Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Iv 2,13-22
Blizu bijaše židovska Pasha. Stoga Isus uziđe u Jeruzalem. U Hramu nađe prodavače volova, ovaca i golubova i mjenjače gdje sjede. I načini bič od užetâ te ih sve istjera iz Hrama zajedno s ovcama i volovima. Mjenjačima rasu novac i stolove isprevrta, a prodavačima golubova reče: »Nosite to odavde i ne činite od kuće Oca mojega kuću trgovačku!« Prisjetiše se njegovi učenici da je pisano: Izjeda me revnost za Dom tvoj.
Nato se umiješaju Židovi i upitaju ga: »Koje nam znamenje možeš pokazati da to smiješ činiti?« Odgovori im Isus: »Razvalite ovaj hram i ja ću ga u tri dana podići.« Rekoše mu nato Židovi: »Četrdeset i šest godina gradio se ovaj Hram, a ti da ćeš ga u tri dana podići?« No on je govorio o hramu svoga tijela. Pošto uskrsnu od mrtvih, prisjetiše se njegovi učenici da je to htio reći te povjerovaše Pismu i besjedi koju Isus reče.
Jedini prizor u evanđeljima kad vidimo Isusa gnjevna i nasilna. On je u Jeruzalemu kao i inače za svetkovinu Pashe. Hodočastio je s ostalima jer to bijaše židovski godišnji običaj i obveza. Zapućuje se u Hram. Obuzima ga gnjev zbog svega što se tu u Hramu, u Očevoj kući, odvija. Sva ta pusta trgovina, nakupci i prekupci, trgovci, mjenjači novca. Bilo je naime mnoštvo Židova iz dijaspore koji su imali sa sobom rimski novac s likom cezara. Taj poganski novac nije smio u Hram, pa bi ga morali zamijeniti za domaću kovanicu. Tjera sve te trgovce, mjenjače i prekupce iz Hrama bičem od užadi. Čišćenje Hrama! “Ne pravite od kuće Oca mojega špilju razbojničku!”
Isus revolucionar? Prevratnik? Nije li on blagi Učitelj, učitelj nenasilja? U dugoj povijesti kršćanstva nije manjkalo nasilja i ratova. Nije li Isus svojim postupkom dao i nama loš primjer? Međutim, pogledajmo pomno kako se sve odvijalo! I što je zapravo Isus učinio.
Pa i danas smo svjedoci u Jeruzalemu za velikih blagdana grupa naoružanih vojnika, izraelskih, do zuba naoružanih, kako čuvaju red kako ne bi došlo do palestinskih izgreda na hodočasnike te kako bi se sve odvijalo u najboljem redu. Oni su vanjska kontrola da se obredi normalno odvijaju. Na sličan je način i u ono doba rimska okupacijska sila čuvala red i mir, jer je se znalo dogoditi da židovski buntovnici protiv rimske vlasti upravo za blagdane znaju pozivati na (po)bunu. Da je Isus mislio na nekakvu širu pobunu, nekakvu veću akciju, rimski bi vojnici smjesta intervenirali. Bili bi na licu mjesta i ugušili sve u zametku. Ovdje kod Isusa imam simboličku akciju. Nije on ni svoje pratitelje poticao na pobunu ni nasilje. Njegovo jedino oružje bijaše bič od užadi. Nije bilo nikakva krvoprolića, nitko nije bio ozlijeđen. Ali ipak, nije to proteklo tako bezazleno. Međutim, nije to bio nikakav prevrat u smislu revolucije.
Pa pak je to bila revolucija u drugom smislu! Riječ je o čišćenju Hrama, ali ne više onoga sjajnoga i blistavoga u Jeruzalemu. Isus je za taj pretkazao da od njega ne će ostati “ni kamen na kamenu nerazvaljen”. Ne, Isus je mislio na hram svoga tijela. Isusova revolucija bijaše počitanje pred tijelom, pred čovjekom, njegovim dostojanstvom. Taj hram je odveć svet da bi postao tržnicom, da bi se to tijek jeftino prodavalo ili prostituiralo, čega smo danas na sve strane svjedocima. Svatko ima svoje dostojanstvo, svaki čovjek ima svoje tijelo koje je hram Duha Svetoga.
