Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Mk 6,30-34
Apostoli se skupe oko Isusa i izvijeste ga o svemu što su činili i naučavali. I reče im: »Hajdete i vi u osamu na samotno mjesto, i otpočinite malo.« Jer mnogo je svijeta dolazilo i odlazilo pa nisu imali kada ni jesti. Otploviše dakle lađom na samotno mjesto, u osamu. No kad su odlazili, mnogi ih vidješe i prepoznaše te se pješice iz svih gradova strčaše onamo i pretekoše ih.
Kad iziđe, vidje silan svijet i sažali mu se jer bijahu kao ovce bez pastira pa ih stane poučavati u mnogočemu.
Suvremeno je društvo obilježeno odrednicama proizvodnje i potrošnje, aktivizma i neumornog zalaganja u izgradnji tehničke civilizacije. U toj pomami za napretkom čovječanstvo nije ni svjesno da ga je industrija i tehnika sa svojim učincima dovela na sami rub propasti. Zemlja i atmosfera su ugroženi, gotovo uništeni, prijeti nam ozbiljno i kozmička katastrofa. A s kakvom samo mržnjom navaljuju narodi jedni na druge! Tražeći sreću, naša je civilizacija naišla na tome putu na rasulo, nesreću i smrt. Kao da je negdje u genima čovječanstva nezatomljivi nagon za samouništenjem.
Gdje su kormilari, vođe, ‘pastiri’ koji mogu spasiti nasukani brod i brodolomnike na njemu? Biblija, budući da je pisana za stočarske nomade, rado rabi riječ ‘pastir’ za vođe naroda. Kakav program nude ‘pastiri’, čelnici? Što nam nude svakodnevni krizni štabovi, ‘vlade spasa’ na najširoj osnovi? I jesu li ti zbilja sposobni voditi? Voditi može samo onaj koji ima jasno zrenje, koji uzima Božja mjerila kao svoj ustav i program. O tome tako zorno zbori Jeremija u današnjem odlomku. A iz povijesti nam je dobro znano s kakvim se ‘tipovima’ vladara morao ‘nositi’ Jeremija. Nad njegovim je životom neprestance visio mač prijetnje zbog neugodne riječi koju je morao govoriti protiv ondašnjeg vrhovništva, i političkog religijskoga. I na kraju su se sve prijetnje ispunile, platio je glavom neustrašivost i borbu za Gospodnja prava u svome narodu.
Isus je svoje opunomoćio za autentični navještaj. Po učinjenu poslu vraćaju se i podnose izvještaj, ‘prijavak’. Isus pozivlje na vrijeme tišine i povučenosti. Jer ono istinsko i pravo rađa se samo u trenucima povučenosti, kad je čovjek kod sebe i svoga Boga. Naš se ljudski život oblikuje u isprepletenosti plime i oseke, rada i molitve, povučenosti i javnosti, osamljenosti i zajedništva.
Jer samo onaj tko je naučio živjeti tišinu, osamljenost, podnijeti svoju ‘pustinju’, sposoban je općiti s drugima kao puno ljudsko biće. Potrebno je stvoriti red u sebi, da bi čovjekov ritam i bioritam bili u redu. Najopasnije je po nas ako nam dani prolaze u praznini, ispunjeni ništavilom, bezvrijednim stvarima. Isus svoje svjesno povlači u ‘pustinju’, da ondje nauče gladovati i žeđati za pravim istinskim životom. Tu ih osposobljava za predvoditelje svoga naroda.
Cijeli je narod ‘poput ovaca bez pastira’. Izložen na milost i nemilost onima koji mu pune uši, koji ga iskorištavaju, zavode. Tek kad čovjek u sebi postane osobom, individuom, može stupiti u blizinu i zajedništvo s drugima. Čovjekovo je srce prestrašeno i zato traži ukorjenjenje i skrovitost. Neposredni plod vjere je osjećaj pripadnosti, prihvaćenosti i zavičaja. Isus je u svojoj osobi podarivao ljudima osjećaj blizine i zavičajnosti. Pozivao je na vjeru i povjerenje. Samo onaj tko vjeruje, ostaje i ima budućnost. „Ako se na mene ne oslonite i u mene ne vjerujete, opstat nećete“ (Iz 7,9).
