19.4 C
Međugorje
26.10.2020.

Vratiti se na izvore

"Najveće hodočašće i ono najljepše, dragocjenije, teže i veće od onoga kilometrima prijeđenog do bazilike rodnoga grada nekog sveca ili bosog propješačenoga do svetišta je ono hodočašće od glave do srca. Od razuma do osjećaja. Od mislima shvaćanja do cijelim srcem prihvaćanja." -govorio je zanosno gledajući nas u oči, tražeći nekoga tko ne izbjegava pogled i riječi slažući jednostavno i toliko slikovito da smo ih ispod zatvorenih kapaka mogli zamisliti. Valjda se svatko hvata za one riječi za kojima, u tom trenutku slušanja, traga. A ja sam tražila baš to. Od neba znak da mi Onaj koji me čuva nije iščeznuo pred očima, da je s Njim sve u redu, da je On na mjestu na kojem je oduvijek bio a da sam ja ta koja se izgubila. Da me On čeka u srcu gdje i stanuje a da se ja tvrdoglavo držim logike, pitanja i ljudskih zaključaka. Priznajem da sam predaleko odlutala od Njegove blizine i to je značilo jedno, ako se želim vratiti do Njega moram krenuti na hodočašće. Hodočašće koje su putuje klečeći u mjestu, zatvorenih očiju, bez ijednoga prijeđenog kilometra. Odmah. I dok sam pred očima zamišljala svoj prvi korak, započet upravo onoga trenutka kad se on nasmiješio nakon što se pljesak utišao, putovi su vodili samo do jednoga. Pustinja. Mjesto oskudnosti i umora, iscrpljenja snage i izgubljenosti. Mjesto s tisuću putova a nijednoga znaka. Pustinja koja može značiti i kušnju i Božju blizinu. U kojoj se mogu izgubiti i oči zauvijek zatvoriti žeđajući za vodom ili pronaći put i slijediti ga do Njegovog vječnog vrela. Pustinja u kojoj svakoj moje „Zašto!?“ može dobiti smisao, svaki propali plan priliku za nešto više i bolje, svaka suza zalog za osmijeh. Pustinja koje će me spontano vratiti na izvore, na ona mjesta u mojoj arhivi sjećanja gdje sam osjećala Njegovu žarku toplinu i osvježenje. Pa taman moj izvor sred pustinje bila prva stepenica pored ulaznih vrata crkve u Masnoj Luci, stepenice koje vode prema grobu svetog Franje u Asizu ili komadić trave pored stećaka ispred župne crkve. Vraćam se na izvore. Jer na tim mjestima sam udisala Tebe, Bože, i kupila snagu koja me dovela do ovoga dana. Koja se nije ugasila nakon toliko vremena lutanja, i još tinja dok koračam ovom pustinjom. Vraćam se na izvore. Da se umijem i napijem bistre vode koja će mi dati osvježenje dok umorno koračam do Tebe. Od razuma, traženja i mene, do srca, Ljubavi i Tebe… dalek je put ako nemaš vode. Vraćam se na izvore da se vratim Tebi. Da razumom povjerujem i srcem prihvatim Tvoju volju koliko god neshvatljiva bila. Da od razuma siđem do srca, ponizim se silazeći i kleknem. Da tako klečeći, pogledam u Tebe pronađenog i sebi ponovim one riječi koje me Augustin naučio na izvoru: „Ako shvaćaš, onda to nije Bog!“. Nije Onaj Bog kojega Ti tražiš a koji tebe čeka. 

povezano

Youtube kanal

Instagram

Kolumne

Putovi kojima je teško ići

Ovih dana vratio sam se s jednog hodočašća. Naime, s grupom prijatelja bio sam na Caminu tj. putu sv. Jakova na otoku Krku. To...

Dobar učitelj stvara dobru generaciju

Danas, 5. listopada obilježavamo svjetski Dan učitelja. Proglasio ga je UNESCO 1994. godine u spomen na isti datum 1996. godine kada je potpisana Preporuka...

Za tobom ću kamo god Ti pošao

Kad su se navršili dani da bude uznesen, krenu Isus sa svom odlučnošću prema Jeruzalemu. I dok su Isus i njegovi učenici išli putem,...

Jesu li ti mreže prazne?

Naslov ove kolumne je ''posuđen'', ''kopiran'', ukraden... od jednog izdanja sve popularnije rubrike 'Pozitivna minuta' našega kolumnista fra Josipa Vlašića na njegovom Facebooku, Instagramu,...