U ponedjeljak, na večernjoj svetoj misi svećenik, osvrćući se na evanđelje dana, u svojoj propovijedi počinje nabrajati Božje zapovijedi te tumačiti svaku od njih.
Evanđelje toga dana govorilo je o Matejevu zapisu susreta Isusa i mladića koji ga je pitao što treba činiti kako bi baštinio život vječni.
Kako je Isus u tom susretu ponovio zapovijedi koje su nam dane, svećenik je posebnu pažnju posvetio tomu da svaku detaljno prenese kroz primjere svakodnevnice.
Bez obzira na to što je svećenik jako lijepo tumačio zapovijedi kroz životne primjere, negdje na polovini njegove propovijedi ja sam se „isključila“.
Počele su mi navirati misli o tome je li lakše ljudima koji ne vjeruju ni u što i samim time nemaju nikakve zapovijedi koje trebaju poštivati i po kojima trebaju živjeti.
Uhvatila sam samu sebe u razmišljaju kakav bi takav život zapravo bio? Recimo, zamislite da vas ne zanima je li jedan Bog, ili su tri ili stotinu i tri. I da nije bitno hoćete li Njegovo ime izustiti uzalud ili ne. A osobito je nebitno svetkujete li ono što tamo neki ljudi nazivaju danom Gospodnjim.
I da ne morate činiti dobra djela, i da možete griješiti bez grižnje savjesti, poželjeti i tuđe i tuđega, sve bez ikakve moralne odgovornosti.
Isto tako možete biti uzvišeni gdje vam uloga to dopušta, jer ne morate gajiti poniznost, nemate kome predavati svoj dan ni koga moliti prije počinka. Nemate kome vapiti 100 puta dnevno, niti kome zahvaljivati isto toliko.
Nemate obvezu prema bližnjemu, možete biti oholi, zavidni, neumjereni, srditi, lijeni… I da vas nije briga zbog toga. Možete ne oprostiti uvrede, podmetnuti nogu gdje bi trebalo pružiti ruku, možete mrziti ako vam je volja, ne morate u sebi stvarati ljubav prema neprijateljima.
Ne vjerujete u ništa, ne nadate se ničemu, živite za sadašnjost i uživanje u njoj. Nemate osjećaj religijskih „okova“ .
Kada je misa završila, ostala sam kratko sjediti pred tabernakulom misleći „gdje takvi ljudi idu u nevolji?“
Jer nevolje svi imamo, bez obzira na vjeru.
Sutradan sam otišla u jedan grad. Na većoj raskrsnici nije radio semafor. Bez obzira što smo svi vozači položili vozački ispit, znamo pravila vožnje te prava prvenstva prolaza, svejedno se osjetila pomutnja. Jedni su od žurbe htjeli oduzeti prednost, drugi od straha puštali vozila i gdje nisu trebali, treći zbunjeno čekali hoće li zasvijetliti zeleno svjetlo.
A ja? Ja shvatila. Život bez zapovijedi je pomutnja, oduzimanje prvenstva prolaza, prolazak gdje ne smiješ i kada ne smiješ. To nije sloboda, nije lakše. Naprotiv, teško je. Kada nemate pravila koja trebate slijediti, baš kao i kad na trenutak nestanu i ona prometna, nije lako.
Treba vam da i u životu zasvijetli crveno kao na semaforu kada trebate stati, žuto da se pripremite za polazak i zeleno da slobodno krenete. A kada zasvijetli zeleno, ne morate paziti na druge smjerove, jer ste sigurni.
Zapovijedi koje imamo, ako ih poštivamo su sigurnost. Zeleno svjetlo za vječni život.
Tamo gdje nema Boga, nema ni smisla. Sloboda, kako je jedan bivši kolega ateist nazvao svoju nevjeru, je samo privid. Takav život, navodno slobodan, zapravo je samo trka za trenutnim užicima, ispunjavanju nekih instant želja, nakon kojih ostaje praznina.
Božje zapovijedi nam nisu dane da nas opterete, niti da nas muče, nego da nas zaštite. Ako ih poštujemo, štitimo svoje srce, dušu i samim time činimo svoje postojanje smirenijim i smislenijim.
Ako prometne zapovijedi i znakovi mogu sačuvati život, zamislite kako može Bog i Njegove zapovijedi? Ne samo sačuvati ovaj zemaljski , nego osigurati i onaj još bitniji, vječni?
Sveti Augustin je nakon svojih lutanja i otkrivanja jedinoga smisla u svojim Ispovijestima zapisao “Nemirno je srce naše dok se ne smiri u Tebi.”
Svi mi koji smo našli taj mir, ne bojimo se prolaznosti. Nismo duhovno dezorijentirani nego usmjereni ka jedinom pravom smislu. Ponekad se, evo, uhvatimo u razmišljanju kako bi bilo bez Njega, pa nam odgovori kroz jedan pokvareni semafor.
“Moj jaram je sladak, a moje breme lako.”
Život bez Boga nije sloboda. Takav život je kao pokvareni semafor. Postoji, ali nema svrhu.
Srećom, može se popraviti.
Ankica Ostojić
