Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Mt 20,17-28
Dok je Isus uzlazio u Jeruzalem, uze dvanaestoricu nasamo te im putem reče: »Evo, uzlazimo u Jeruzalem i Sin Čovječji bit će predan glavarima svećeničkim i pismoznancima. Osudit će ga na smrt i predati poganima da ga izrugaju, izbičuju i razapnu, ali on će treći dan uskrsnuti.«
Tada mu pristupi mati sinova Zebedejevih zajedno sa svojim sinovima, pade ničice da od njega nešto zaište. A on će joj: »Što želiš?« Kaže mu: »Reci da ova moja dva sina u tvome kraljevstvu sjednu uza te, jedan tebi zdesna, drugi slijeva.«
Isus odgovori: »Ne znate što ištete. Možete li piti čašu koju ću ja piti?« Kažu mu: »Možemo!« A on im reče: »Čašu ćete moju doduše piti, ali sjesti meni zdesna ili slijeva — to nisam ja vlastan dati, to je onih kojima je pripravio moj Otac.«
Kada su to čula ostala desetorica, razgnjeve se na dva brata. Zato ih Isus dozva i reče: »Znate da vladari gospoduju svojim narodima i velikaši njihovi drže ih pod vlašću. Neće tako biti među vama! Naprotiv, tko hoće da među vama bude najveći, neka vam bude poslužitelj. I tko god hoće da među vama bude prvi, neka vam bude sluga.«
»Tako i Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge.«
Mjesec dana dijeli nas od Velike srijede. Velika je srijeda dan Judine izdaje, pa nam već u liku jednoga Jeremije Crkva nudi pralik osobe koja je u svome životu najzornije ocrtala osobu budućega Mesije. Kao i Isus, i on je bio od svojih odbačen, izdan, prodan, na kraju ubijen.
Nikada nitko tko je slijedio Božje savjete ili Isusovu osobu nije mogao računati na svjetsku čast i slavu, na ugled ili odlikovanja. Ako je Isusu išta strano, to je karijera i težnja za moći. U njega imamo hod prema dolje, ne prema gore! Karijera i htjeti karijeru nije put nasljedovanja Isusa Krista. U svakome čovjeku krije se napast biti nad drugima, trijumfirati, pobijediti, vladati. Volja za moću – to je naslov knjige deklariranoga protubožca Fr. Nietzschea. Nisu bili pošteđeni od toga ni Isusovi učenici. Isus im očitava, dijeli savršenu lekciju. S jedne strane govori im o svojoj muci i smrti u Jeruzalemu, a domalo, na drugoj strani vidimo njihovo neshvaćanje i pomamu za prvim mjestima.
Isus razočaran nepoučljivošću učenika
U našem svakodnevnom životu nema većega razočaranja nego kad nakon godina drugovanja pa i upornoga poučavanja te prijateljevanja s nekom nama dragom osobom na kraju shvatimo da nas ta osoba nije niti shvatila niti razumjela, unatoč svim našim osobnim pokušajima da joj se približimo, podarimo svoje misli, osjećaje, nakane, svoje životne planove. S istim se problemom suočavao svakodnevno i Isus.
Dok on s jedne strane govori o svojoj smrti (r. 32-34), oni se međusobno prepiru o mjestima s njegove desne i lijeve strane u kraljevstvu. Namjesto ‘fotelja’ Isus od njih traži samo jedno: Ići za njim, poći njegovim križnim putem. Što im nudi? ‘Kalež’, novo ‘krštenje’, gorčinu, suze, znoj. Mučeništvo kao konačnicu vjernosti njemu. I pita ih, jesu li spremni, mogu li piti taj kalež. Brzopleto odgovaraju kako mogu! „Možemo“!
Tko je Isusu zdesna i slijeva?
Isus se poistovjećuje sa ‘Slugom Jahvinim’ iz Izaije te polaže svoj život kao žrtvu pomirnu i otkupnu, ‘za sve’. Učenici uglas prihvaćaju Isusovu ponudu: i kalež, i patnju, i progonstvo. Samo dokle i do kada? Okrenemo li u istom evanđelju, Markovu, samo dva lista naprijed, vidjet ćemo ishod toga njihova brzopleta i lakovjerna obećanja. Kad je u Getsemaniju postalo ‘gusto’ i ‘vruće’, “svi ga ostaviše i pobjegoše” (Mk 14,50) u strahu za vlastitu kožu. Tko osta Isusu zdesna i slijeva? Dva razbojnika na križu! To je mjesto na kome se Isus prinosi kao otkupnina za sve nas. Jaganjac koji oduzima grijeh svijeta na križu!
Da su dvojica Zebedejevih u svom mladenačkom idealizmu i zanosu mogli samo načas pogledati u budućnost, što čeka Učitelja i njih, ne bi se onako olako i brzopleto izjašnjavali. Tko nam jamči da ćemo u presudnom trenutku biti hrabri i ne zakazati, tko nam jamči da ćemo biti na Isusovoj strani? Samo i jedino životna povezanost s Bogom, odnosno s Isusom Kristom. Daleko više može vjera i povjerenje od svih obećanja i izljeva hrabrosti. Čovjek će biti daleko čovječniji, snažniji, vjerodostojniji, što je tješnje povezan s Gospodinom.
