Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Lk 12,32-48
Reče Isus svojim učenicima: »Ne boj se, stado malo: svidjelo se Ocu vašemu dati vam Kraljevstvo. Prodajte što god imate i dajte za milostinju! Načinite sebi kese koje ne stare, blago nepropadljivo na nebesima, kamo se kradljivac ne približava i gdje moljac ne rastače. Doista, gdje vam je blago, ondje će vam i srce biti.
»Neka vam bokovi budu opasani i svjetiljke upaljene, a vi slični ljudima što čekaju gospodara kad se vraća sa svadbe da mu odmah otvore čim stigne i pokuca. Blago onim slugama koje gospodar, kada dođe, nađe budne! Zaista, kažem vam, pripasat će se, posaditi ih za stol pa će pristupiti i posluživati ih. Pa dođe li o drugoj ili o trećoj straži i nađe ih tako, blago njima!
A ovo znajte: kad bi domaćin znao u koji čas kradljivac dolazi, ne bi dao prokopati kuće. I vi budite pripravni jer u čas kad i ne mislite Sin Čovječji dolazi.«
Nato će Petar: »Gospodine, govoriš li tu prispodobu samo za nas ili i za sve?« Reče Gospodin: »Tko li je onaj vjerni i razumni upravitelj što će ga gospodar postaviti nad svojom poslugom da im u pravo vrijeme daje obrok? Blago onome sluzi kojega gospodar kada dođe nađe da tako radi. Uistinu, kažem vam, postavit će ga nad svim imanjem svojim.
No rekne li taj sluga u srcu: ‘Okasnit će gospodar moj’ pa stane tući sluge i sluškinje, jesti, piti i opijati se, doći će gospodar toga sluge u dan koji mu se ne nada i u čas koji i ne sluti; rasjeći će ga i dodijeliti mu udes među nevjernicima.
I onaj sluga što je znao volju gospodara svoga, a nije bio spreman ili nije učinio po volji njegovoj, dobit će mnogo udaraca. A onaj koji nije znao, ali je učinio što zaslužuje udarce, dobit će malo udaraca. Kome je god mnogo dano, od njega će se mnogo iskati. Kome je mnogo povjereno, više će se od njega iskati.«
Postoji jedna poznata istina koja glasi: Tko se ne trudi živjeti onako kako misli, prema svome uvjerenju ili svojoj vjeri, doskora će početi misliti onako kako živi, kako se ponaša i kamo ga njegova požuda zavodi ili odvodi. To će reći da čovjek i nesvjesno, ne trudi li se oko svoga života, ide silaznom putanjom, linijom manjeg otpora, ako živi bez jasnih životnih mjerila i načela. Svatko mora nužno imati jasna životna načela i jasan cilj prema kome smjera njegov život. Mora imati temeljne uvide u slojevitu i složenu stvarnost vlastitog života i događanja oko sebe, da bi ispravno mogao vrjednovati stvari, ljude, prilike. Mora imati temeljne istine i ne dati se smesti mnoštvom apstraktnih pojmova s kojima se svakodnevno suočava. I filozofija i religija su mogućnost da čovjek u svojoj svakidašnjici na trenutak zastane, produbi svoj život, svjesnije živi svoj život.
Ni filozofija a ni religija ne mogu ponuditi kuharske recepte za život prema kojima bi onda bilo moguće oblikovati sav svoj život, skuhati gotovo jelo i onda to blagovati. I filozofija i religija nas uče da treba zauzeti temeljni određeni stav, upravo kao što i kuhinja mora spravljati, nezavisno od vrste jela, u biti najprije zdravu hranu, zdrava jela. Kuhinja i jelo moraju služiti ponajprije zdravlju. Ako kuhinja truje, ako spravlja otrovna jela, onda je kuhinja zatrovana. Jednako je i s ljudskim mišljenjem, umovanjem, filozofiranjem, pa i religijskim postavkama. Sve bitno je kroz povijest već nebrojeno puta kazano, rečeno, mišljeno, domišljano. Nije nam danas potrebno toliko ljudi koji će nas učiti ili poučavati, već nam trebaju ljudi koji će nas podsjećati. To je smisao i uloga pravog učitelja. U našem slučaju učitelja Isusa Krista.
