Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Iv 20,24-29
Toma zvani Blizanac, jedan od dvanaestorice, ne bijaše s njima kada dođe Isus. Govorili su mu dakle drugi učenici: »Vidjeli smo Gospodina!« On im odvrati: »Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati.« I nakon osam dana njegovi učenici bijahu opet unutra, a s njima i Toma. Vrata bijahu zatvorena, a Isus dođe, stade u sredinu i reče: »Mir vama!«
Zatim će Tomi: »Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku i stavi je u moj bok i ne budi nevjeran nego vjeran.« Odgovori mu Toma: »Gospodin moj i Bog moj!« Reče mu Isus: »Budući da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!«
Zovemo ga “Nevjerni Toma”, ali on je bio vjernik, apostol i svetac. Isus ga je izabrao s razlogom. Pogledajmo što možemo naučiti od njega.
Ostala tri evanđelja spominju njegovo ime samo kao jednog od Dvanaestorice, ali Ivan nam daje još tri informacije o njemu: zgodu u današnjem evanđelju, o Tominu odbijanju da vjeruje dok ne vidi rane uskrslog Isusa i dva druga događaja.
Jedan od njih je kada je Isus čuo da je njegov prijatelj Lazar bolestan u Betaniji, blizu Jeruzalema. Ostao je odsutan dva dana, jer je znao da će kada dođe uskrisiti Lazara od mrtvih. A kada je Isus rekao: “Lazar je umro. I radujem se zbog toga što nisam bio ondje”, Toma je odgovorio: “Hajdemo i mi umrijeti s njim” (Ivan 11,14-16). Taj odgovor pokazuje tri stvari, sve o smrti: njegov pesimizam u vezi s Isusovom sposobnošću da izbjegne prijetnje smrću svojih neprijatelja, njegovu sumnju da Isus može uskrisiti Lazara od mrtvih i njegovu hrabrost u spremnosti da umre s Isusom.
U drugoj prilici, kada je Isus pripremao svoje apostole na svoju smrt, rekao je: „Ako odem i pripravim vam mjesto, opet ću doći i uzeti vas k sebi da i vi budete gdje sam ja. Kamo ja idem, vi znate put.“ Toma ga pita: „Učitelju, ne znamo kamo ideš; kako možemo znati put?“ A Isus odgovori: „Ja sam put“ (Ivan 14,2–6). To također pokazuje tri stvari o Tomi: ponovno njegove dvojbe, i njegovo iskreno priznanje neznanja, i njegova potreba za propitivanjem.
U današnjem Evanđelju ponovno vidimo njegovu odlučnost glede dvojbe, poput znanstvenika, koji zahtijeva konkretne podatke, empirijske dokaze, prije nego što će povjerovati u bilo kakvu tvrdnju o istini, ma koliko privlačna bila. Ali Isus je u sva tri slučaja odgovorio Tomi skrećući pozornost prema krajnjoj činjenici: prema samomu Isusu. Isus je uvijek u žarištu.
Dvije najvažnije točke za nas, mislim, proizlaze iz Isusova postupanja s Tomom, a ne iz Tomina postupanja s Isusom. Prva točka jest da se Isus spustio na Tominu razinu. Isus je znao, a i mi bismo trebali znati, da su neki ljudi jednostavno o svome temperamentu pesimistični i skeptični. Vrlo jasno vide negativne mogućnosti, iako često ignoriraju pozitivne. Vide polupraznu polovicu čaše vode, dok drugi vide polovicu koja je puna. Trebamo obje vrste ljudi jer su obje polovice čaše stvarne. Ovi pesimistični ljudi su potrebni i vrijedni. Bog ih je stvorio.
Pesimizam nije grijeh. Pesimizam je uglavnom psihološka osobina koju smo primili u svome emocionalnom DNK, a ne nešto što smo slobodno odabrali. Samo Bog zna koliko je slobodna izbora utkano u instinktivne i emocionalne sklonosti koje imamo u sebi, a trebali bismo biti i daleko oprezniji kad sudimo o ljudima.
Svi smo mi invalidi, na različite načine; svi imamo posebne potrebe. I kada u vjerskom odjelu pronađemo nekoga s posebnim potrebama, poput Tome, nekoga kome je u naravi teško vjerovati, naša prva reakcija trebala bi biti učiniti ono što je Isus činio: razumjeti njegove potrebe i zadovoljiti ih najbolje što možemo. To uključuje spuštanje na njihovu razinu. Tomi je bilo teže vjerovati nego drugim apostolima, pa mu je to Isus olakšao.
Sada dolazi druga i manje očita točka. „Sumnjičavi Toma“ ne bi vjerovao bez dovoljnog razloga, bez dovoljno dokaza. Pogledajmo prirodu dokaza koje mu je Isus ponudio. Toma nije htio prihvatiti dokaze iz druge ruke od drugih apostola, pa mu je Isus dao ono što mu je trebalo: dokaz iz prve ruke. Toma je sumnjao u ostale apostole, sumnjao je u njihovu vjeru, njihovo uvjerenje da je Isus uskrsnuo. Vjerovanje kao i razum jest u umu. Dakle, umjesto da Tomi doda neki argument, neki razlog, Isus mu je namjesto toga pokazao stvarnost, pokazao sebe, ne samo neku jasniju ideju ili logičan dokaz.
