Završne večeri ovogodišnjeg Mladifesta dok je masa mladih ljudi još pjevala i plesala ispred vanjskog oltara crkve sv. Jakova u Međugorju, šetajući oko crkve s jednim svećenikom, susreli smo uplakanu tinejdžericu koja je govorila engleski jezik i uz nju vršnjakinju iz Međugorja koja joj je pokušavala pomoći i utješiti je. Nije joj polazilo za rukom. Zaustavili su i nas. Odnosno tog svećenika da im pomogne.
”Zašto plačeš”, upitao je.
”Izgubila je mobitel”, kazala nam je njezina prijateljica, ”tamo u onoj gužvi iza vanjskog oltara” pa upitala: ”Kako ga može pronaći?”
”Ako ga netko nađe, donijet će ga sutra u Ured informacija. Sad je kasno”, pokušali smo objasniti i savjetovali da pogledaju opet u gužvi iza vanjskog oltara, odnosno da se druže s ostatkom mladih. Na to je samo nastavila plakati. Mobitel joj treba odmah.
”Pa evo ti moj”, kazao je moj prijatelj svećenik, a poznajući ga uvjeren sam da bi joj ga stvarno i dao. Međutim, djevojka se samo kratko nasmijala pa opet nastavila plakati. Njegov mobitel nije joj bio neka utjeha. Nema svoj! U njemu su joj prijatelji, u njemu su joj uspomene, u njemu joj je memorija…
”Možemo li živjeti bez pametnog telefona?”, pitanje je koje nam se postavilo.
”Ja se mislim pokušati bez njega”, kazao je taj fratar vjerojatno i sam svjestan kako od toga neće biti ništa, odnosno da neće stići ni do pokušaja, a ja sam odustao davno, ali ono što me muči su nazivi za tehnologiju protekla dva i pol desetljeća, odnosno riječ inteligencija za tehnička pomagala.
Je li umjetna inteligencija neki softver kojega je napravio čovjek, ili ipak ima elemenata inteligencije? Ako ima, ima li umjetna inteligencija i socijalnu inteligenciju? Ako je, koliki je kvocijent inteligencije umjetnoj inteligenciji? Ako je pametni telefon stvarno tako pametan, zašto ne dođe svojoj vlasnici, tinejdžerici s početka priče? Dobro sad malo karikiram, ali ima na ovu temu i ozbiljnih pitanja.
Dok napredujemo u korištenju – kako god je zvali – umjetne inteligencije, čini se da već opasno nazadujemo u korištenju svoje prirodne inteligencije.
Najčešći su zagovornici teorije da je tehnologija neutralna (ni dobra ni loša), a da je do nas kako ćemo je koristiti – na dobar ili loš način. Međutim, i ovo nam odavno izmiče kontroli. Uz društvene mreže, odavno mnogi već ne znaju razliku između stvarnog i digitalnog života. Nije mali ni broj onih kojima je život već digitalan.
A da se vratimo naslovu navest ćemo dijelove poruke pape Lava XIV. sudionicima ovogodišnjeg Festivala mladih u Međugorju kojima je rekao kako ”u svakodnevnim susretima, zajedno kročimo na našem hodočašću prema domu Gospodnjem”.
”Svakodnevnim susretima”, rekao je Sveti Otac.
”U tom smislu, dragi prijatelji, dobro znate da živimo u sve digitalnijem svijetu, gdje nam umjetna inteligencija i tehnologija nude bezbroj prilika. Zapamtite: nijedan algoritam ne može zamijeniti zagrljaj, pogled, istinski susret, kako s Bogom, tako i s našim prijateljima i našom obitelji”, poručio je Sveti Otac pa pred nas stavio primjer, a koga drugog nego Marije: ”Sjetite se Marije – i ona je pošla na zahtjevan put kako bi susrela svoju rođakinju Elizabetu. Nije bilo lako, ali je uspjela i taj je susret donio radost: Ivan Krstitelj radovao se u majčinoj utrobi, prepoznajući u utrobi Djevice Marije živu prisutnost Gospodina. Zato, slijedeći Marijin primjer, potičem vas da tražite istinske susrete. Radujte se zajedno i ne bojte se plakati s onima koji plaču, kao sto nam i sveti Pavao poručuje: „Radujte se s radosnima, plačite sa zaplakanima“ (Rim 12,15)”.
Plakali smo sa zaplakanima i nadamo se samo da je djevojka s početka kolumne pronašla svoj mobitel i što je još važnije da se imala s kime radovati u ”istinskom susretu”. Zahvaljujući upravo toj umjetnoj inteligenciji, ili unatoč njoj, sigurno će nekad – ako već nije – ostati bez fotografija i vidljivih uspomena s ovogodišnjeg Mladifesta, ali ”zagrljaja, pogleda, istinskih susreta, kako s Bogom, tako i sa svojim prijateljima i svojom obitelji”, koje je doživjela na Mladifestu i koje ”nijedan algoritam ne može zamijeniti”, sjećat će se cijeloga života. Samo, ona to tada nije znala! A znamo li mi?
Velimir Begić