Ni Isus se nije zanosio mnoštvima, osvajanjem cijelog svijeta. Htio je biti sol zemlje i svjetlo svijeta. Zato svojima i govori o malome stadu. Govori o onome što je nepropadljivo, što ostaje. Isus nikoga ne prisiljava, ne primorava, njegova istina ne treba ni vojnika ni krvnika, ni prevratnika ni nasilnika da bi je proveli u djelo. Božja se istina odriče ljudske moći i uvijek kad su ljudi pokušavali ostvariti Božji plan ljudskim sredstvima, izdavali bi i Boga i Isusove namjere pa u konačnici i samu istinu. Ako čovjek ostavi Boga, on tovari na vlastita leđa nesnošljiva bremena i terete, on se prti još nejasnijim teretima i tovarima, dobiva nejasnije odgovore i sve više problema. Bez Isusovih rješenja nema mogućnosti za smislenu i osmišljenu egzistenciju, to nam je barem nakon proteklih dvadeset stoljeća jasno. Isus ne trpi ni lakomislenost ni lakomislene postupke, jer je u biti riječ o životu i smrti.
Ni mi ne smijemo odgađati vlastitu odluku spram životnog opredjeljenja. Mi se, međutim, često ponašamo kao Odisejeva žena Penelopa koja je, nakon što se Odisej nije vratio iz vojne ispod Troje, imala mnoštvo prosaca. Da bi izbjegla jasan odgovor, ona je neprestano plela, tkala i onda otkano raspredala. Nije se dala lako zavesti, ali se istodobno nije mogla ni odlučiti ni za jednoga prosca. Ona je odugovlačila, odgađala odluku što joj se na kraju isplatilo. Međutim, nama se odugovlačenje ni odgoda neće isplatiti. I mi nerijetko predemo i gradimo, ali istodobno raspredamo i razgrađujemo ono što smo otkali.
I u nama su dvije sile teže. Za dobrim i za zlim. Nemoguće je predavati srce Bogu i grijehu, nemoguće je pretvoriti vlastiti stan u hram Duha Svetoga i špilju razbojničku. Bog se ne dade ismjehivati spram onoga što je položio u nas.
Isus nam jasno govori da smo manjina u svijetu. „Ne boj se, malo stado!“ Prva zadaća i vjernika i Crkve u suvremenom svijetu jest da se pomiri sa svojim relativnim položajem manjine i svojim neutjecajem. Te onda odvažno u takvome stanju biti ono što zapravo jest. Crkva mora biti ono što jest usred svijeta koji je ne razumije. Ona ne mora ponavljati ono što cijeli svijet govori, već ona mora svojim postojanjem ovdje i sada te preko svojih odgovarajućih oblika života ponuditi i reći svijetu što taj svijet ne govori niti je sposoban reći, a zapravo mu je od bitnog značenja za budućnost, za opstanak.
Valja se prisjetiti ovdje pisma što ga je svome bratu uputio veliki Dostojevski nakon što je pomilovan, nakon što mu je smrtna presuda kao prevratniku pretočena u dugogodišnje tamnovanje u Sibiru. “Upravo sam, dragi brate, doznao da će nas sutra ili prekosutra transportirati u Sibir. Nisam očajan, nisam izgubio odvažnost. Života ima i u Sibiru. Život je u nama, a ne izvan nas. Bit ću okružen ljudima koji su kao i ja i pokušat ću među njima biti čovjek i ostati čovjekom. Za mene je život ovo: Ne dopustiti da te nesreća ili sudbina slome, pa dogodilo se što mu drago… Još uvijek imam i srca, i krvi i tijela koje mogu voljeti i trpjeti, željeti i podsjećati se. To je zapravo pravi sadržaj našega života. Sagledavam svoje protekle dane. Mislim na vrijeme izgubljeno i promašeno u lutanjima, promašajima, lijenosti, nepoznavanju života. Zašto ne spoznadoh bolje vrijednost života? Koliko li sam se samo puta ogriješio o vlastito srce i vlastitu dušu?! Srce mi krvari. Život je dar, život je sreća, i svaka minuta može postati vječnom srećom. Kad bi to samo naša mladost znala! Moj život, dragi brate, poprima nove oblike, rođen je u novom obličju. Kunem ti se da neću napustiti nadu, da će mi srce i osjetila ostati čista. Ponovno sam rođen na bolje – i to je sva moja nada i sva moja utjeha… Znam, bit ću u okovima, ne ću imati slobode, ali i onda, u toj svojoj patnji ponovno ću uskrisavati u radosti, radosti bez koje je nemoguće čovjeku živjeti… Makar bio i okovan, živim, živjet ću, promatrat ću sunce. Makar ga i ne vidio, znat ću da ga ima, da postoji. A samo znanje, sama obična spoznaja da sunca ima, da ono jest, to je već cijeli život!”
