Sve zbog jedne olovke

Prošao je Božić, došla je nova godina, evo preživjeli smo i polovinu, kako kažu, najdepresivnijeg mjeseca u godini. Onog mjeseca kad se svi odmaraju od svakoga, pa i djeluje duži nego što zapravo jest. A, je li zaista najdepresivniji? Da vas, čitatelje, ove kolumne na početku dočeka pitanje: „ Kako ste?“ , 90 % vas bi odgovorilo dobro. Ne zato što to mislite , nego zato što ste tako navikli govoriti. Možda bi se neka starija žena požalila na bolove u kostima i eventualno prehladu, ali većini bi odgovor bio jednak: „Dobro sam“.  A niste. Jer ne možete uvijek biti dobro. Davno smo počeli retorički odgovarati na pitanja, jer su i pitanja postala retorička. Kažemo da smo dobro samo da se prijeđe na drugu temu, jer ako se vrijeme posveti nama samima, možda iziđe na površinu sve ono što nismo htjeli da se zna. Znam da niste dobro jer ste ovaj mjesec (opet) morali dati pola plaće za struju. Znam da niste dobro jer i ovaj mjesec niste uspjeli naći posao, ako ga imate, niste sigurni hoćete li ga imati i idući mjesec. I ovaj mjesec se morate misliti kako ćete platiti kredite i zaduženja. Ovaj mjesec ste ostali bez životnoga suputnika, ovaj mjesec su vam djeca odlučila potražiti sreću u drugoj zemlji. I ovaj mjesec ne donosi nikakav napredak, i znamo to i opet kažemo da smo dobro. Navika, valjda! S time naučiš živjeti, boriti se i vjeruješ da si dobro.

Sad ćemo na prošlom pitanju promijeniti samo jedno slovo, a potpuno promijeniti smisao pitanja. Sad cu vas pitati jeste li dobri? Ne u smislu kako majka pita dijete, nego kao čovjek čovjeka. Evo da sutra završava život, koliko biste bili sigurni da ste ga proveli čineći dobro? To ne moraju biti velike stvari, nitko ni ne očekuje takve, nego one male, svakodnevne, a koje mnogo znače. Jeste li na svaki poziv odgovorili „eto me“ ili ste se izmotavali da imate obveza, a ne možete sad, možda sutra… pa se nadate da će se do sutra zaboraviti, da nećete morati dati negdje svoga vremena.

Ako se smatrate dobrima, jeste li dobri samo zato što nešto očekujete zauzvrat, ili ste dobri jer je to vaš odgoj, vaš način života, vaša sadašnjost i budućnost? Jeste li dobri samo tamo gdje se to vidi, samo tamo gdje se dijele nagrade za dobrotu (koje nikada neću shvatiti)? U kakvom to svijetu živimo da je biti dobar nešto posebno, jer ako ste dobri onda ste nominirani za nagradu, onda ste ponos jedne zemlje. Jer ste dobri. Glupost. Za koliko se dobrote ne zna?   Koliko dobrih djela ostane nenagrađeno? Jer ih ne čine poznate osobe. Koliko je medija prenijelo dobrotu stanovnika Međugorja kada nekoliko puta godišnje besplatno primaju hodočasnike u svoj dom? Koliko je medija prenijelo priču jedne Dragane koja je mjesecima uređivala dom obitelji lošeg  imovinskog stanja kako bi njihovo tek rođeno dijete imalo uredan dom u kojem će odrastati. Takve ljude nećete naći na naslovnicama, jer oni svoju dobrotu ne reklamiraju, oni je žive.

