Kratku emisiju ‘Duhovni poticaj – Živo vrelo’ slušatelji Radiopostaje Mir Međugorje mogu čuti od ponedjeljka do subote u 3 sata, te u 7:10. Emisije priređuju svećenici i časne sestre u tjednim ciklusima.
Ovog tjedna od 6. do 11. siječnja 2025. godine, ‘Duhovni poticaj – Živo vrelo’ priprema i kazuje s. Dominika Anić, školska sestra franjevka Krista Kralja, članica Provincije Svete obitelji u Hercegovini, koja je na službi u Bijelom Polju, a njezina promišljanja možete poslušati ili pročitati i na našoj web stranici.
Duhovni poticaj Živo vrelo 9. siječnja 2025.
Trenutak rađanja slobode
Znamo onu Isusovu riječ: „Istina će vas osloboditi“ (Iv 8,32). Riječ istina, kad dolazi u Svetome pismu i u Novome zavjetu, uvijek se svodi na hebrejsku riječ „emet“. Ovu riječ je teško prevesti jer dolazi iz druge kulture. Slika za „emet“ u Pismu jest stijena. Na stijeni je moguće graditi. Stijena ne popušta. Stijena je pouzdana. A „emet“ u Pismu znači i krajnju pouzdanost. Ako „emet“ prevedemo s istina, onda se radi o egzistencijalnoj istini a ne toliko o intelektualnoj, o istini dakle na kojoj je moguće graditi život, to je temelj koji nosi. Ova riječ može se prevesti i kao vjernost. Toliko je bitna i temeljna riječ i nije je moguće tek tako prevesti, jer u njoj je sadržana čitava jedna kultura i svijet vjere. „Emet“ je nešto kao bezuvjetna Božja ljubav, dakle apsolutni temelj – ljubav Božja koju nije moguće zaslužiti jer predhodi našoj egzistenciji. Bila je tu prije nego sam ja došla. I ja ju ne mogu izgubiti. Ona ostaje vječno. Jedino što mogu učiniti jest da se izoliram. To mogu. Tu slobodu imam. Ali ona i tada ostaje. Ako je i odbijem, ona unatoč tomu ostaje. Sloboda uzeti ili ostaviti, doći ili se udaljiti spada u naše ljudsko dostojanstvo. Ona je neizrecivi dar Božji poklonjen nama ljudima. Taj dar uza se veže i odgovornost za odluku. Kad ljudi kažu i Bog me napustio, ostavio, zaboravio…zapravo izriču svoje temeljno neznanje i nepovjerenje. Bog nikada i nikoga ne može ostaviti. To je protivno Njegovoj biti. On oduvijek i zauvijek ostaje Emanuel – s nama Bog. Bog blizi. I naše životno putovanje nije ništa drugo negoli otkrivanje te Božje blizine, toga božanskoga dara. Koliki samo privilegij u našem ljudskom postojanju. Djeca se Božja zovemo i jesmo.
Duhovni poticaj Živo vrelo 8. siječnja 2025.
Božja ljubav je drukčija
Božja ljubav je posve drukčija od svake ljudske ljubavi koju smo iskusili. Da bismo uistinu povjerovali u Božju ljubav potreban je skok vjere. Skok iz moga iskustva ljudske ljubavi u ljubav Božju koja je posve drukčija. Slika o skoku vjere samo je slika, pa zato ima i svojih jednostranosti. Jedna od njih je dojam o skoku vjere kao jednom činu – skočiš i odmah si na drugoj strani. No, to nije tako jednostavno. Taj skok trebamo činiti uvijek iznova. Život svojim gibanjem na to nas poziva. Uvijek iznova praviti skok u vjeri. Jer vjera treba ovaj skok da je Božja ljubav posve drukčija. Netko tko je u svojoj mladosti bio loš, tko je bio loš u svojim iskustvima ljubavi ili bolje: u svojim uskraćivanjima ljubavi, treba puno snage da učini ovaj skok.
Netko tko je bio dobar u svome životu, tko je imao sreću doživjeti skladnu obitelj, tko je imao sretnu mladost, tko je u životu uspio, i on treba učiniti takav skok vjere. A upravo bi takav mogao biti u napasti da taj skok ne učini, nego pomisli: Božja ljubav, to je nešto takvo kao kod nas kod kuće, samo još mnogo ljepše. Tko ovako misli, ne vjeruje u potpun smisao riječi. Ovo je ideologija. Svatko mora učiniti taj skok. Za svakoga čovjeka je milost uspjeti učiniti ovakav skok u vjeri. I dopustiti svojoj čežnji da dodirne tu tajnu , tajnu Božje ljubavi koja je drukčija od svake ljudske ljubavi. Božje ljubavi koja je bezuvjetna. Ljubio nas je još prije nego nas je bilo. Ljubi nas u našoj jedinstvenosti svom svojom bezuvjetnom ljubavlju i to nezamislivom potpuno božanskom ozbiljnošću.
Neka nam ovi darovani dani budu ispunjeni skokovima u vjeri i prepuštanju Božjoj neizmjernoj ljubavi koja nam dolazi ususret.
Duhovni poticaj Živo vrelo 7. siječnja 2025.
