Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Iv 11,1-45
Bijaše neki bolesnik, Lazar iz Betanije, iz sela Marije i sestre joj Marte. Marija bijaše ono pomazala Gospodina pomašću i otrla mu noge svojom kosom. Njezin dakle brat Lazar bijaše bolestan. Sestre stoga poručiše Isusu: »Gospodine, evo onaj koga ljubiš, bolestan je.« Čuvši to, Isus reče: »Ta bolest nije na smrt, nego na slavu Božju, da se po njoj proslavi Sin Božji.« A Isus ljubljaše Martu i njezinu sestru i Lazara. Ipak, kad je čuo za njegovu bolest, ostade još dva dana u onome mjestu gdje se nalazio. Istom nakon toga reče učenicima: »Pođimo opet u Judeju!« Kažu mu učenici: »Učitelju, Židovi su sad tražili da te kamenuju, pa da opet ideš onamo?« Odgovori Isus:»Nema li dan dvanaest sati? Hodi li tko danju, ne spotiče se jer vidi svjetlost ovoga svijeta. Hodi li tko noću, spotiče se jer nema svjetlosti u njemu« To reče, a onda im dometnu: »Lazar, prijatelj naš, spava, no idem probuditi ga.« Rekoše mu nato učenici: »Gospodine, ako spava, ozdravit će.« No Isus to reče o njegovoj smrti, a oni pomisliše da govori o spavanju, o snu. Tada im Isus reče posve otvoreno: »Lazar je umro. Ja se radujem što ne bijah ondje, i to poradi vas – da uzvjerujete. Nego pođimo k njemu!« Nato Toma zvani Blizanac reče suučenicima: »Hajdemo i mi da umremo s njime!« Kad je dakle Isus stigao, nađe da je onaj već četiri dana u grobu. Betanija bijaše blizu Jeruzalema otprilike petnaest stadija. A mnogo Židova bijaše došlo tješiti Martu i Mariju zbog brata njihova. Kad Marta doču da Isus dolazi, pođe mu u susret dok je Marija ostala u kući. Marta reče Isusu: »Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro. Ali i sada znam: što god zaišteš od Boga, dat će ti.« Kaza joj Isus: »Uskrsnut će brat tvoj!« A Marta mu odgovori: »Znam da će uskrsnuti o uskrsnuću, u posljednji dan.« Reče joj Isus: Ja sam uskrsnuće i život:
tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada.
Vjeruješ li ovo?« Odgovori mu: »Da, Gospodine! Ja vjerujem da si ti Krist, Sin Božji, Onaj koji dolazi na svijet!« Rekavši to ode, zovnu svoju sestru Mariju i reče joj krišom: »Učitelj je ovdje i zove te.« A ona, čim doču, brzo ustane i pođe k njemu. Isus još ne bijaše ušao u selo, nego je dotada bio na mjestu gdje ga je Marta susrela. Kad Židovi, koji su s Marijom bili u kući i tješili je, vidješe kako je brzo ustala i izišla, pođoše za njom; mišljahu da ide na grob plakati. A kad Marija dođe onamo gdje bijaše Isus i kad ga ugleda, baci mu se k nogama govoreći: »Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro.« Kad Isus vidje kako plače ona i Židovi koji je dopratiše, potresen u duhu i uzbuđen upita: »Kamo ste ga položili?« Odgovoriše mu: »Gospodine, dođi i pogledaj!« I zaplaka Isus. Nato su Židovi govorili: »Gle, kako ga je ljubio!« A neki između njih rekoše: »Zar on, koji je slijepcu otvorio oči, nije mogao učiniti da ovaj ne umre?« Isus onda, ponovno potresen, pođe grobu. Bila je to pećina, a na nju navaljen kamen. Isus zapovjedi: »Odvalite kamen!« Kaže mu pokojnikova sestra Marta: »Gospodine, već zaudara. Ta četvrti je dan.« Kaže joj Isus: »Nisam li ti rekao: budeš li vjerovala, vidjet ćeš slavu Božju?« Odvališe dakle kamen. A Isus podiže oči i reče: »Oče, hvala ti što si me uslišao. Ja sam znao da me svagda uslišavaš; no rekoh to zbog nazočnog mnoštva: da vjeruju da si me ti poslao.« Rekavši to povika iza glasa: »Lazare, izlazi!« I mrtvac iziđe, noge mu i ruke bile povezane povojima, a lice omotano ručnikom. Nato Isus reče: »Odriješite ga i pustite neka ide!« Tada mnogi Židovi koji bijahu došli k Mariji, kad vidješe što Isus učini, povjerovaše u nj.
