Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Lk 10,1-12.17-20
Odredi Gospodin drugih sedamdesetdvojicu učenika i posla ih po dva pred sobom u svaki grad i u svako mjesto kamo je kanio doći. Govorio im je: »Žetva je velika, ali radnika malo. Molite dakle gospodara žetve da radnike pošalje u žetvu svoju. Idite! Evo, šaljem vas kao janjce među vukove. Ne nosite sa sobom ni kese, ni torbe, ni obuće. I nikoga putem ne pozdravljajte. U koju god kuću uđete, najprije recite: ’Mir kući ovoj!’ Bude li tko ondje prijatelj mira, počinut će na njemu mir vaš. Ako li ne, vratit će se na vas. U toj kući ostanite, jedite i pijte što se kod njih nađe. Ta vrijedan je radnik plaće svoje. Ne prelazite iz kuće u kuću.«
»Kad u koji grad uđete pa vas prime, jedite što vam se ponudi i liječite bolesnike koji su u njemu. I kazujte im: ‘Približilo vam se kraljevstvo Božje!’ A kad u neki grad uđete pa vas ne prime, iziđite na njegove ulice i recite: ‘I prašinu vašega grada, koja nam se nogu uhvatila, stresamo vam sa sebe! Ipak znajte ovo: Približilo se kraljevstvo Božje!’ Kažem vam: Sodomcima će u onaj dan biti lakše negoli tomu gradu.«
Vratiše se zatim sedamdesetdvojica radosni govoreći: »Gospodine, i zlodusi nam se pokoravaju na tvoje ime!« A on im reče: »Promatrah Sotonu kako poput munje s neba pade. Evo, dao sam vam vlast da gazite po zmijama i štipavcima i po svoj sili neprijateljevoj i ništa vam neće naškoditi. Ali ne radujte se što vam se duhovi pokoravaju, nego radujte se što su vam imena zapisana na nebesima.«
“Doći će vrijeme blagog naroda”, pjeva pjesnik iz naše Hercegovine. Doći će vrijeme mira, sreće i blagostanja. Ne u okrenutosti prošlosti, mitovima proteklih vremena, opijevajući poput pogana početno zlatno doba, (klasičari će se prisjetiti Ovidijeva “aurea prima” iz njegovih “Metamofroza” – tj. Preobrazbi), nego pružajući se prema budućnosti, radeći za buduću sreću i blagodat svih. Uključiti se u obnovu svega. Da sve bude novo! Pjeva o tome zanosnim rječnikom završno poglavlje starozavjetnog Evanđelja, knjiga proroka Izaije.
Ovo proročanstvo o Novom Jeruzalemu uzeto je iz posljednjeg poglavlja Izaije, najrječitijeg izraelskog proroka. On prikazuje Jeruzalem kao našu majku, a nas kao njezinu djecu koju nosi u naručju, mazi u krilu i hrani na svojim grudima. Bog je naš nebeski Otac, a Jeruzalem je njegova zaručnica i naša majka. Ali što je Jeruzalem?
Jeruzalem Izaijina vremena bio je sveti grad. Liturgijsko bogoslužje i žrtve prinosili su se tamo, a ne u mjesnim sinagogama. U njegovom središtu bio je Salomonov slavni hram, koji je zamijenio veliki šator za bogoslužje u pustinji. Hram je bio potpunija verzija šatora: to je bilo mjesto gdje se Bog susretao s čovjekom i čovjek s Bogom. Kristova Crkva, jedna, sveta, katolička i apostolska Crkva, bila je treći Jeruzalem, koji je zamijenio Salomonov hram, i bila je još veća, novija i slavnija verzija Hrama, i Jeruzalema, i Izraela, Božjeg izabranog naroda. Konačno, „novi Jeruzalem“ koji je sveti Ivan vidio kako silazi s neba u posljednjem poglavlju Knjige Otkrivenja te koji Izaija pretkazuje u ovom odlomku jest četvrti i posljednji Jeruzalem, i to je ispunjenje, savršenstvo i preobrazba Crkve koju sada poznajemo. Svaka nova verzija bila je daleko nevjerojatnija, divnija i slavnija od prethodne. Dakle, Novi Jeruzalem koji je sveti Ivan vidio kako silazi s neba na kraju svijeta bit će toliko slavniji od vidljive Katoličke Crkve na zemlji danas koliko je ova Crkva slavnija od Salomonova Hrama i koliko je taj Hram bio slavniji od šatora u pustinji.
