”Njegova ispovjedaonica bila je opsjednuta od ljudi svakodnevno po deset, pa i više sati; i tako kroz gotovo 40 godina! A ljudi i pokornici dolazili su ne samo iz Padove i njezine okolice, nego i iz drugih udaljenih mjesta Italije. K njemu su na ispovijed hrlili ljudi različitog društvenog statusa: od sveučilišnih profesora i biskupa do seljaka; od visokih oficira do radnika i domaćica, svećenici, industrijalci, trgovci. Svi su se oni gurali oko njegove ispovjedaonice-sobice i strpljivo čekali svoj trenutak za izmirenjem s Bogom i ljudima.
Leopoldov duhovni život i rad nalazio je svoje žarište i izvorište u Euharistiji, a osobitom sinovskom ljubavlju je gorio prema Bezgrešnoj koju je nazivao svojom Gospodaricom”, rečenice su to koje zapisao neki od biografa sv. Leopolda Bogdana Mandića, čiji je kip danas pored ispovjedaonica u Međugorju, a Međugorje su mnogi odavno prozvali ispovjedaonicom svijeta. U te ispovjedaonice pored njegovog kipa ljudi dolaze i danas, moglo bi se rekli da i dalje dolaze k njemu, a gore navedene rečenice danas se mogu potpuno primijeniti na Međugorje pa bi to izgledalo ovako:
Međugorske ispovjedaonica opsjednute su od ljudi svakodnevno po deset, pa i više sati; i tako kroz više od 40 godina! A ljudi i pokornici dolazili su ne samo iz Međugorja i njegove okolice, nego i iz drugih udaljenih mjesta iz cijeloga svijeta. U Međugorje na ispovijed hrle ljudi različitog društvenog statusa: od sveučilišnih profesora i biskupa do seljaka; od visokih oficira do radnika i domaćica, svećenici, industrijalci, trgovci. Svi se oni guraju oko međugorskih ispovjedaonica i strpljivo čekaju svoj trenutak za izmirenjem s Bogom i ljudima.
Duhovni život međugorskih hodočasnika svoje žarište i izvorište nalazi u Euharistiji, a osobitom sinovskom ljubavlju gore prema Bezgrešnoj koju nazivaju Kraljicom Mira.”
Sveti Leopold Bogdan Mandić, čiji spomendan slavimo danas (12. svibnja) hrvatski je svetac i zaštitnik braće kapucina u Hrvatskoj, a rodio se 12. svibnja 1866. u Herceg Novom (danas Crna Gora). Njegovi roditelji, otac Petar Antun Mandić i majka Dragica (Karla) rođ. Carević, na krštenju 13. lipnja 1866. dali su mu ime Bogdan Ivan, navodi se na stranicama Hrvatske kapucinske provincije sv. Leopolda Bogdana Mandića – kapucini.hr.
Dječak se od rane mladosti odlikovao uzornim vladanjem i ljubavlju prema svojim vršnjacima i drugim prijateljima, tako da mu je kotorski biskup Kazimir Forlani prigodom ulaska u Kapucinsko sjemenište u Udinama (16. 11. 1882.) dao svjedočanstvo da je ”od najnježnijih godina davao primjer svake kreposti, jer je cijelom dušom nastojao oko kršćanske savršenosti”.
Kad je iscrpljen ispovjedničkom službom i bolešću 30. srpnja 1942. preminuo u Padovi, vjerni je narod Leopolda sa svoje strane odmah proglasio svecem. Njegovo se štovanje, munjevitom brzinom proširilo po svim zemljama i kontinentima. U Hrvatskoj je njegovo štovanje počeo najprije širiti kardinal Alojzije Stepinac.
Leopolda Bogdana Mandića blaženim je proglasio papa Pavao VI. na trgu pred bazilikom sv. Petra u Rimu 2. svibnja 1976., a 16. listopada 1983. papa Ivan Pavao II. proglasio ga je svetim.
U vrijeme kada je njegov kip 1998. godine postavljen pored crkve uz ispovjedaonice, župnik u Međugorju bio je fra Ivan Landeka st., koji se ranije prisjetio tog vremena za Radiopostaju Mir Međugorje.
”Svi stariji župljani i hodočasnici će se prisjetiti da se već odavno s lijeve strane crkve ispovijedalo, što na ledini, što uz crkvu. Tako je to trajalo godinama. I čini mi se da su se 1993. godine postavile prve drvene ispovjedaonice, njih 11. To je bio jedan dobar početak za sve ono što se kasnije napravilo u pogledu ovih ispovjedaonica koje su napravljene kasnije i koje su danas doista mjesto u koje ljudi dolaze i odlaze ispovjeđeni, a to je za njih velika stvar”, kazao je fra Ivan, koji je trenutno na službi u Posušju, a kada su napravljene te prve ispovjedaonice, onda je ostao neiskorišteni prostor.
”Neki talijanski hodočasnici su predložili da se na tom mjestu postavi kip sv. Leopolda Bogdana Mandića, potaknuti proglašenjem blaženog Leopolda Bogdana Mandića svetim (16.10.1983.), kao i riječima pape Ivana Pavla II. koji je u nekoliko navrata istaknuo važnost njegova ispovjedničkog djelovanja. Kip je trebao biti u naravnoj veličini sveca, jer je on bio niskog rasta, ali mu to nije zasmetalo da postane velika osoba Crkve”, objašnjava fra Ivan Landeka st, koji je potom pristao na realizaciju te ideje koju je u djelo pretvorio talijanski umjetnik Carmello Puzzolo, koji je izradio i reljefe postaja križnog puta uz Križevac te reljefe otajstava Gospine krunice uz Brdo ukazanja.
”Tvornica iz Tiene, u kojoj su izrađivani reljefi, zamolila me da napravim kip sv. Leopolda Mandića koji je jedno vrijeme živio u tome gradu. Kada sam jednom prilikom razgovarao s fra Jozom Zovkom u Tihaljini – za crkvu u tom selu napravio sam sliku sv. Ilije – kazao sam mu da radim kip sv. Leopolda. Na to mi je kazao da ovdašnji narod veoma štuje sv. Leopolda. Opet sam razgovarao sa svojim prijateljem Santeom dalle Carbonareom, koji je odmah obećao jednu kopiju kipa za Međugorje, a zapravo je napravio šest kipova: za Međugorje, za crkvu sv. Leopolda u Cernu, za Boku kotorsku, za grad Tiene, za jednoga gospodina iz Asiza te za mene. Sve je platio Sante dalle Carbonare”, prisjetio se Carmelo Puzzolo za Glasnik mira.
”Kip sv. Leopolda postavljen je 1998. godine. Od tada to je postalo mjesto molitve za sve hodočasnike koji se utječu ovom svecu – apostolu Božjeg milosrđa”, kazao je fra Ivan st. zaključujući kako je ”Međugorje postalo mjesto u koje ljude odasvuda rado dolaze na ispovijed, pa je to jedan logičan korak da taj mali – veliki fratar ispovjednik, pronađe svoje mjesto baš tu, uz međugorske ispovjedaonice”.
A te međugorske ispovjedaonice odavno su zapravo postale ispovjedaonice cijelog svijeta.
Velimir Begić