Isus nije uklonio smrt iz svijeta. Nije pružio mogućnost čovjeku ovdje vječno živjeti. Sam je iskusio svu gorčinu agonije, umiranja, smrti. U tome se s nama izjednačio. Ali je u svojoj smrti pobijedio smrt. Smrti, tvoja sam smrt, tvoj sam ubojica. U svojoj smrti zadao je smrti smrtni udarac. Za svog zemaljskog života uskrisivao je mrtve, i to je bio dokaz da smrt nema niti može imati zadnju riječ u čovjekovu životu. Bog je, prema samome Isusovu svjedočanstvu, Bog živih a ne mrtvih. Onaj koji nas poziva iz tuđine u svoje očinsko krilo, iz tame na svjetlo, iz groba u život, sa životnih bespuća na pravi put u život. Jasno, pod uvjetom da nas Duh Božji oživljuje, ispunja, vodi. Zato upravo sva tri današnja čitanja govore o smrti, uskrsnuću, životu.
Čudo Lazarova uskrsnuća od svih Isusovih je najradikalnije, najutješnije, te najneposrednije vezano uz samu predstojeću Isusovu smrt i uskrsnuće.
U razgovoru s Nikodemom Isus će govoriti o preporodu, ponovnom rađanju, snagom Duha, odozgor (pogl. 3). S čovjeka spadaju okovi zemaljštine, tijela, grijeha. Ponovno biti izručen životu i radovati mu se. Moguće je početi iznova. Već ovdje, a pogotovo u našemu vlastitom umiranju da bi se iz njega rodio život. Isus otvara onomu slijepcu oči, a to se dade simbolično prenijeti i na nas: skinuti s nas sljepilo, pokazati nam bezizlaznost puta bez Isusa koji je svjetla svijeta. Ono pranje u Šiloamu daje mogućnost gledati svijet novim očima, novim pogledom. Kad Isus čovjeku otvori oči, onda se mijenja cjelokupni svjetonazor, motrište s koga čovjek gleda život i svijet oko sebe.
Jedna od sestara – Marta – žuri u susret Gospodinu dok se on približava mjestu. Dočekuje ga s punim povjerenjem, iako joj je brat umro. I u razgovoru između nje i Isusa padaju snažne riječi koje po sebi zbore. Kad Marta ispovijeda svoju vjeru da će njezin brat uskrsnuti u posljednji dan, Isus joj odgovara: Ja sam uskrsnuće i život. Život znači biti, postojati i trajati. Ja sam život, govori Gospodin. To znači: On život osobno utjelovljuje. A to živo biće koje on u sebi utjelovljuje, neograničeno je, ni ljudska smrt ga ne uništava, to znači uskrsnuće. A Gospodin dodaje: Tko god u mene vjeruje, ako i umre, živjet će, a tko živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada.
Time čini nešto vrlo neobično: riječima smrt i život daje novo značenje: Život više ne znači: živjeti na zemlji i ne biti pokopan, nego stajati u zajednici s Isusom kroz vjeru – a to znači: Bogu do kraja vjerovati. Predati mu se. Povjeriti se do kraja. A smrt više ne znači: ležanje u lijesu, nego pokušati živjeti na zemlji bez takva povjerenja u Boga. To je crta koju Isus povlači između smrti i života, crta koja je potpuno suprotna onome što mi obično tvrdimo. Jer tko bi mogao tako lako shvatiti da bi netko tko leži na groblju trebao biti življi od nekoga koga bismo mogli sresti na ulici?