Upravo u ove dane mnogi se spremaju na godišnje odmore. Vrijeme počinka, sanjarenja, vrijeme dokolice, kad se u ruke uzima neka lagana i zabavna knjiga. Vrijeme bez rokovnika i opuštenosti. Vrijeme kad možemo ili smijemo stupiti i u neku crkvu ili kapelicu i reći sebi: Evo me. Želim pred svojim Bogom zašutjeti, odmoriti se. I Isus veli svojima: “Odmorite se malo!“ – Prisjetimo se prizora: Isus je svoje dotle vodio, poučavao. Bili su njegovi svjedoci. Za njih bijaše čudo promatrati ga iz najbliže blizine. Bili su u drugom redu. A sad ih šalje u prvi red, prednji plan.
Njihovo je iskustvo pomiješano s uspjehom i neuspjehom, nailazili su kao i Gospodin na zatvorena i otvorena srca. Vide kako nije moguće sve učiniti. Kad se vraćaju, pripovijedaju sve što im se zbilo. „Usne su pune onoga čime se srce prelijeva“. Slanje ih je stajalo velikih nutarnjih snaga i napora. Zato ih poziva na odmor, zasluženi, na okrjepu koju svako tijelo treba.
Isus zna što nam treba, za tijelo i dušu. Treba čovjeku odvažnost za dokolicu, odmor, igru, maštu, slobodu. A ne samo dužnost, točnost u svojim poslovima. „Homo faber“, i „homo ludens“.
Dva prototipa, već ih imamo u knjizi Postanka. Jubal i Tubalkain. Isti otac, Lamek, ali ne i ista majka. Jedan je otac kovača, drugi svirača. Jedan praktičar i pragmatičar, drugi sanjar, pjevač. Jednako se tretiraju. Isto čini i Isus. Kod njega se može odmoriti, zapjevati, zasvirati, pustiti svojoj duši daha i odmora.
Znakovito je ono prizorište oko Isusove osobe. Ljudi dolaze i odlaze, slijeću se, traže, trče za Isusom. Ne mogu se smiriti dok ga ne pronađu i dok se ne nađu u njegovoj blizini. Njegova blizina podaruje osjećaj sreće, mira, blagoslova. Opet ista misao: U Isusu nas Bog traži i nalazi, po njemu nas on postaje blizak. Dok se istodobno čovjek tražitelj zapućuje u istome smjeru. Tražitelj biva nađen, spoznavatelj biva spoznat, motritelj biva prožaren Isusovim okom i Duhom. I tako se otvara mogućnost „da ih uči mnogočemu i dugo“ (r. 34). Dobra škola i za nas u ove dane odmora i dokolice. Zaputiti se u njegovu školu, biti do njegovih nogu, učiti se molitvi, osluškivanju njegovih riječi, kontemplaciji, koja nas osposobljuje za plodotvorni život.