Dostojevski je spoznao da se čovjeka ne može prisiliti na dobro. Nasilje ili sila ne mogu odgojiti niti preodgojiti. Nasilje ne može ni ljubiti. U svome progonstvu Dostojevski je spoznao bitno novu revoluciju, revoluciju srca, a ne onu prevratničku oružjem. I onda daje svome bratu bratski savjet: “Svakoga dana, svakog trenutka, svake minute bdij nad sobom i pazi da tvoje ponašanje i tvoje lice odražavaju Boga. Da se Bogu sviđa. Može se dogoditi da prođeš pored malog djeteta, ljutit, namrgođen, s ružnim mislima u glavi, s rasrđenom dušom. Ti možda nisi ni zapazio dijete na svome putu. Ali shvati i zapamti jedno: Ono je tebe zapazilo, ono je tebe primijetilo. I tko zna, možda je pogled tvoga odbojnog lica i bezbožnih očiju ostao ubilježen u njegovu djetinjem biću i srcu. Možda nisi ni svjestan da si ti posijao zlo sjeme u to srce. To se zlo sjeme onda može primiti i izrasti. I to sve zbog toga što si bio sam neoprezan pred malim djetetom, nisi pazio na sama sebe, nisi odgajao sebe za ljubav.”
Dostojevski je skupo platio svoju mladenačku lakomislenost i nepromišljenost, ali je svojim potonjim životom i spisima jasno upozorio na opasnosti i himere cijeloga ovog stoljeća koje su se sručile na sve nas paklenskom silom i nemilosrdno. Na poetku smo jednog stoljeća, odnosno tisućljeća, i cijelo je minulo stoljeće isuviše uprljano krvlju. Curi nam vrijeme u pješčaniku, iscurilo je jedno tisućljeće i stoljeće koje je toliko promijenilo nagore svijest i narav čovječanstva da nam ne treba nitko drugi koji bi nas kažnjavao ili batinao osim nas samih.
Sami sebe dovoljno kažnjavamo sa svojih djela i svojim djelima. Toliko zla, nesreća, ratova, toliko ludila i bezumlja, nikad toliko razaranja, ali isto tako nikad toliko otkrića. Sve u jednome velikom srazu. Stoljeće nije riješilo probleme pravde i mira, nije riješilo tjeskobu čovjekova života niti je čovjeku dalo odgovore na duhovna i bitna pitanja njegova života.
Nitko ne može odgovoriti na pitanja kamo će nas sve ovo odvesti. Život je izgubio svoju dubinu, svoju mističnu stranu. Ljudi hoće na silu odgovore, čovjek bi htio znati ono što i ne može saznati, gubi snagu vjere. Nitko ne može odgovoriti kamo će nas odvesti kloniranje živih bića, sveopći moralni relativizam, gubljenje čvrstih vrijednosti. Put u budućnost ostaje velika čovjekova nepoznanica, avantura. Život nam neprestano gubi na istinitosti i vjerodostojnosti. Ljudi putuju više nego ikada, ali ne vide bitne stvari na svojim putovanjima. Budući da su izgubili osjetilo za Nadnaravno, bitno im izmiče vidu i sluhu te srcu. Posao postaje job, život neprestana igra, ljubav zadovoljavanje prohtjeva, a o vjernosti se više i ne govori. Gdje je tu otvorenost prema dolasku Isusa Krista o čemu govori sam Gospodin u današnjem evanđelju?
Krist ostaje skriven u strukturama Crkve, svijeta. A kad se sve uzme u razmatranje, onda se stječe dojam kao da svijet očekuje većma Antikrista, a ne Krista. Stoga je zadaća pravih vjernika živjeti u nazočnosti Gospodinovoj, dati se prožeti njegovom snagom i Duhom, živjeti u svjetlu njegova dolaska. Iščekivati dolazak Gospodinov znači vjerno ophoditi s onim što nam je povjereno, čuvati da Zli ne provali u naš dom. To će reći kako moramo koristiti trenutak, taj milosni kairós, što nam ga sam on nudi.
Krista se ne očekuje u budućnosti, nego u sadašnjosti, u ovom trenutku. U ovome trenutku sažeto je sve, i prošlost, i sudobnost, i sutrašnjost. I sve zavisi od trenutka u kojemu živimo: Kako ga živimo, kojom ga kakvosnom silom ispunjamo, što od njega očekujemo? Ispunimo li svoje vrijeme i dane Kristom, jamačno, kad dođe, nađe li nas budne, “sam će se pripasati, posaditi” nas za svoj “stol, pa će pristupiti i posluživati” nas glavom. To nam on jamči, nađe li nas budne. Kolika je samo avantura biti i živjeti kao vjerni i odani Kristov vjernik!?