Mnogi ljudi koji odobravaju pobačaj nisu dirnuti čak ni najboljim razlozima i argumentima koji dokazuju da je nerođeno dijete ljudsko biće i da je pobačaj ubojstvo. Ali često su dirnuti kada zapravo vide nerođeno dijete na ultrazvuku, ili vide faze u rastu i razvoju fetusa, ili, ponajviše, kad zapravo vide pobačaj i njegove rezultate. Zato će mediji u ovoj navodno “slobodnoj” zemlji prikazati bilo koju operaciju na TV-u osim one koja se izvodi češće od bilo koje druge – zahvat pobačaja. Zato su nacisti jako pazili da prikriju svoj Holokaust. Nakon što odobrite ubojstvo, morate odobriti laži da ga prikriju. Nemojmo biti naivni. Ako se vaša savjest ne boji ubiti, zašto bi se bojala lagati? Ako se ne susprežete od ubojstva, zašto biste se susprezali od laži koje prikrivaju ubojstvo? Ako vam se ne može vjerovati da poštujete život, zašto bi vam itko trebao vjerovati da poštujete istinu?
Načelo koje je temelj Isusova odgovora “Nevjernom Tomi” jest da istina najprije postoji u stvarnosti, u činjenicama, a tek na drugom mjestu u umovima, koji su poput zrcala koja odražavaju činjenice. Ali zrcala mogu prevariti. Zrcala mogu biti napukla, uprljana ili zamagljena. Ideje i riječi su poput ogledala. Mogu lagati. Činjenice ne lažu. Činjenice govore više od riječi. Uvijek se možete prepirati s apstraktnim idejama i riječima, ali ne i s konkretnim činjenicama. Zato se ne možete prepirati s dubokom srećom i radošću sveca.
Ono što je Isus učinio s Tomom bilo je isto što je Isus učinio s Martom kada je iskušavao njezinu vjeru nakon što je Lazar umro. Marta je rekla: “Znam da će uskrsnuti o uskrsnuću posljednjeg dana”, a Isus je rekao: “Ja sam uskrsnuće i život” (Ivan 11,24-25). Isus je Martu okrenuo od apstraktne opće ideje o uskrsnuću prema konkretnoj partikularnoj stvarnosti sebe samoga koji je u osobi uskrsnuće!
Slično tome, na Tomino pitanje o tome kamo Isus ide Isus je odgovorio: „Ja sam put.“ Isus je Tomi dao nešto puno bolje od navigacijske mape: dao je Tomi sami Put; i taj put, put do neba, nije „nešto“ već „On“.
Kada je Krist rekao svetom Tomi Akvinskom, neposredno prije Tomine smrti: „Vrlo dobro si pisao o meni, Toma; što želiš dobiti kao nagradu?“ Toma je odgovorio: „Samo tebe, Gospodine.“ Apsolutno najbolji mogući odgovor.
Također je rekao ne samo „Ja sam put“ nego i „Ja sam istina“. Toma je bio filozof, tražitelj istine, a Isus mu je rekao ne samo „Ja učim istinu“ nego „Ja sam istina“. Isus je vječni Logos, Božji Um, koji je postao ljudsko biće u vremenu.
Isus ovdje izaziva Tominu vjeru – ne samo neke stanovite istine, već vjeru u njega samog. Jer iako vjera uključuje vjerovanja, njezin primarni objekt nisu vjerovanja o Kristu, već sami Krist; ne ideja, već božanska osoba. Spašavamo se poznavanjem Isusa, a ne poznavanjem mnogih istina o Isusu. Vrag zna mnoge istine o Isusu, ali ga to ne spašava. Ne dolazi se u raj polaganjem teološkog ispita ili doktoratom iz teologije.
Kako onda zapravo susrećemo tu osobu? Toma je tražio da vidi vlastitim očima. „Vidjeti znači vjerovati“ bio je njegov moto. Rekao je: „Ne ću vjerovati da je Isus živ dok ga ne vidim svojim očima.“ Pa što je Isus učinio? Isus se spustio na Tominu razinu i pokazao se Tomi pred njegovim očima.
Zapravo, ono što je Isus učinio za Tomu nije bilo ništa više od onoga što je učinio za ostale apostole, koji također nisu vjerovali dok ga nisu vidjeli tjedan dana ranije. Imali su istu potrebu, istu sumnju; samo su im se potrebe ranije zadovoljile. Ali kada su rekli Tomi što su vidjeli, on im nije vjerovao. Toma je imao veću potrebu od njih jer, za razliku od Tome, njima nije bila potrebna vjera, vidjeli su Isusa vlastitim očima.