Možda bi nešto mogli naučiti i suvremeni pastoralni djelatnici i njihovi suradnici. Isus i apostoli ne trče za masama da ih za sebe pridobiju, ne obilaze kafiće i diskače, ulice i trgove, da bi nekoga ‘ulovili’ za svoj projekat. Ne obećaju im čudesa, planove, poduzetništvo, akcije. Nego, nakon što su navijestili Radosnu vijest, povlače se u osamu. Ali bili su uvjerljivi, nastupili su sa snagom koju samo Isus daruje. I to je onda dovoljno da ga svi traže, da za njim mase hrle i grnu, ne obazirući se na fizičke poteškoće. Tako biva uvijek s autentičnim navjestiteljima Isusova lika i poruke. Ljudi traže svjedočanstvo života, i to ih onda privlači svom snagom. Dakle, samo iz duboke meditacije, kontemplacije, pustinje može se roditi novi čovjek koji potom preobražava svijet. Prisjetimo se uloge ruskih staraca koji nikamo ne idu iz svojih samostana, a tisuće i tisuće ih svednevice traže…
DOĐITE SA MNOM NA SAMOTNO MJESTO
Prethodno je Isus odaslao dvanaestoricu apostola na njihovo prvo misijsko, misionarsko putovanje. Vraćaju se (Mk 6,30), poskakujući od radosti, živahni, razdragani. Prašnjavi, znojni, ali ipak prepuni samopouzdanja, ponosni na polučene uspjehe na djelu evangelizacije. Izvješćuju o svemu. Međutim, Isus nema mira. Oko njega velika stiska. Nema vremena ni za jelo. Iz svih krajeva dolaze ljudi tražeći pomoć i zdravlje. Dođite na samotno mjesto i malo se odmorite uza me veli Isus Dvanaestorici (r.31). Poput brižne i dobre majke, prepun dirljive sućuti, tako se i Isus brine oko svojih. Jednostavne su njegove riječi, suosjećajne.
Isus je zacijelo bio napet da izvidi rezultate njihove misije. Kako su bili primljeni, je li svijet za njima trčao, tiskao se oko njih? Jesu li činili čudesa i čudesne stvari? Je li svijet stekao dojam kako je u Isusu na djelo više od proroka, kako je u njemu djelatan sam Mesija, dugo iščekivani. Jesu li slutili da je u njemu Božji Sin, Spasitelj i osloboditelj, ili su mislili u čisto političkim i pragmatičkim kategorijama? Međutim, sva ta naša i njihova moguća pitanja Isus stavlja negdje po strani.
U ovom trenutku misli samo na jedno, na učenike. Oni su mu u središtu zanimanja. Nakon aktivnog uloga svih svojih snaga treba im odmora i mira, tišine, a poglavito vremena za tjelesnu okrjepu, za jelo i piće. Jasno, u zajedništvu s njime. Stoga Isus veli dođite, a ne veli idite ili pođite. Markovo je Evanđelje sažeto i trijezno. To je dovoljno u ovom trenutku. Želi biti nasamo s učenicima, želi ih imati uza se. Slično primjećuje evanđelist Marko već za poziva Dvanaestorice, naime, veli kako je Isus neke htio imati uza se, da bi ih poučavao i slao (usp. 3,14).
Ova je novozavjetna zgoda krajnje sudobna, veoma aktualan tekst. S jedne strane stresovi na poslu, preveliki zahtjevi, čovjek nema vremena za najnužniji odmor, za jelo i piće. I munjevito nam biva jasno: Ovo što je napisano vrijedi i za sve nas. Imamo posvemašnju sinkroniju svoje situacije s Isusovom i učeničkom u ono doba.
Mi smo sinkroni s Božjom riječju kad je u vjeri slušamo i prihvaćamo. I mi smo u trci i žurbi, ni mi nemamo vremena, pogotovo nemamo se kada kod Gospodina odmoriti ili odmarati. Jasno, reći ćemo: Činimo to za vrijeme euharistije, za vrijeme duhovnih vježba, raznih obnova i sl. Međutim, ipak nam tekst jasno stavlja upitnik: Gdje smo to mi, gdje se nalazimo, gdje stojimo? Što je s mojim, s našim životom? Sve nas zahvaća žurba, panika, učinkovitost u životu, težnja za karijerom, moći, novcem, bogatstvom.
Čovjek gubi duh, dušu i dah. I mi smo u opasnosti da nas zahvati bacil suvremenih koještarija, bavljenja koječime, samo ne bitnim. Zato nam je Gospodinova riječ dobrodošla u ovoj svjetskoj vrevi, na tržnicama i ponudama ovog svijeta.
