Prokletstvo i blagoslov samoće

Na jednom mjestu Thomas Merton reče da prava osobnost do istinske zrelosti dospijeva tek u samoći. Tko nije sposoban proći kroz samoću i izdržati u njoj, ne može dospjeti do istinske zrelosti. Ali, zar ne reče Bog na početku: „Nije dobro da čovjek bude sam!“ (Post 2,18). Kako onda samoću hvaliti i reći da je ona uvijet za istinsku zrelost? Nije li ona prokletstvo? I zar je ne treba pod svaku cijenu izbjeći, radije nego li je tražiti? Je li samoća blagoslov ili prokletstvo? Treba li ta samoća samo redovnicima ili je ona potrebna svakom čovjeku koji bi htio dostići zrelost? Izgleda da je potrebna svima. Gdje je tajna samoće koja vodi u zrelost?

Samoća je prostor u kojem se uprisutnjuje Bog. Isus je toliko puta, nakon vremena provedenog s apostolima u propovijedanju i liječenju bolesnih, otišao u samoću da bi se pomolio. Je li se mogao pomoliti i u redovitim okolnostima svoga života? Mogao je, i molio se. Zar nije trebao otići u hram, jer je upravo hram mjesto molitve? I u hram je redovito išao moliti. Ali ipak ide u samoću i često provodi cijelu noć u molitvi. Sjetimo se i Mojsija. On je, također sam, uzlazio na brdo i ostajao ponekad i danima u samoći kako bi mu Bog sa svojim govorom bio bliži i jasniji. Da, samoća je prilika da nam Bog govori. Na neki način u samoći smo lišeni mnogih drugih stvarnosti da bismo bili prisutni Bogu i Bog nama, na jedan kvalitetniji način.

Samoća nas izlaže i nama samima, ne samo Bogu. Takva je bila Isusova samoća u Getsemanskom vrtu. Isus je, kao pravi i potpuni čovjek, susreo svoje granice. Bojao se pred onim što slijedi. Hoće li izdržati? Hoće li previše boljeti? Ima li smisla? Mora li sve tako biti? Zar ne bi bilo bolje da je drugačije? I zar ne bi trebalo biti drugačije? I mi smo u svojim samoćama sebi otkriveni. U tim trenucima ne lažemo i ne glumimo sebi ni Bogu. To sam ja: ograničen, uplašen, zabrinut, slomljen, sebičan, proračunat, zao, slab… Susresti to u sebi zna biti okrutno. Ali valja to izdržati i o tome s Drugim progovoriti. To su vrata u zrelost.

U samoći nismo izloženi samo Bogu i sebi. U samoći smo prisutni đavlu. Zlo nas dodiruje. Napastuje nas negativnim nagovaranjima. Ta samoća je teška. Takva je bila ona Isusova u pustinji. Znamo kako ga je đavao lukavo nagovarao. Ali Isus se odupro. U našim samoćama, bilo onima koje smo sami izabrali, bilo da smo u njih ne svojom voljom bačeni, prije ili kasnije pohodit će nas napasnik. Može nas napastovati iz svijeta tj. izvana, kao Isusa, ali nas može napastovati uznutra tj. iz naše naravi. Razlika je u tome što je Isus u svoju pustinju ušao čista srca, a mi sa sobom nosimo svoju narav koja je izopačena i u ranjenosti sklona grijehu. Baš tu, gdje smo ranjivi, đavao će nas osobito u samoći napastovati. Tko nije sposoban oduprijeti se i izdržati, zapetljat će se u lance ropstva različitih poroka i grijeha. Ta samoća je prokletstvo.

Ima još samoća koje nisu blagoslovljene. To je ona Judina. Ostao je sam, nakon što je ocvikao Isusa i poljupcem ga prokazao. Nakon toga više nije bio zanimljiv svojim suradnicima. Ni novac nisu primili natrag, kamoli da bi s njim nešto imali. Taj odnos je bio iz interesa. Sada im više ne treba. Od apostola i Učitelja Juda se sam udaljio. Sakrio se u svoj svijet. A nije trebao. Ta samoća nije bila potrebna. Trebao je tražiti Učiteljev pogled i zajedništvo s braćom. Ovako je u svojoj samoći ostao izložen samo svojoj slabosti i đavlu. I zato je završio kako je završio. Ta samoća bila je beskorisna. Takvim samoćama i mi smo skloni nakon svojih promašaja. Treba ih izbjeći, jer smo inače na rubu propasti koja strovaljuje u depresiju, očaj i vrlo često u samoubojstvo.

Nisu sve samoće dobre i blagoslovljene. U neke treba povremeno ići da bismo susreli Gospodina i sebe, a iz nekih treba redovito bježati da bi sačuvali sebe. U svakom slučaju, tko god se nađe u samoći ima mogućnost ispuniti je Božjom prisutnošću tj. uzdignuti svoju samoću Bogu da je nastani. Inače će je nastaniti naš ego ili napasnik.

Bila bi zabluda samoću misliti isključivo kao fizičku, prostornu samoću. Ona je, također, stvarnost našeg nutarnjeg života. I sve što vrijedi za izvanjske okolnosti samoće, vrijedi i za one nutarnje. I jednu i drugu samoću valja provjeravati i s njom upravljati.

Susreo sam mnoge osamljene. Neki su bili starci i starice, koji su se odjednom našli sami. Neki uspješno, neki ne. Nikad neću zaboraviti suze jednog dede koji je uvijek plakao kada bi spomenuo svoju pokojnu suprugu. "Prokleta samoća!" – govorio je. Samoća bolesnika je druga priča. Redovito je prati trpljenje nad kojim se često čuje neizgovoreni vapaj: "Bože, zašto si me ostavio?!" Oni koji tragaju za svojim životnim suputnikom i nikako da ga/je nađu, vrlo često ne znaju kud bi sa svojom samoćom. Ponekad bježe u rad, ponekad u religioznost koja zna biti vrlo čudna. Naravno, ima tako uspjelih i zdravih samoća koje čovjeka/ženu tako lijepima učine da pomisliš kako je ta osoba uspjela u svojoj osamljenosti cijeli svijet u sebi pomiriti. Valjda je to zrelost osobnosti o kojoj je Merton govorio.

Gospodine, uđi u moje samoće i osamljenosti. Učini se prisutnim, i vidljivim i čujnim, kako bi Tvoja prisutnost obasjala sve prostore moga života. Kada sam posve sâm, izložen sam tek sebi – svojim snovima, svojim ograničenostima, zlim nagnućima, strahovima i slabostima. A kada sam sâm u Tebi i kada Ti svojom prisutnošću sve dodirneš, ni moje tmine više nisu tamne. Noć sjaji kao dan i tama kao svjetlost! (Ps 139,12). To je samoća koje čini da sazrijevam i koja me u blagoslov odijeva.

 

fra Josip Vlašić

 

povezano

Youtube kanal

Instagram

Kolumne