Toma nije toliko sumnjao u Boga koliko je sumnjao u čovjeka; i to nije naskroz loše, jer čovjek nije nepogrešiv; samo je Bog nepogrješiv. Zovemo ga “Sumnjičavi Toma” ne zato što je sumnjao u Isusa više od ostalih apostola, već zato što je sumnjao u njih; sumnjao je u njihovo svjedočanstvo. Nije vjerovao Crkvi. Crkva je u osnovi lanac svjedoka Krista i njegova uskrsnuća do dana današnjega.
Vjera je za nas danas jedini put, jer više ne možemo vidjeti Isusa licem u lice svojim fizičkim očima, kao što su to činili apostoli, i još ga ne vidimo u njegovu božanstvu, licem u lice kao što ćemo ga vidjeti na nebu.. Kad je Tomi rekao: „Blago onima koji nisu vidjeli, a vjerovali su“, mislio je na nas, na svakoga od nas, po imenu.
Čuda su vidljiva pogledu fizičkih očiju. Vjera je nevidljivo gledanje. Isus i danas čini čuda, ali većina nas ih ne vidi vlastitim očima. Ali mi vidimo Isusa, mi doista gledamo Isusa, očima vjere. Vjera je gledanje, ne samo osjećaj. To kaže Poslanica Hebrejima: „Ali sada još ne vidimo da mu je sve podloženo…, nego vidimo Isusa, slavom i čašću ovjenčana, da milošću Božjom bude svakome na korist što je on smrt okusio“ (Heb 2,8-9). Još ne vidimo čudo uskrslih tijela ili obnovljenog svijeta; još ne vidimo Isusa kako dolazi na oblacima na kraju vremena. Ali čak i sada vidimo Isusa, na stvaran način, svojom vjerom.
Vjera se ne temelji na osjećajima, nego na činjenicama. Vjerujemo jer imamo svjedočanstva očevidaca apostola i drugih Isusovih učenika koji su ga vidjeli, te više od petsto ljudi koji su ga vidjeli nakon Uskrsnuća, o kojima sveti Pavao piše i na koje se obraća te poziva svoje čitatelje da ih upoznaju kada piše skeptičnim Korinćanima (1 Kor 15,6). Oni i apostoli bili su početak dvotisućljetnog lanca svjedoka koji čine Crkvu, koja uključuje bezbroj mučenika, svetaca i učenjaka, a u središtu koje su apostoli i njihovi zaređeni nasljednici, koji su biskupi jedne, svete, katoličke i apostolske Crkve. Poput uskrsnuća o kojem svjedoči Crkva je vidljiva, ne samo nevidljiva; objektivna, ne samo subjektivna; konkretna, ne samo apstraktna; materijalna, ne samo duhovna; povijesna činjenica, ne neka bezvremenska apstraktna idejCrkva je jednako povijesna i konkretna, vidljiva i materijalna kao i uskrsnuće, jer je ona lanac svjedoka uskrsnuća. Ali to je bila Tomina prepreka: Crkva. Crkva se tada sastojala uglavnom od ove desetorice, koji su vidjeli Isusa uskrslog, a Toma nije vjerovao njihovu svjedočanstvu. Oni su za njega bili slaba karika u lancu. Uostalom, bili su grješni, sebični, neuki, strašljivi , grješna ljudska bića kao i svi mi do dana današnjega.
Pa što je Isus učinio? Nije sjedio i čekao da Toma promijeni mišljenje; djelovao je. Došao je Tomi. Dao je Tomi ono što mu je trebalo, da probudi njegovu vjeru. Bog će to uvijek učiniti. Ne će nam uvijek dati ono što želimo, ali će nam uvijek dati ono što nam treba; a svima nam je potrebna vjera, i stoga će Bog dati dar vjere svakomu tko je iskren, otvoren i tko je traži.
Vjera nije osjećaj, želja, čežnja, mit ili fantazija. To nije samo nešto u tebi: to je između tebe i druge osobe. To je povjerenje. Naravna vjera je povjerenje u druga ljudska bića. To je temelj svih stabilnih društava.
Toma nije vjerovao svjedočanstvu Crkve, ostalih apostola. Stoga je Isus učinio nešto posebno za njega. To i danas čini „Sumnjivim Tomama“, na načine koji su nevidljivi i tajanstveniji.
Toma je bio blagoslovljen jer je uskrslog Isusa vidio vlastitim očima. Ali mi smo jednako blagoslovljeni kao i Toma, iako ne vidimo Isusa kao Toma. Stoga ne trebamo zavidjeti apostolima koji su Isusa vidjeli svojim očima. Svi mi imamo oči, u svojoj duši. Jedini iskren razlog za vjerovanje da su Utjelovljenje i Uskrsnuće istina jest taj što je Bog to rekao. „Bog je tako rekao. Vjerujem“ – to nije iracionalizam, već potpuno razumno. To je ono što je Toma odgovorio Isusu kada je rekao: „Gospodin moj i Bog moj.“
