Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Lk 20,27-38
Pristupe neki od saduceja koji niječu uskrsnuće i upitaše Isusa: »Učitelju! Mojsije nam napisa: Umre li bez djece čiji brat koji imaše ženu, neka njegov brat uzme tu ženu te podigne porod bratu svomu. Bijaše tako sedmero braće. Prvi se oženi i umrije bez djece. Drugi uze njegovu ženu, onda treći; i tako redom sva sedmorica pomriješe ne ostavivši djece. Naposljetku umrije i žena. Kojemu će dakle od njih ta žena pripasti o uskrsnuću? Jer sedmorica su je imala za ženu.«
Reče im Isus: »Djeca se ovog svijeta žene i udaju. No oni koji se nađoše dostojni onog svijeta i uskrsnuća od mrtvih niti se žene niti udaju. Zaista, ni umrijeti više ne mogu: anđelima su jednaki i sinovi su Božji jer su sinovi uskrsnuća.«
»A da mrtvi ustaju, naznači i Mojsije kad u odlomku o grmu Gospodina zove Bogom Abrahamovim, Bogom Izakovim i Bogom Jakovljevim. A nije on Bog mrtvih, nego živih. Tà svi njemu žive!«
Za Isusove suvremenike Bog je još uvijek konkretna datost. Njegova se opstojnost ne niječe. Vjera u uskrsnuće mrtvih postupno je postajala svjesnijom u širim slojevima.
Međutim, za razliku od onog vremena, kad je Bog bio još uvijek ‘Bog živih’, danas mu se niječe opstojnost. Za uzorak toga suvremenog nijekanja Božje opstojnosti i proglasa tzv. Božje smrti (čak je šezdesetih godina postojala tzv. teologija ‘mrtvoga Boga’) može poslužiti suvremeni ateistički filozof i pisac J.P. Sartre koji je jednom, silazeći sa zrakoplova na novinarski upit, što ima nova, odgovorio: “Voila, dakle, gospodo moja, Bog je mrtav”.
Ako je mrtav, tada bi to imalo značiti da je nekoć bio živ. Možda je tim uzvikom Sartre mislio kako je u svijesti većine ljudi današnjice Bog praktički mrtav i on samo artikulira iskustvo suvremene duhovne scene. Tako su otprilike nekako postupali i u Isusovo vrijeme saduceji, oni koji su upravljali Velikim vijećem i hramskim financijama. A Hram je, čak i prema poganskom piscu Tacitu, bio veoma bogat.
Saduceji: praktični ateisti, Bog ih mnogo ne zanima, u životu se ravnaju pragmatizmom, korisnošću i uporabljivošću neke stvari ili osobe za vlastiti život. Tako je i u odnosu na Boga. Pronaći ćemo ih i danas na sve strane, u svim slojevima ljudi. Na Boga i ne misle, osim u krajnjim životnim situacijama, kad su svi vlakovi odjurili, kad se zapravo nema što izgubiti.
Svjetonazor takvih nema puno dodira s Bogom, žive kao da Bog ne opstoji. Temeljne smjernice suvremenog svijeta dale bi se obilježiti riječima sekularizam, pozitivizam, planetarizam, globalizam, zatim konzumerizam, hedonizam, ateizam, teoretski i praktični. Ne pomaže tu mnogo ni to što dolarske novčanice nose veliki natpis: “U Boga se pouzdajemo”, ili što su i Hitlerove elitne trupe nosile natpis: “Bog je s nama”.
Isto danas ponavljaju i islamistički teroristi dok ubijaju, odsijecaju glave, pale crkve ili uništavaju sve ine bogomolje osim islamskih, te trijebe ljude s lica zemlje u ime nekih svojih paranoidnih ideja. Praktično bezboštvo pod obrazinom revnovanja za Boga. Milijuni prognanih, a deseci tisuća pobijenih, u ime Alaha. Protuslovlje u sebi.
Bog Abrahama, Izaka i Jakova je Bog Židova, muslimana i kršćana. Tomu se Bogu mole svi u ovim i na ovim prostorima. Međutim, ljudi ne samo da se mole, nego i očajavaju. Svaki je rat kriza vjere u Boga, u njegovu pravednost, moć, ljubav, dobrotu. U nevolji čovjek moli, ali i proklinje.