Kušnja, pad, postojanost
Cijelo deseto poglavlje u Marka obrađuje tematiku kušnje i pada, odnosno postojanosti u kušnji i njezinu nadvladavanju. Isus je u pustinji nakon četrdesetodnevnog posta trostruko kušan: kušnja bogatstva, moći, ugleda, vlasti, karijere. Sotona mu nudi svega u izobilju bude li ga slijedio ili mu se poklonio. Iskonska kušnja s kojom su suočeni prvi ljudi, praroditelji, ponavlja se u svakoj pojedinačnoj egzistenciji. Isus nadvladava kušnje i time daje primjer svojima.
Deseto poglavlje u Marka obrađuje trostruku tematiku: braka, bogatstva i moći. Time kao da u zametku imamo utemeljenje triju zavjeta u Crkvi, naime, čistoće, siromaštva i posluha, odnosno poniznosti. Tomu se suprotstavlja trostruka požuda – tijela, očiju, oholost života – i ako im se čovjek prepusti, nanosi štetu i škodi svomu bližnjemu, a još više samomu sebi.
Ono što bi trebalo poslužiti naravnom razvoju čovjekova života, postaje zamkom, porokom, stupicom. U ovome sklopu zavjeti ne bi bili ‘krjeposti’, uvježbavanje u krjeposnom načinu života, nego put otkupljenja, oslobođenja. Put do novoga čovjeka, novog srca. Put iz otuđenja u slobodu.
Isus – pojedinac je bitan, ne masa
Stoga Isus daje prednost i prvenstvo pojedincu, osobi, pred društvom. Pojedinac mora iskusiti spasenje, spašenost, mora se istrgnuti iz svih oblika otuđenja. Spasenje nadilazi i pojedinca i društvo, a postoji patnja koja se ne da riješiti ni socijalnim, ni političkim putem. I u najboljim i optimalnim socijalnim uvjetima i ustroju može čovjek skapati od otuđenja. Optimalne strukture ne čine čovjeka automatski dobrim, zrelim, krjeposnim bićem. Isus je uvijek imao pred sobom Oca i čovjekov odnos prema njemu, i tek iz egzistencijalnog odnosa prema njemu slijedi pravi, ispunjeni i osmišljeni život.
Zato kraljevstvo Božje i njegov ustroj nemaju ništa zajedničkoga s ovozemaljskim sličnim ustrojbama. Njegova se misao stubokom suprotstavlja bilo kakvoj vrsti nasilja, gospodarenja, moći, zlosilja. Tko se otima za vlast i premoć? Klatež, bezvrijedno, koje nikomu ne koristi, a svakomu škodi! U Isusovu viđenju imamo jasni sukob staroga i novoga. Čovjek je dužan plaćati i davati danak starom poretku i nemoguće je tako lako promijeniti ga. Samo s tom razlikom što Isus veli: Tako ne smije biti među vama, otkupljenicima, spašenima. Među vama moraju vladati novi odnosi.
Služba je služenje – ne gospodarenje
Služba u Crkvi mora biti ono što i ime kaže: Služenje! To je nutarnja identifikacija i identitet zajednice. Zajednica je Božje djelo i nemoguće je ulijevati ‘novo vino u stare mjehove’. Svaka služba ili služenje u zajednici služba je Istini, Evanđelju, a ne većinskom ili općem mnijenju ili „mainstreamu“. Isusova riječ nije umovanje o načelnim pitanjima ljudskih međuodnosa, nego je to zbir životnih načela koja su nužna i ostvariva, želi li čovjek služiti Isusu Kristu. Vjernik, u evanđeljima ocrtan u liku najbližih Isusovih učenika, sudbinski se uključuje i povezuje s Isusom Kristom. On je ‘na putu s njime’ (r. 32), tj. na putu prema Jeruzalemu i Golgoti.
Isus nije, kako bi ga htjeli neki prikazati, društveni prevratnik. Nije pozivao na prevrat niti na rušenje postojećih ustrojbi. Nije očekivao boljitak u svijetu promjenom struktura ili rušenjem vlasti, ma kako i koliko ona bila nečovječna. On je glasnik obraćenja, obraćena i preobražena srca. To se srce mora staviti u službu čovjeku.
Promjena srca, ne struktura
Promijeni li se poredak ili strukture, a ne istodobno i srce, stvara se bezdušni prostor koji se doskora prevraća i okreće u nasilje i strahovlašće. Služba i služenje, a ne gospodarenje, podaruje svakoj vlasti toplinu i čovječnost. Takva je služba nužno ljubav, jer ljubav uvijek služi. Ljubav mijenja dvojako: I onoga tko ljubi i ljubljenu osobu. To potom mijenja svijet i njegov poredak. Stanje nikad nije bilo idealno. Obmana je očekivati takvo što. Uvijek su ljudi u procijepu, krizi. Mi smo pod teretom života i obveza, grijeha i padova te stoga smijemo podignuti pogled i zagledati se u Isusa Krista, predvodnika i krčitelja puta, mostograditelja između Neba i Zemlje.
Sveti je Franjo htio da se braća zovu mala, da budu maleni, ponizni, bez igdje išta. Naoružani samo jednim: Isusom Kristom, njegovom riječju, evanđeljem, primjerom. Biti podložan svakomu. To su kršćanske vjerodajnice, tako su postupali svi svetci kroz cijelu povijest. ‘Gol slijediti gologa Isusa, na križ, na Kalvariju’ („nudus nudum Christum sequi“) – to bijaše geslo Franje, to bijaše i ostade do danas geslo svih koji istinski za Isusom idu! To je naša legitimacija u svijetu.