Nikada nije bilo doista dirljivog i uvjerljivog romana ili filma o nebu. Znamo čega tamo ne će biti: grijeha i smrti i pakla i boli i strahova i suza. Ali ne znamo sve što će tamo biti, i ne moramo znati jer trebamo znati samo jedno: Bog će biti tamo, a Bog je beskonačni izvor svakog dobra, svake istine i svake ljepote, svega što ste ikada istinski voljeli. U njemu je sve za čime je naše najdublje i najtajnije srce ikada čeznulo, i beskonačno više. Naša najbolja definicija neba je da što god mislimo da jest nebo, ono je uvijek više od toga. Sveti Pavao kaže: „Što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to Bog pripravi onima koji ga ljube. To nam Bog objavi po Duhu“ (1 Kor 2,9-10).
To novo što se rađa, rađa se u znaku Krista – Raspetog. Sve stvorenje odsada živi u sjeni i znaku Kristova križa. Pavlova apostolska egzistencija je u bitnome povijesni odraz, refleks Kristova djela. Pavao je i fizički stigmatiziran. To je zalog novine i biljeg koji nosi svaki istinski Isusov apostol. Poslanicu Galaćanima je najkorisnije čitati u surječju Izaijina proročanstva u našem starozavjetnom čitanju za danas.
Zašto sveti Pavao kaže da „niti obrezanje bilo što znači, niti neobrezanje“? Jer ono što je bitno jest da je netko „novo stvorenje“ ili „ponovno rođen“, ili preporođen, ili posvećen, ili stvoren da sudjeluje u samom Božjem životu vjerom i krštenjem te tako baštini nebo koje Izaija vidi kao „novi Jeruzalem“.
Zato sveti Pavao kaže: „Svijet je meni razapet, a ja svijetu.“ Drugdje iznosi istu poantu koristeći šokantnu riječ za sve pozitivne stvari koje je dobio od ovog svijeta: Bio je „farizej, prema Zakonu besprijekoran“; učenik Gamalijela, najvećeg rabina stoljeća; i rimski građanin, što je u njegovo vrijeme bila rijetka i dragocjena stvar koja je bila poput ključa za sva vrata privilegija i moći. Ali sve te velike stvari, u usporedbi s Isusom Kristom, nisu ništa drugo nego skubala. To je grčka riječ za „gnoj“, „izmet“. U usporedbi s Isusom Kristom, u usporedbi s utjelovljenim Bogom, najbolje stvari na ovom svijetu su skubala. Moderne Biblije to pristojno prevode kao „smeće“, „otpad“ i sl.
Sam Isus je istu poantu iznio Marti kada se brinula o stotinu stvari poslužujući objed dok je njezina sestra Marija samo sjedila do Isusovih nogu i s ljubavlju pozorno slušala njegove riječi. Isus joj je rekao kako se brine i uznemiruje oko mnogo čega, ali je JEDNO potrebno (usp. Lk 10,41 sl.)
Naravno, moramo živjeti u svijetu mnogih stvari i odgovorno se sa svima njima nositi, ali sve radi Boga, sve radi njegove ljubavi, sve iz poslušnosti njegovoj volji i sve iz nade da su sve te stvari predokus, predjelo nebeske gozbe. Ako su lijepe stvari ovog svijeta poput boja, Bog nije najsjajnija boja; nego, Bog je svjetlost, svjetlost koja rađa svaku boju. Ako su istinite stvari ovog svijeta poput ideja, Bog nije najveća ideja, već Um koji smišlja sve ideje. Ako su dobre stvari ovog svijeta poput djece, Bog nije prvi od njih, već Otac svih njih. Vidjeti ga ne znači samo vidjeti najljepšu stvar, već vidjeti svu ljepotu; poznavati ga ne znači samo znati krajnju istinu, već znati svu istinu; voljeti ga znači voljeti ne samo njega, već sve što je vrijedno ljubavi, posebno svu njegovu djecu koja su tamo s njim i sjede mu u krilu.
Sedamdeset i dva učenika koje je Isus poslao u današnjem Evanđelju bili su više od pukih misionara; bili su i egzorcisti. Dao im je moć nad demonima, vragovima, zlim duhovima, palim anđelima. Danas mnogi niječu egzistenciju zlih sila? Ako mnogi ne vjeruju da demonske sile stvarno postoje, onda su zacijelo pametniji od Isusa, jer nam je Isus rekao da su demoni stvarnost. Zapravo, Isus nam je rekao da je doista sreo Sotonu i pobijedio ga. I kaže u današnjem Evanđelju da je bio očevidac kada je Sotona pao s neba, iznenada, poput munje. Je li Isus lagao? Je li halucinirao? Jesmo li mi veći stručnjaci za nebo, pakao i demone od Isusa?