A upravo je tomu tako. Upravo ovdje, usred izvještaja o Lazarovu uskrsnuću, počinje Uskrs. Počinje posve novim jezikom i rječnikom iz Isusovih usta. On naglavačke izvrće naše ljudske riječi. I onda pita Martu, a s njom pita i sve nas: Vjeruješ li ti to? Vjeruješ li ovim novim riječima? Upravo je to izazovnost Isusove osobe. Stavlja nas pred izbor i odluku. Nije svakomu dano postaviti tako životna pitanja. Isus stoji tu kao utjelovljeni Logos.
Ovdje se u Lazarovu uskrsnuću sažimlju se sve slike vezane uz Isusa. Pod njegovim rukama i riječju smrt se pretvara u život, bolest u zdravlje, ropstvo u slobodu, grob u mjesto uskrsavanja. Okovi padaju, poruka glasi: Čovječe, iziđi van iz svoga groba! Ova nadugo opisana kateheza iz Isusovih usta glede vjere u uskrsnuće, mrtvih te njega kao nazočnog uskrsnuća i uskrisitelja svršava upravo onim usklikom. Svima treba biti bjelodano jasno da im je vjerovati u onoga koga je Otac poslao. To je Arhimedova točka s koje se može pokrenuti i preokrenuti sudbina svijeta. Isusova osoba i poslanje je mogućnost za takvo što. Pojedinačna vječnost počinje već ovdje, vjerom u Isusa Krista.
Upravo kroz dijaloge s Martom i Marijom uskrsava u njima vjera. Lazarovo je uskrsnuće uslijedilo nakon što su njegove sestre uskrsnule iz svog očaja i žalosti, depresije i boli. Jer Lazar će ionako kasnije umrijeti, ali ako vjerujemo poput Marte i sestre joj, imat ćemo život u sebi, život za kojim žudimo. To je ono istinsko čudo koje čini Isus u onome trenutku žalosti. “Vjerujem, Gospodine…”, to je konačni ishod i plod. Predanje Isusu, povjerenje u njegovu moć, život koji on daje. To je tako zorno u svim znamenjima koja Isus čini u Ivanovu Evanđelju, počev od onoga u Kani za svadbe.
Umiranje u tijelu nema nikakve veze s biti mrtav. Ako želite razumjeti što to znači, morate shvatiti što znači rečenica biti živ: Ako umiranje nije isto što i biti mrtav, onda biti živ nije sinonim za življenje. Drastično rečeno: netko tko hoda ulicom može biti živi mrtvac, većma mrtav od nekoga čije je tijelo na groblju, i obrnuto! Ali što je onda život, a što smrt? Isusov odgovor: Tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. Život proizlazi iz vjere. Vjera je veza s Bogom. Ako je netko povezan s Bogom, on živi, makar bio fizički mrtav. Njegova zemaljska smrt ne mijenja baš ništa jer inače Bog ne bi bio Bog da najnaravnija stvar na svijetu, da čovjek mora umrijeti, ne utječe na ono što se događa između Boga i čovjeka. Ako u Isusa vjerujem, vječnost je već tu.
Pitanje je: Vjerujemo li njemu, vjerujemo li u njega? Potrebno je odvaliti kamen sumnje i nevjere s vlastitog srca, izići iz svog uskog vidokruga, baciti pogled u prostore gdje on gospodari nad životom i smrću. U vjeri u njega poprima naš život, uronjen sakramentima u njegovu sudbinu, svoju bogolikost. Potrebno je samo dopustiti mu da u nama zaživi. Odvaliti kamen, kako bi mogao uskrsnuti. Priznanjem i vjerom započinje već i naš Uskrs, nadići svoj Veliki petak i Kalvariju. Jer zadnju riječ nema plač nad grobovima, već gromki smijeh, kao u pravoslavnim crkvama na Uskrs, zbog pobjede nade i ismijane smrti.