Sjećam se susreta od prije par godina kada je u našoj župi bilo organizirano Hodočašće osoba s invaliditetom. U trgovinu mi je ušla starija gospođa sa svojim sinom koji je imao teži oblik mentalne retardacije. Vidjelo se na njegovoj majci da je umorna, da sa svojih više od šezdeset godina ima sve manje snage za tako tešku ulogu, ali njeno strpljenje sa svojim četrdesetogodišnjim sinom me oborilo. Razina razmišljanja njenog sina bila je na razini četverogodišnjeg dječaka na što sam upozorena čim su ušli u trgovinu. Nakon nekoliko minuta sin je, na sebi jedinstven način, htio uzeti nešto, a majka mu je pokušavala objasniti da neće ništa kupiti jer sada samo šetaju. Svaki njen pokušaj je bio dočekan vrištanjem i negodovanjem, što je ženi predstavljalo neugodnu situaciju. Zamolila sam je da ga pusti da uzme što želi i da to neće platiti, jer će mu to biti poklon od mene. Kad mu je majka to prenijela, on je bio sav ozaren i uzeo poklon. Olovka. Olovka je bila ono što je on htio.

Gospođa je zahvalila jednom rečenicom koju i sad pamtim: „ Hvala Vam, i nek' Vam se Vaša dobrota vrati u životu.“

„ Ali on je uzeo olovku, gospođo.“ – rekla sam – „Vrijednost olovke je nikakva“.

„ Točno“ –  rekla je majka – „ ali Vi niste znali da će izabrati olovku“.

Sin je izašao sretan s običnom olovkom, majka je izašla sretna jer je naišla na razumijevanje, a ja sam ostala sretna jer ni u jednom trenutku kada sam ponudila poklon po izboru,  nisam pomislila na cijenu koju bih mogla platiti njegovim izborom. Tu je bila samo želja da on bude sretan.

Kad shvatite da jedna olovka može usrećiti čovjeka, shvatite kako je lako činiti dobro.

Nekad ćete potrošiti više novca nego što vrijedi olovka, nekad ćete dati više vremena nego što ste zamislili, nekad će vas podapeti na putu, ustanite i otresite koljena, i nastavite! Dobro je činiti dobro! Ali nemojte ga činiti za pohvale i nagrade, samo za osobno zadovoljstvo i sreću onoga kome ga činite. Ako vam se ta dobrota nekada i treba vratiti, pustite da i to Bog vodi, nemojte vi tražiti ništa zauzvrat. Nekad trebaju proći i godine …. Iduća priča će vam pokazati. Budite dobri, vrijedi! Olovka je dokaz.

Siromašni dječak je prodavao robu od vrata do vrata kako bi se školovao. Jednog dana, kako nije imao novaca, a bio je gladan, odluči zatražiti obrok u prvoj kući na koju naiđe. Ali kada je mlada žena otvorila vrata, on se samo usudio upitati čašu vode. Ona ga pogleda i shvati da je dječak sigurno gladan. Ubrzo mu je donijela veliku čašu mlijeka. Brzo je popio mlijeko i pitao koliko treba platiti. Ona je odgovorila: „ Ne duguješ ništa. Majka nas je učila da nikada ne prihvatimo novac za dobrotu koju učinimo“. „Onda Vam hvala od sveg srca“,- rekao je i osjetio da je sada jači, ne samo fizički nego i mentalno, osjetio je spremnost da se suoči sa svim teškoćama koje život nosi. Prošle su godine. Jednoga dana ta je žena postala ozbiljno bolesna, lokalni doktori joj nisu mogli pomoći pa su je poslali u veliki grad, na pregled ka specijalisti. Jedan mladi liječnik pozvan je na konzultacije. Kada je ušao u bolničku sobu odmah je prepoznao ženu, to je bila ona ista koja mu je pomogla kada je bio siromašan, ista ona koja mu je u času mlijeka ulila svu svoju snagu i dobrotu, baš kada je to bilo najpotrebnije. Odlučio je učiniti sve što je bilo u njegovoj moći da pomogne ženi da se oporavi od te teške bolesti.

Liječenje je dugo trajalo, ali zajedno su uspjeli pobijediti bolest. Poslije nekog vremena žena je dobila račun za bolničko liječenje. Bila je zabrinuta da će ostatak života morati raditi kako bi ga izmirila. Konačno, kada je pogledala račun umjesto iznosa stajale su riječi: „ Plaćeno u potpunosti čašom mlijeka“.

 

 

 

 

povezano

Youtube kanal

Instagram

Kolumne