Kad se je latinska riječ adventus prvi put prevodila na hrvatski, prevedena je sa došašće. Bilo je i drugih riječi koje su imale takav završetak: našašće, uzašašće i druge. Imali smo i riječ prošašće u značenju „prošlost, prolaznost“.
Riječ došašće održala se u hrvatskome jeziku kroz stoljeća. Znamo dobro što ona znači. Ništa nam nije neobična. Nema potrebe da bismo je kako zamjenjivali.
Kad bismo danas prvi put prevodili na hrvatski jezik latinsku riječ adventus, bio bi to sigurno dolazak. Riječ dolazak, kao i izlazak, zalazak, ulazak, prelazak, polazak itd. U novijem hrvatskom jeziku tako je običnije. Zato neovisno o prvom vremenu crkvene godine sasvim normalno upotrebljavamo riječ dolazak, a ne došašće. Tako imamo i u spomenutoj molitvi na svetoj misi nakon podizanja: „…tvoj slavni dolazak iščekujemo.“
A kao hrvatski naziv za prvo vrijeme crkvene godine, vrijeme iščekivanja dolaska Gospodnjega, i mladi i stari zovemo složno došašće. Ako se odlučimo za latinsku posuđenicu, uglavnom ćemo se razlikovati. Mlađi govornici rekli bi samo advent, a stariji bi radije advenat ili bi se malo dvoumili između advenat i advent.
Od riječi došašće nemamo odgovarajući pridjev kao što imamo adventski. Stoga ćemo umjesto pridjeva upotrijebiti genitiv imenice došašće, pa imamo sveze: vrijeme došašća, prva, druga, treća ili četvrta nedjelja došašća. Ali vijenac i svijeće uobičajene su s pridjevom od posuđenice – adventski.