C.S. Lewis, u svojoj klasičnoj knjizi The Screwtape Letters – Pisma starijeg Đavla Mlađemu, kaže da Sotonu podjednako zadovoljavaju dvije pogreške: opsesivni interes za njega i poricanje njegovog postojanja. Život je duhovni rat, a dva su najlakša načina da izgubite bitku da znatno precijenite ili znatno podcijenite svog neprijatelja. Danas je druga pogreška tisuću puta češća od prve.
U Isusu Kristu upušta se sam Bog u konačni obračun sa svim mračnim, protubožnim i protuljudskim silama. Bogu je stalo do čovjekove humanizacije i hominizacije. Isus je jasni povijesni znamen Božje osloboditeljske snage. U Isusu i po Isusu spoznajemo da smo svi bez razlike predmetom Božjeg djelovanja i ljubavi, da se Bog o nama brine. Isus je posrednik božanskog priopćavanja čovjeku, on otvara zatvoreno, ublažava bolno, mekša otvrdlo, vida ranjeno, liječi bolesno. U njemu se Bog poistovjećuje s odbačenima, nemoćnima, optuženima, razapinjanima, nevinima. Isusov je cijeli život konkretna realizacija riječi i poruke koju ima donijeti svijetu. On je sadržaj izgovorenog.
A tko su apostoli? Oni koji su, prema Petrovim riječima, ostavili sve i za Isusom pošli. I koji vise samo o njegovoj riječi, koji upijaju u sebe Isusove naputke. Bitne odrednice Isusove poruke i naputaka pronaći ćemo u uputama koje daje svojima nasamo. Tu ćemo pronaći Isusove najosobnije riječi, najintimnije otkucaje njegova srca, najzahtjevnije proglase, poziv na konačno opredjeljenje koje ne trpi nikakve odgode niti dvoumice glede njihove zahtjevnosti, ali i ostvarivosti. Isusova je riječ naskroz otvorena, ali prema svakome tolerantna.
Isusovim se zahtjevima može udovoljiti samo odlučnim pristupom, otvorenim i nepodijeljenim srcem, predanjem do kraja, i povjerenjem cijelog svog bića. Onaj tko se upusti u avanturu s Isusom i tko postane učenik, ne će govoriti ubuduće svoje riječi, niti će iznositi svoj nauk, već ono što je naučio u ophođenju s Isusom Kristom. Oni koje on šalje ne smiju nositi sa sobom ništa osim najnužnijeg. Cijela vanjština mora biti sukladna s porukom. Moraju biti u svemu vjerodostojni i izbjegavati svaki privid, kao da im je stalo do njih samih, a ne do poruke koju imaju navijestiti svijetu. Ne smiju osobno ničim biti spoticaj ili zapreka na putu Radosne vijesti. U svemu na Gospodina oslonjeni i upućeni.
A ako se dogodi da ih netko odbaci, da ne prihvati Radosnu poruku, tada i prašinu otresti. Nemoguće se ponašati prema ovome konačnom, eshatološkom, indiferentno, neutralno. Isusova poruka i njegovi glasnici, glasnici su definitivne krize koja nastupa u čovječanstvu, glasnici konačne razdiobe između novoga i staroga. Poslušati Isusove vjesnike znači slijediti samog Isusa. On je povijesna i vremenska razdjelnica.
Isusova je riječ blaga vijest siromasima, uplakanima, žalosnima, a jasna je to poruka da odsada mora nestati svaki oblik nečovještva, mučenja, tlačenja, da s lica mora nestati svaka suza. Bog postaje u njemu slugom svima nama i svih nas! On želi budućnost svima koji nemaju prema ljudskim očekivanjima nikakvu budućnost. Želi svijet u kome će se na licu svakog čovjeka odražavati Božji smiješak što ga je Bog usadio u svoje stvorenje.
