Znate ono pitanje: „Jesi li sretan?“ Netko mi je jednom rekao kako se boji tog pitanja. Bilo mi je to čudno. Kako se možeš bojati tog pitanja? Kasnije mi je objašnjeno da se, zapravo, ne boji tog pitanja, koliko se boji svog odgovora. Pokušao sam stvar pojednostaviti: „Zašto kompliciraš? Ako si sretan, reci da si sretan! Ako nisi sretan, reci da nisi sretan – i gotova priča!“ Ali, stvari ipak nisu bile tako jednostavne u glavi te osobe!
O čemu se radilo? Osoba mi je pojasnila kako misli da je sretna, ali da se trenutno ne osjeća sretnom zbog različitih životnih okolnosti. Kad sam se vratio u svoju sobu, i već na putu prema samostanu, spontano sam samom sebi postavio to pitanje. Htio sam se suočiti sa svojim odgovorom. Da me netko upita: „Jesi li sretan?“ – što bih odgovorio? Otprve sam odgovorio da jesam sretan. Pitao sam se jesam li autentičan kad to kažem? Znači li to da je u mom životu sve ok? Da, sve je ok, iako sve nije ugodno. Sve je ok, iako u životu ima stvari koje bole. I onih koje jako bole. Sve je ok, iako ima stvari koje su komplicirane, koje ne kužim do kraja. To neugodno i to što me boli i jako boli, i to što je komplicirano, čini li me to nesretnim? Ne! Možda me čini tužnim, možda me čini umornim i ponekad zbunjenim, ponekad i nenasmiješenim, nerazdraganim, ali to ne razara moju sretnost. Odnosno, ne nužno! Definitivno! Iako mogu dopustiti i tim životnim nepogodama da unište moju sretnost i učine me nesretnim.
Sretnost je nešto nerazorivo u nama. Ona je, tako mi se sada čini, puno više od „osjećam-se-sretnim“. Malo kompliciram? Ako kažem da sam sretan, to znači da sam u skladu sa sobom i da sam autentičan tj. da uspijevam živjeti svoj, a ne neki tuđi život. Ja živim iz svog uvjerenja. Ja živim iz istine o sebi. Nisam lažan. Ako živim onako kako su mi rekli da trebam živjeti i ako je moje uvjerenje, zapravo, samo tuđe uvjerenje o mom životu, vjerojatno sam nesretan.
Čini se da je za biti sretan vrlo važno upoznati sebe, svoje dubine, svoje istinsko ja. Kroz odgoj i odrastanje, kroz različite odnose i iskustva konkretnog života, često naše istinsko ja bude sakriveno, bude prekriveno različitim tumačenjima. Iako slutimo tko smo mi u svojoj biti, možda se nismo usudili iz toga živjeti, nego živimo iz tuđeg iskustva nas samih. Tu je početak nesretnosti, jer je to početak življenja u laži. Ako živim u laži o sebi, ja nisam u skladu sa sobom i zbog toga ne mogu biti sretan. I zbog toga se ne mogu osjećati sretnim. Naprotiv, ako sam autentičan i živim iz istine o sebi, osjećat ću se dobro u svome životu, makar na životnom putu morao trpjeti i suočavati se s preprekama i podnositi bol. Sve to imat će mi smisla jer sam u skladu sa svojim uvjerenjem o životu.
Jedno je sigurno: svaka osoba želi biti sretna! Još nisam susreo osobu koja to ne želi. Međutim, susreo sam dosta osoba koje ništa ne čine da budu sretne. Susreo sam osobe koje druge okrivljuju za svoju nesretnost. Zapravo, te osobe plaču nad svojom nesrećom i tako guše svoju čežnju za srećom, koja iz njih viče. Htjeli bi oni biti sretni, ali – tako oni misle – ne mogu zbog tih i takvih. To je ona logika da je uvijek netko drugi kriv. A to je bijeg. Kada proglasim drugoga krivim za svoju nesretnost, onda ja nemam niti kontrolu niti odgovornost za svoj život. Tako postupaju kukavice. I tako se ne postiže ona nutarnja nerazorivost. Tako se ignorira život. I tako postupaju nezahvalnici za život. I to je put u patološku nesretnost. A to je šteta.
Nije dovoljno željeti biti sretan. Za sretnost se treba izboriti. Za sretnost, za biti sretan, treba hrabrost. Ona hrabrost koja će me učiniti spremnim da budem ono što jesam, sa svojom prošlošću onakvom kakva je, sa svojim karakterom, svojom naravi onakvom kakva je. Potrebna je hrabrost koja će me učiniti spremnim da ljubim onako kako je znam ljubiti, i da umirem za druge onako kako je to znam. Za sretnost je potrebna ona hrabrost koja će se izboriti za vlastitu slobodu i drugima darovati njihovu slobodu da žive iz onoga što oni uistinu jesu. Hrabrost da budem ono što jesam i drugima dopustim da budu ono što jesu i na onaj način kako oni to žele. Ako to uspijem, neće mi biti problem reći da sam sretan, pa i onda kada život boli. Uostalom, nije moguće da život ponekad ne zaboli! Ako ne boli, nije život nego bajka. A bajke su lijepe samo za slušati, onda kada se naučilo sretno živjeti.
fra Josip Vlašić