Ne razumijem sama sebe
Ljubav, koju Bog ima prema nama, prema svakome od nas onakvim kakav jest, sadržaj je naše vjere. TU ljubav ne možemo zaslužiti. Ona nam je darovana besplatno. Ne možemo je ni izgubiti jer nije naša. Ona ostaje dovijeka. Čini nas slobodnima. Ako možemo uistinu u to vjerovati, nemamo više što izgubiti, i tada smo slobodni ljudi kao što je to Isus odživio prije nas. Koliko vjerujemo u ovu ljubav, toliko prihvaćamo same sebe. To je izvor prave slobode. Dokle got čovjek ne prihvati sebe ne može biti slobodan. Pogotovo ne u svojim međuljudskim odnosima. Uvijek će u svojim međuljudskim kontaktima tražiti sebe, vezivati ljude uza se, čvrsto ih se držati, iskorištavati druge, ali se uvijek iznova i razočaravati.
Naša sloboda također znači – a to je nevjerojatno -, da Božju ljubav možemo prihvatiti ali i odbaciti. S ovom zauzetošću obično ne igramo igru života. Odbaciti Božju ljubav – to nitko od nas ne čini tako brzo. Mi ne igramo na „sve ili ništa“. Ne igramo sitnim kovanicama. Mi govorimo Da Božjoj ljubavi, primjerice na krštenju, na potvrdi i u drugim važnim situacijama na svome životnome putu. Ali u svakome od nas događa se i nešto drugo. I u tome i jest opasnost našega života da kažemo Da, ali istodobno uvijek iznova od toga malo oduzmemo, puštamo da nas Bog privuče k sebi, ali se malo od njega i ogradimo. Jer on je kao „oganj koji sažiže“, a nitko ne želi pustiti da izgori. Postoje dakle ova dva gibanja; jedno prema Bogu, najčešće u malim koracima, i to se gibanje piše krupnim slovima, tematizirano, i o njemu se govori, prije svega u crkvama i samostanima. Ali postoji i ono drugo gibanje: udaljavanje od Boga. O njemu ne govorimo, ali ono je unatoč tomu tu. Upravo jer ga se sasvim prešućuje, ono ima najbolje izglede. Pokazuje se u skrivenim kompromisima, potajnim uvjetima: Da, malo do Boga, a potom ponovno malo natrag. Tako je gibanje našega života.
Na samom smo početku nove kalendarske godine i ovo je prilika da dopustimo svemu što je u nama da iziđe na svijetlo, da se ne samozavaravamo nego da sve svoje stavimo pod lupu Božjega svijetla da nas obasja i preobrazi. Te nas uči stvarnoj mudrosti življenja s Njime.
Duhovni poticaj Živo vrelo 6. siječnja 2025.
Bogojavljenje
U svojoj neizmjernoj dobroti prema ljudima Bog se uvijek milosrdno i velikodušno objavljivao. Istina, na različite načine, sukladno njihovoj sposobnosti da ga prime, od govora u svijesti i savjesti, do onog posebnog govora kada se još izričitije objavljuje pojedincima tražeći od njih da to prenesu narodu. U tom smislu razumijemo ono što reče pisac Poslanice Hebrejima: “Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima po prorocima” (1,1). U ove dane progovori nama u Sinu. Po Mariji koja je snagom Božje objave postala Majkom Božjega sina, dala mu ljudsku narav i omogućila da bude pravi čovjek. Tako je Marija ponizno prihvatila puninu Bogoobjavljenja, primila u svoje srce Sina Božjega, te ga potom donijela na svijet.
A nakon što je primila Božje objavljenje, Marija postaje prva objaviteljica ovog konačnog zahvata Božjega kada je Bog ‘konačno progovorio po Sinu’, ili kako će Pavao reći da je ‘u punini vremena poslao Sina svoga’. Zato time što objavljuje nadilazi sve prethodne objave, jer je njoj povjerena ova bolja i punija, konačna objava Božje ljubavi prema svijetu. I kao što se njoj prvoj Bog objavio i dao joj da ga pogleda licem u lice, tako je ona bila prva koja je to Božje Lice pokazala svijetu pokazujući im Sina Božjega. Bog je u njoj pripremio prebivalište svome Sinu, a nju je osposobio svojom milošću da ga prva može pogledati i razmatrati. Sve što je primila kroz Božje očitovanje: milost i ljubav, riječ i obećanja, mir i utjehu, milosrđe i spasenje, sve je velikodušno posredovala drugima. Jer Bog koji se objavljuje i otkriva, očekuje da oni kojima se objavio svjedoče o njemu.
Zato Marija cijelim svojim životom ne čini drugo, već očituje Boga i njegovu dobrotu i ljubav. Tim više kad primi Krista kao najveći Božji dar, ona upravo njega treba očitovati. Isusa ne čuva samo za sebe, već ga želi pokazati kao onoga tko je ključ čitave ljudske povijesti i povijesti spasenja. Jednako tako kada dolaze Mudraci s istoka tražeći novorođenoga židovskog kralja, ugledat će ‘dijete s Marijom, majkom njegovom’ (Mt 2,11), gdje opet s pravom možemo zaključiti da im je ona sve pripovjedila o njemu. Po njoj se, dakle, dogodilo prvo bogojavljenje – bogoočitovanje ljudima koji su ga bili voljni primiti, ne samo pripadnicima Božjega naroda, već i svim drugim ljudima dobre volje. A ona je svoju zadaću bogoobjaviteljice vršila u jednostavnosti i radosti, s osjećajem poniznosti i ponosa u isto vrijeme, pa je zamolimo da i nama danas bude bogoobjaviteljica kao što je to bila Trojici kraljeva.
