rob svojih strasti i svoga nekaraktera. Ona, senzualna plesačica, postaje gospodar situacije – svojim zamamnim plesom.
Ivanova smrt bijaše i Isusu upozorenje i signal kako i njegov život ide prema neumitnoj smrti. Prethodno pak mora mnogo toga još reći, mnogo učiniti, a ni smrtnu presudu ne će mu izreći jedan Herod.
Ivan je nastupio kao što je nekoć nastupao jedan Ilija pred kraljevima, ili pak drugi proroci. I kao kod Ilije, tako je i ovdje žena u pitanju. Žena ne oprašta Iliji smrt njezinih lažnih proroka, a ni ova ne oprašta Ivanu. Koja zapravo vlast na ovoj zemlji dopušta da ju se kritizira? Kad su vladari i moćnici priznavali svoje pogrješke, pa i u privatnom životu?
Zanimljivo je kako Herod ima nemirnu savjest. Njega savjest nakon zločina ne pušta na miru. Njemu se čini da je u Isusu uskrsnuo Ivan. Nigdje se ne spominje da bi Isus napao Heroda, da ga je kritizirao poput svoga preteče, Ivana. Pa ipak se Herod osjeća smrtno ugrožen.
Isus govori o Bogu, o kraljevstvu Božjem, i čini se, svaki govor o Bogu i kazni njega uznemiruje. Uznemiruje ga, ali nema ni daška nutarnje dosljednosti da bi se odvratio od svojih zločina, da bi umirio savjest pokorom i obraćenjem, iskrenim kajanjem. Ne može on iz svoga začarana kruga. On živi u nekakvoj omaglici i nesvjesno, tjeran svojim nagonima i strahom. Na kraju sve svršava u obiteljskoj tragediji.
Očiti primjer istočnjačke (a i svake druge) strahovlade i despotskoga ponašanja. Ljudi su samo igračke u rukama moćnika, njihov život ne vrijedi ništa, a čini se da cinična moć i samovolja sve više preuzimaju maha, pa i danas. I ovdje je sve daleko od Boga, ljudi su izručeni jedni drugima na milost i nemilost, a pogotovo su izručeni sami sebi, svojim strastima, požudama, nagonima, svojoj prividnoj moći, zapravo nemoći i robovanju nižemu čovjeku.
Cijeli je pak prizor uokviren Isusom. Započinje Isusom u kome se tako reći utjelovljuje sve ono što je Ivan utjelovljivao u sebi, i završava podnošenjem izvještaja Isusu o svemu. Ono što su pojedinci htjeli ubiti i ukloniti ubijajući Ivana sada zapravo živi još snažnije i djelotvornije u Isusu.
Ivanovo djelo nije više vezano na prostor i vrijeme. On je postao noćna mora za Heroda, zato što je dao pogubiti nevina čovjeka. Božja zapovijed – Ne učini preljuba – vrijedi jednako za kralja kao i za siromaha, vrijedi i u kraljevu srcu, te se nemoguće o Božju zabranu ogriješiti nekažnjeno. Pogotovo što je u pitanju i društveni incest (rodoskvrnuće – bratova žena!), izdaja Zakona, oholost pred Bogom, nasilje nad čovjekom.
Ivan – osoba i čovjek koji jasno naučava Božji zakon – ne preže ni pred kraljem. Nema on pred njim straha. Za Ivana nema velikih i malenih, za njega postoji samo Božji narod sučeljen s Božjom voljom i pred Božjim očima. Kako taj narod živi, je li u skladu s Bogom ili nije?
Kako spasiti pojedince koji žive kao Herod? Kako pomoći vladarima koji su nasilni, koji nisu ništa drugo nego ljudi kao i mi? Ivan optužuje, drma njihovu savjest. Isus pak postupa drukčije. Došao je pomoći, došao otkupiti. Za njega nema izgubljenih. Isus nastupa kao onaj koji ima blago i strpljivo srce.
U cijelome tragičnom događaju imamo u istim osobama i zločince koji su istodobno i žrtve. Zločinac je i počinitelj i žrtva svoga zločina. Herod se boji naroda, inače bi on prije bio dao smaknuti Ivana. Čini zločin i grijeh u preljubu, isto tako i Herodijada je žrtva svojih neobuzdanih strasti iz kojih počinja zločin.
Svi u konačnici čine ono što ne bi htjeli činiti, oni su istodobno i gonitelji i gonjeni, počinitelji i žrtve mašinerije koja tjera i njih i druge u smrt. To je logika grijeha. Gdje je rješenje? Ne biti ničija igračka, ni svojih strasti, ni svoje požude, grijeha, ne biti igračka u rukama ijednoga čovjeka, poslušnik koji izvršava tuđe želje.
Svi su ovi zapravo bili prije mrtvi prije nego su počeli i izvršili ubojstvo nad Ivanom. I to je najstrašnije u svemu prizoru. Svima im treba blaga Isusova ruka koja snubi za dobro, razumijevanje, sućut, strpljivost, očovječenje.