U proteklom stoljeću veliki poznavatelj čovjekove duše Dostojevski uzeo je u jednom od svojih najvećih romana, “Zločinu i kazni” Lazarovo uskrsnuće kao obrat u cijeloj priči, kao onu točku koja urađa u Raskoljnikovu, ubojici i Sonji, djevojci s ulice posvemašnji zaokret. Raskoljnikov, darovit mladić, određen za velike stvari, provodi dane u svome sobičku, postaje ubojicom. Prezire samog sebe, muči se bezbrojnim sumnjama. Nema prijatelja, siromaštvo ga tjera u zločin. Smatra se nečim posve bezvrijednim, živi negdje na rubu života i smrti, ludila i samoubojstva, posvemašnjeg očaja. Susreće se s djevojkom s ulice koja mora prehranjivati svojim tijelom cijelu obitelj jednog pijanca. Kad ju je upoznao, prilike u kojima živi, u svom razmišljanju vidi za nju, nesretnicu, samo tri izlaza: “Da skoči u kanal, da zaglavi u ludnici ili…ili, napokon, da se oda razvratu koji zamagljuje um i okamenjuje srce”.
Međutim, ta nesretnica nosi u sebi tajnu koju mu dugo ne želi otkriti. Na njegovo navaljivanje otkriva mu je. To je vjera. Otvara Vječnu knjigu i čita mu Lazarovo uskrsnuće. Čita ona njemu, bezbožniku, to poglavlje zanosno, do mjesta kad Isus izgovara sudbinske riječi: “Lazare, iziđi!” – “Dalje nije mogla čitati, zaklopi knjigu i naglo ustane. – To je sve o Lazarovu uskrsnuću – prošapće isprekidano i grubo, pa se okrene u stranu i ukipi, ne usuđujući se i kanda se stideći da ga pogleda”.
Cijeli roman kruži oko teme zločina i kazne, zapravo bi trebalo bolje reći: ponovnog rađanja, rađanja na novi život. Nije tu riječ prvenstveno o moralnoj strani zločina, krivnje, te ispaštanju, već o problemu kako grijeh čovjeka usmrćuje te ga odvaja od Boga. Nevjera postaje nekom vrsti samoubojstva, vlastite smrti. Progonjen takvom nevjerom zločinac je imao sreću da se susreo s djevojkom, izvana nečistom, uprljanom, ali u srcu netaknutoj, koja još jedino od vjere živi i vjera je priječi da ne počini samoubojstvo. Time se za zločinca otvara put prema obraćenju, novom životu.
Ivanovo nas evanđelje želi poučiti kako uskrsnuće nije neka buduća stvarnost, nešto na kraju dana i vremena. Apostoli su imali živo iskustvo uskrsnuća i Uskrsloga i to im je dalo snagu svjedočenja, za nas potonje. Izići iz straha, živjeti s onu stranu smrtnosti, za život. “Iziđi van”! Taj zov je upućen svakomu od nas, ma koliko on bio mlad ili star. Jer Bog je uvijek vječno sada i ovdje. Cijeli naš život. Ne postoje granice između zbilje i zazbilje, vremena i vječnosti, sve se stapa u jedno veliko iskustvo podareno nam u Isusu Kristu. Potrebno je samo iskoristiti vrijeme i pretvoriti ga u prostor ljubavi, istine, praštanja, života, nade, te konačne vjere u preobraženi život, nebeski Jeruzalem, gdje nestaje suze, žalosti, plača.
O našoj vjeri u Isusa ovisi smrt ili život u smislu Evanđelja. Uz pitanje: Vjerujete li u to? – svima nama Gospodin daje u ruke ključ od vrata koja vode iz grobova koje uglavnom sami sebi kopamo pogrješno shvaćajući riječi smrt i život. Kada kažemo da vjeri, otvaramo ta vrata snagom koja proizlazi iz povjerenja u Boga. Mi smo creatura verbi, stvorenja stvorena Božjom riječi koja je izgovorena jednom nad našim životom: Ja hoću da budeš, da jesi! Kao Adamu na početku.. A naše da ovom našem biću moćna je riječ u našim ustima koja omogućuje da Isusove riječi o životu i uskrsnuću postanu moćne u nama. To se događa i u trenutku kad molimo nakon ovih riječi svoje Vjerovanje.