Isusa obuzima pravedni i proročki gnjev. Protivi se on trgovanju na svetom mjestu, trgovanju sa svetim prostorom što je svatko od nas krštenih. Isus je učinio onodobno simbolički i metaforički za sva vremena. Njegova akcija vrijedi i danas. “Ne činite od kuće Oca mojega špilju razbojničku!” Svatko to može primijeniti na sebe. Ne smijemo prepustiti sebe novcu ni trgovini. Tijelo je stanište duha
Kako samo naravno govori Isus o svom tijelu kao o hramu. Hram i tijelo su blisko povezani. Oboje sadrže nešto dragocjeno, nose u sebi dragocjeni biser Božjega duha. Duhovno ispunjeni ljudi drugačije su prisutni u svojim tijelima od emocionalno i duhovno atrofiranih, osiromašenih i skučenih. Bog nas dodiruje i otkupljuje u našem tijelu; jer tijelo je živa jeka duše, u tijelu duša odzvanja. Svi usponi i padovi onoga što doživljavamo odjekuju u tijelu. Općenito se može reći: Kad smo potpuno uključeni – tijelom, dušom i duhom, hodajući, plešući, sjedeći, stojeći -postajemo jedno sa samim sobom i postižemo unutarnji sklad koji nas otvara Božjem otajstvu.
Ono što je dragocjeno iznutra iziskuje također i zaštićeni prostor izvana. Tako su nastali hramovi i crkve koji unutarnjem doživljaju daju jeku i zaštitu. Ulazeći u srednjovjekovnu crkvu osjećamo kako naše tijelo i sakralni prostor pripadaju jedno drugom. Ako pažljivo pogledamo, možemo osjetiti nešto od unutarnjeg sklada građevine. Prostor u kojem se slavi Bog u religioznoj se tradiciji promatrao kao živi organizam koji duguje poštovanje, štovanje i savjesnu brigu. Isus je žalostan gledajući što se radi sa svetištem, kako se obeščašćuje, slično kao što je sveti Franjo bio žalostan kad je vidio, pri pogledu na zapuštene crkve. Osjećaj dostojanstva Božje kuće naveo je Isusa da očisti hram, osjećaj dostojanstva njegova tijela dopustio je da ga žena pomaže – nježnost koja je izazvala prosvjed kod učenika. Za Isusa, tijelo i osjećaj ljubavi imaju svoje pravo i čak nalaze svoje mjesto protiv nerazumijevanja i odbacivanja.
Koliko je Isus cijenio tijelo svjedoci smo u svakom euharistijskom slavlju: “Tijelo koje se za vas predaje”. Riječ se obično veže uz njegovu smrt. Ali Isus je razdavao svoje tijelo kako ga je on shvaćao, još za života, kad je išao među ljude: Pritiskali su ga i gurali, svi su ga pokušavali dotaknuti, svi su nešto htjeli od njega, jer je njegovo tijelo ižarivalo snagu koja je sve liječila (Lk 6, 17-19). Zacijelo je susret s Isusom bio redovito dragocjeno iskustvo, što objašnjava zašto je Marija iz Betanije ošla na pomisao pomazati mu tijelo dragocjenim i skupim parfemom od narda (Iv 12, 1-11). Ta količina dragocjene pomasti ima visoku cijenu – 300 denara za koje se moralo raditi cijelu godinu. Miris odgovara ljubavi i svetom koje čini prostor između Isusa i Marije. To je učinjeno s obzirom na nadolazeći ukop. Također tijelo i smrt pripadaju zajedno kao tijelo i hram. Kao i svaka zgrada, vaše tijelo u sebi nosi klicu propadanja i smrti. Od hrama u Jeruzalemu ostalo je tek nekoliko bijednih ostataka, a naše tijelo se iz godine u godinu sve više urušava, stari.
Protiv svih vanjskih pojava, protiv 46 godina gradnje i rušenja hrama, protiv razgradnje, protiv korozivne bolesti, slabosti i raspadanja tijela, Isus govori o obnovi i izgradnji. Uzvišeno i lijepo, što tijelo i hram sadrže, stoji izvan svakog uništenja. Duh Sveti, koji prebiva u hramu tijela, izgradit će novi, ljepši, veličanstveniji i veći od bilo koje građevine kojoj se divimo.
Što duh može učiniti, to je u Svetom pismu izraženo riječju Pasha, našom riječju Uskrs. Prva Pasha održana je u Egiptu: one noći kada su Egipćani zaglavili, a Izraelci krenuli u slobodu, u zemlju koju će zauvijek zvati svojom domovinom. Hram, brdo Sion, Jeruzalem postali su oličenje njihove domovine. Tako je Pasha postala sudbonosni dan Izraela. Kada su prvi kršćani slavili Pashu – Uskrs, činili su to u spoznaji da idu s Isusom kroz muku i smrt do uskrsnuća u novu domovinu koja je već u njima, u vlastitom tijelu, koje je postalo hram Božji. To je za njih postala neprocjenjiva veličina i dostojanstvo koje nikakva sila nije mogla uništiti.