Radosna vijest koju imaju navijestiti apostoli jest da čovjek mora postati čovjeku usrećitelj, a ne mučitelj. Biti znamen sreće, ne nesreće, blagoslova, ne prokletstva, mira (šaloma!) a ne rata. Tu se uzbiljuje sadržaj biblijskog ‘šaloma’ s kojim su apostoli krenuli u prve misije. A ‘šalom’ je uzbiljeno kraljevstvo Božje na zemlji. Ne riječ, nego stanje i poredak. Isus je to kraljevstvo živio, a ne samo propovijedao, on ga je konkretno ostvario u svojoj osobi. Jer znamo: Kamo god se zaputio i gdje god je pojavio, nestajalo je bolesti, sljepoće, gluhoće, sakatosti, smrti. Nestajalo je svega što ruši međuljudske odnose i veze.
U svojoj osobi dokida Isus razlike, stvara novu zajednicu pod geslom ‘šaloma’, ljubavi, pravednosti, neizrecive radosti što možemo jedni drugima biti usrećitelji, a ne unesrećitelji. Biti drugomu blagoslov! – to je uloga apostola i misionara. Nije to nikakva neuhvatljiva utopija, zemlja nedohoda, već zbilja Isusova života, ali i svih koji su ozbiljno shvatili i prihvatili Isusov zov i poruku. Nije to tlapnja, nego nešto što svatko od nas može i mora realizirati u svome životu. Ako naše kršćanstvo to ne očituje, tada je ono obična ideologija koja puno obećaje, a ništa ne čini niti ima kakva učinka u životu i povijesti. Zato je na apostolima, misionarima i vjernicima artikulirati Isusovu poruku i osobu u ovome svijetu. Svako ima svoju misiju i svoje misije. Svatko od nas može i mora biti Isusova produžena ruka.
Isus šalje apostole jer je sam iskusio djelotvornost onoga što naviješta. Iskusio je pomirenost svega u svojoj proročkoj viziji, iskusio je svijet mira, pravde, ljubavi, svijet bez razlika. Svijet u kome smrt nema više zadnju riječ, gdje je oružje otplesalo svoj ‘dance macabre’. Prihvatiti poruku znači istodobno prihvatiti i poručitelja, a odbaciti je ravno je odbacivanju izvorišta poruke.
Isus zato daje nalog svojima: “Krenite! Idite!” Onaj broj poslanih učenika odgovara ondašnjem shvaćanju kako na svijetu postoje 72 plemena. Nitko nije niti smije biti isključen. Nepregledno je polje rada, a šalje ih ‘kao ovce među vukove’, dakle u neprijateljsko okružje. Šalje ih da svijet suoče s jasnom alternativom: Za ili protiv Krista. Šalje ih ne da ljude učvrste u njihovim stajalištima, nego da ih istrgnu ih uhodanih mišljenja i stavova.
Isus jasno veli: “Liječite bolesne…” Pomagati ljudima u njihovim tjelesnim nevoljama, ali većma im pomagati u duhovnim i duševnim problemima. Čistiti svijet od đavolskog okuženja, stvarati zdravo ozračje. Kao da ovim slanjem želi reći: Konačno je Bog uzeo u ruke sudbinu svijeta, smilovao se svima, ispunio tisućljetne čežnje svih bića. Zato je potrebno donijeti poruku o Bogu čovjekoljupcu svim ljudima, svakome čovjeku. Tko tu poruku primi, postaje novi čovjek. Demonske sile uzmiču, novo nastaje.
Gdje se misionira, naviješta i evangelizira, tu se donosi Isus Krist, naviješta njegova osoba, temelj nade koja je u nama. Međutim, ne susrećemo li se nerijetko s ovakvim stanjem koje opisuje francuska spisateljica Marie Noel: “Dok još bijaše mlada naša vjera, eh, imala je na pretek ljubavnika koji su je grlili i prihvaćali iz zanosa i žara. Uzimali su je iz čiste nade. Stupajući u brak s njome vjenčavali su se s kraljevstvom sutrašnjice koje se čudesno stalo širiti i rasti na Zemlji. Sad, kad je ostarjela, naša vjera ima još samo sinove, hranitelje i skrbnike u obitelji, koji je čuvaju, prehranjuju i paze kao samohranu ostarjelu majku koja im je samo na teret. A pogotovo je velik broj onih koji žive od njezine ušteđevine, o njezinu trošku, a unatoč svemu tome ne dođu ju ni pohoditi”.
Kolika je tu razlika u odnosu na Pavlovo iskustvo koje sažima u riječima: “A ovo što živim, živim u vjeri u Sina Božjega koji me ljubio i predao samog sebe za mene” (Gal 2,20). