Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Lk 1, 26-38
Posla Bog anđela Gabriela u galilejski grad imenom Nazaret k djevici zaručenoj s mužem koji se zvao Josip iz doma Davidova; a djevica se zvala Marija. Anđeo uđe k njoj i reče: »Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom!«
Na tu se riječ ona smete i stade razmišljati kakav bi to bio pozdrav.No anđeo joj reče:
»Ne boj se, Marijo! Ta našla si milost u Boga. Evo, začet ćeš i roditi sina i nadjenut ćeš mu ime Isus. On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega. Njemu će Gospodin Bog dati prijestolje Davida, oca njegova, i kraljevat će nad domom Jakovljevim uvijeke i njegovu kraljevstvu neće biti kraja.«
Nato će Marija anđelu: »Kako će to biti kad ja muža ne poznajem?«
Anđeo joj odgovori: »Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti. l Zato će to čedo i biti sveto, Sin Božji. A evo tvoje rođakinje Elizabete: i ona u starosti svojoj zače sina. I njoj, nerotkinjom prozvanoj, ovo je već šesti mjesec. Ta Bogu ništa nije nemoguće!«
Nato Marija reče: »Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!«
I anđeo otiđe od nje.
Kršćanske su zemlje u srednjem vijeku započinjale građansku godinu na Blagovijest, 25. ožujka, na svetkovinu Gospodnjega utjelovljenja. “Utjelovio se po Duhu Svetome. Rođen od Djevice Marije i postao čovjekom”. Hic genuflectitur – „Ovdje se pokloni, ovdje se prigiba koljeno“ stajalo je, crvenim slovima napisano, u starome Rimskom misalu na odnosnome mjestu misnoga Vjerovanja.
Onodobno se čitao redovito i Proslov Ivanova Evanđelja na kraju svete Mise na latinskom jeziku, i na riječi Et Verbum caro factum est – I Riječ je tijelom postala, stajalo je također crvenim slovima Hic genuflectitur – Ovdje se pokloni. Ovdje se prigne koljeno do zemlje. U novome misalu to je predviđeno samo za današnji dan, za Blagovijest i za svetkovinu Gospodnjega rođenja – na sami Božić. Svetkovinu Blagovijesti od Božića dijeli punih devet mjeseci – vrijeme jedne trudnoće. Svetkovina pada u rano proljeće kad se priroda budi, kad ptice počinju svoj poj, kad se ševa diže u visine, sa svojim pjevom, sve zanosnijim, u većim tonalitetima, idući u visine, slaveći Gospodina.
I utjelovio se po Duhu Svetom
I utjelovio se – i postao čovjekom. Slušamo li bilo koju od uglazbljenih misnih djelova – Kyrie, Gloria, Credo, Sanctus i Agnus Dei – u gotovo svakoj skladanoj misi kod tih riječi zamuknu riječi, staje dah, glazbala prelaze u jedan „pianissimo“.
Nema kršćanskoga skladatelja od imena koji nije skladao misne dijelove na latinskom jeziku. Svatko se okušao u crkvenoj glazbi, bio on vjernik ili inovjerac ili bezvjerac. Ljudski se glas kod tih riječi – I UTJELOVIO SE PO DUHU SVETOM … I POSTAO ČOVJEKOM pretvara u umilnu pastoralu, idilu, a glazba u predivnu uspavanku uz kolijevku. Glazbenici su suočeni s Tajnom nad tajnama.
I kao da ne znaju kako bi tu Tajnu izrazili. I veliki klasici i veliki romantici, i jedan Mozart i Beethoven, Schubert i Gounod. Dojmljiv je tu napose Franz Schubert. Na smrtnoj postelji sklada svoju velebnu Misu u Es-duru i svjestan blizoga kraja ostavlja čovječanstvu svoju duhovnu oporuku, sklada uspavanku Isusu u jaslicama – u 12/8 taktu.
Ta lirska duša čovječanstvu je za nepunih trideset godina života podarila nevjerojatno velik broj uglazbljenih pjesama, simfonija, skladbi, misa. U toj Misi u Es-duru ostavio je besmrtni trag i poruku svakomu od nas: Čovjek nije izgubljen, čovječanstvo ima svoju nadu u Isusu Kristu. Bog je radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao s nebesa i postao čovjekom. U strahoti umiranja, neizbježivosti smrti i neumitnosti skoroga kraja poručuje svima: Život je lijep, ima smisla, Bog je tu u Isusu Kristu, među nama, nudi nam nadu i spas onkraj patnje i groba. Došao je podariti nam nadu.
Prignimo koljena – do zemlje
Hic genuflectitur – Ovdje se pokloni! Pred Tajnom preostaje nam samo jedno, pokloniti se, prignuti koljeno. Upravo kao što veli i ranokršćanski himan iz Poslanice Filipljanima, da se na ime Isusovo prigne i pokloni svako koljeno – na nebu, na zemlji i pod zemljom te da svaki jezik prizna: Isus Krist je Gospodin. Marija je kazala svoj fiat – neka bude. Taj Marijin Fiat nešto je poput novoga stvaranja.
Na početku svijeta izgovara Bog svoju riječ i sve postaje, sve biva na Božju riječ. Neka bude i na Božju se riječ sve stvara. Marija izgovara sa svoje strane tu stvarateljsku riječ, svoj životni ‘da’, svoj ‘genoito – neka mi bude’, svoj ‘amen’. Na Marijin Amen Riječ postaje snagom Duha Svetoga čovjekom u Djevici Mariji.
Marija i Tajna
Mariji nije bilo ništa jasno, pa je stoga na Gabrijelov pozdrav dugo razmišljala (u izvorniku, vodila nutarnji dvogovor-dijalog sa samom sobom), ali je vjerovala Anđelu i dala svoj pristanak Bogu. Cijeli je život živjela s Tajnom, napajala se na Tajni, podarila dio same sebe, svoga srca, Tajni – Isusu, upravo kao što svaka majka pri rađanju daruje sebe svom djetetu. Budući da Isus nije imao ljudskoga oca, vjerujemo da je bio daleko više nalik svojoj Majci nego su to druga djeca. To je zacijelo i razlog zašto Mariju toliko ljubimo, toliko je zazivamo, njoj se utječemo.
Tajna Utjelovljenja prisutna je u Isusovim riječima i djelima upravo kao što je i svaka osoba, svatko od nas u biti jedna velika tajna. Nitko se od nas ne može do te mjere uživjeti u drugu osobu da bi mogao ili znao opisati nečiju tugu ili radost, sreću ili žalost. Znanost je kadra samo ustanoviti zakonitost, pravilnost u postupcima i procesima, ali ne može dovidjeti smisao, svrhu, kreativnost. Puke pojedinačne činjenice trebaju svrstavanje i tumač, a to onda iziskuje stvarateljski intelekt. Pojavnost vidimo, a bitno ostaje skriveno pogledu i ljudskim osjetilima. Tako i s Isusom.
Tajna – Otajstvo Isusove osobe
Tajna Isusove osobe ne započinje u Nazaretu, Betlehemu ili pak za krštenja na Jordanu ili za čudesa koja prate njegovo djelovanje. Njegova Tajna započinje u vječnosti, potom se spušta u Marijino krilo, i ne postoji primjereniji stav pred tim misterijem od onoga što piše u Rimskom misalu: Hic genuflectitur – ovdje se pokloni. Jedino je poklonstveni stav i nama primjeren pred Isusom, pred Marijinim likom, pred tajnom spasenja, otkupljenja, pred tajnom smrti i uskrsnuća Gospodinova.
Tu (pre)staje misao i predodžbena moć. Nama je na raspolaganju samo ljudsko umovanje i pojmovi, nudi nam se znak ili znamen, u prostoru i vremenu, dok je tajna izvan prostora i vremena. Možemo samo tumačiti, opisivati, ali ne možemo prodrijeti u bit Tajne.
Postao čovjekom – ima svoj klimaks u Isusovoj muci pred Pilatom, kad taj rimski namjesnik izvodi Isusa svjetini govoreći: Ecce Homo – Evo Čovjeka! Svi smo dužni dopisivati u svojim životima knjigu Božjih tajna. Marijin poziv u Međugorju na ustrajnu molitvu nije poziv na bijeg u samoću, od svijeta, nego poziv na proživljavanje i nasljedovanje Isusova i Marijina puta, od utjelovljenja do uskrsnuća, upravo u ovoj korizmi.
Moliti nam je kao što je Isus molio, povlačiti se u šutnju kao što je on bio u šutnji pred svojim Ocem. Slijediti Mariju na njezinu putu. Živjeti kao što je Isus živio, biti aktivan nakon što smo proveli vrijeme u molitvi. Na nama je izgovoriti poput Marije svoje Da Gospodinovoj volji, biti u Marijinoj i Isusovoj školi, biti do Isusovih nogu, dati se od njega poučiti, voditi, a potom naviještati i svjedočiti drugima vlastita iskustva.
Isus je došao k nama da bi nam dao u ruke ključeve života i smrti, da bi nam pokazao put iz životnih bespuća. Tomu služi i Međugorje od samih početaka.