Bog je kao nijedna druga riječ doživljavala kroz cijelu ljudsku povijest toliko zloporaba da vrijedi navesti riječi suvremenog filozofa Martina Bubera, Isusova sunarodnjaka, koji je kao nitko odgovorio na upitnik glede Boga i njegove opstojnosti:
“Bog: najopterećenija od svih ljudskih riječi. Nijedna nije do te mjere ukaljana, toliko (is)komadana u komadiće. Upravo stoga se te riječi, tog imena, ne mogu odreći. Svi su ljudski naraštaji svaljivali teret svoga prestravljenog života na tu riječ i pribijali je uza zemlju. Riječ Bog leži u prašini i nosi teret svih njih. Ljudski su naraštaji u svojim vjerskim podvojenostima razvlačili tu riječ, zbog nje su druge ubijali, za nju su i sami umirali. Nosi ona na sebi tragove i otiske prstiju svih njih i krv svih njih. Gdje pronaći riječ sličnu toj kojom bih obilježio Svevišnjeg? Poštivati nam je one koji je odbacuju, jer se podižu protiv bezakonja i nepodopština onih koji se tako rado pozivlju na ovlasti koje im tobože daje Bog. Ali, ne smijemo izdati tu riječ. Nemoguće nam je oprati do kraja riječ Bog, nemoguće nam je učiniti je cijelom, ali svi možemo jedno: Podignuti je sa zemlje, onako uprljanu i iskomadanu, kakva i jest, i uspraviti je u trenutku silne brige i nevolje”.
Kroz gotovo cjelokupno Isusovo djelovanje i kroz svaku njegovu riječ provijava jedna temeljna melodija: Čovječe, ne budi autističan, sebičan, uvrnut u sebe, okrenut prema sebi. Prestani se vrtjeti i okretati samo oko sebe i svojih sitnih interesa, probitaka, ciljeva, želja, pa makar to bila jedna nedvojbena vrijednost i u samim Božjim očima kao što je brak i ženidba. Tko uzme sebe kao mjerilo svih stvari, svoje interese kao jedinu istinsku vrijednost, taj na kraju žanje prijezir okoline. Isus svoje životne sokove crpe iz jedinstva s Ocem, on mu podaruje Duha živodajnog, on daje slobodu i širinu ljubavi. Njegovo darivanje dolazi iz Boga i uvire u Boga, i sve služi samo jednomu: Svijet treba uvidjeti ne što Isus može, kakve divne riječi izgovara, nego: Tko je on zapravo! Tu je naglasak svega njegova.
Potrebno je promatrati Isusa u njegovu odnosu s vječnim Ocem, a to onda znači poziv čovjeku: Odvrati svoj pogled od sebe, skreni pogled na Isusa, prestani imati samo sebe u zreniku i vidokrugu, usmjeri se prema Bogu. Usredištiš li se na Boga, postane li on tvoje svjetlo odnosno ledac kroz koji prelamaš svoje misli, nastojanja, imat ćeš život u sebi te one izvore vode što struje u vječni život (usp. Iv 4,10).
U surječju s današnjim evanđeljem nije naodmet usporediti ovaj današnji tekst s onim Isusovim razgovorom sa Samarijankom, koja je tako reći na tekućoj vrpci mijenjala muževe (makar saduceji u svojoj umotvornoj sofistici navode ženu koja je imala sedmoricu braće za muževe). Gdje je život i što podaruje puninu života, i ovdje i u vječnosti? Isusov je odgovor jasan: Samo Bog!
Život, vremeniti i vječni, prima samo otvoreno srce, otvorena vjera. Tko ostane zatvoren pred Isusovom božanskom tajnom, jer Isus je tajna Boga u osobi, taj neće doprijeti dalje od običnog dara, svakodnevne vode koja može samo na trenutak tažiti žeđ. Postoje glad i žeđ u metafori. Svatko ih u sebi nosi.
Tko je kušao vodu života, kruh živih, prestaje se vrtjeti u krugu svojih želja. Postaje učenikom i svjedokom onoga koji preobražava i otkupljuje svijet. I svojim životom svjedoči da živi za živog Boga. Zato nada ne smije stagnirati, čovjek se mora otvarati prema beskraju, vječnosti.
U Starom zavjetu Bog nije dopustio svomu narodu da se smjesti, opusti, zadovolji propisima, obredima, žrtvama, već mora pružati ruke prema Vječnome. A to da Isus nije ni rođen, ni umro u kući, obitavalištu, već u štali i na križu, svima nam je znak, kako je čovjek ovdje ‘na putu’, kako nam je stanovati zanavijek u ‘Očevim stanovima’.