Gospodin ne zahtijeva od nas nikakvu duhovnu akrobatiku, isto tako ni tjelesnu. Jednostavno od nas traži da stavimo sve na svoje pravo mjesto. Boga na njegovo mjesto, Isusa na njegovo mjesto, molitvu i rad na njihovo mjesto. Ja sam Gospodin, Bog tvoj. Ne stavljaj uza me nikakvih drugih bogova. Suum unicuique. Svakomu njegovo, svakomu svoje! To će reći: Potražiti Gospodina Isusa u svakodnevici, u svome životu, u svemu. Biti s njime, biti uza nj, u tišini samotnog mjesta. To je radosna vijest, to je dobra vijest Evanđelja.
Gospodin prema evanđeoskom izvješću želi biti sa svojima, blagovati, odmarati. U miru blagovati. Jelo i piće spadaju nužno na dio našega života, održavanja naše fizičke kondicije, međutim, te radnje nose u sebi i druge, dalekosežnije i dubokosežnije poruke. Gospodin želi dijeliti s nama sve. Prisjetimo se samo koliku vrijednost ima za Isusa u svim njegovim prispodobama gozba, jelo, svadba, slavlje, radovanje.
Jednom je to svadba u Kani Galilejskoj, drugi put kod uglednog farizeja jedne subote (usp. Lk 14,1), zatim kod Marije, Marte i Lazara u Betaniji, kod carinika Zakeja ili Mateja-Levija. Farizeji mu spotiču kako se druži s pijanicama i izjelicama, kako je prijatelj carinika i prostitutki (usp. Lk 15,2). Gozba uvijek stvara ozračje prijateljstva, razumijevanja, međuljudskih odnosa, ali isto tako i na razini odnosa Bog- čovjek. Gozba s ovim Isusom iz Nazareta predznak je buduće gozbe u kraljevstvu nebeskom. Već rekosmo, koliko je puta sam Gospodin naglašavao vrijednost gozbe i simboliku gozbe u svojim riječima koje su nam zabilježene.
Za sebe će u Ivanovu Evanđelju reći Isus kako je on kruh života, kako nam se nudi kao kruh života. Tko dođe k meni ne će ogladnjeti, tko vjeruje u mene, ne će nikada ožednjeti (Iv 6,35), ili pak: Tko jede moje tijelo i pije moju krv, ima život vječni u sebi, ostaje u meni i ja ostajem u njemu (Iv 6 passim).
Upravo u gozbi i blagovanju želi Isus slaviti s nama tu intimnu povezanost, to intimno zajedništvo. Želi od nas pozornost, zagledanost u njega. Newman veli: Kršćanska je egzistencija promatranje i traženje Isusa Krista i njegova lica. To od nas iziskuje upravo trajnu usmjerenost prema Isusu, zajedništvo s njime, ostajanje u njemu. Biti s Isusom u Markovu Evanđelju proteže se u egzistencijalnu protežnicu u Ivanovu Evanđelju od samog početka, od prvih susreta dvojice Ivanovih učenika pad to čuvenog 15. poglavlja o trsu i lozama koje ostaju na njega nakalemljene.
To ostajanje u njemu, na svetom i posvećenom mjestu, u svetom zajedništvu nudi nam trijezni stav, misionarsku zauzetost. Nije to kvijetističko promatranje, ljenčarenje, već apostolski i misionarski zanos. Svatko na svome mjestu apostol je Isusa Krista, poslan, odabran, naviještati Isusovo i Božje kraljevstvo poput prvih apostola, ali onda ići na izvore i napajati se na Isusovim grudima.
Isus nas odašilje u svijet bez igdje išta, osim štapa, a mi bismo danas rekli osim križa. Križ je znamen spasenja. Nikakav drugi teret ne nositi sa sobom ili na sebi, osim njegove snage. Jer sve drugo može postati opterećenjem, a s križem možemo i}i u pustolovinu s Bogom u ovome svijetu. Tvoj štap i tvoja palica daju mi životnu sigurnost, pa i kad kročim dolinom smrtne sjene ili smrti (usp. Ps 24). I ne bojte se, s vama sam do svršetka svijeta (Mt 28,20).
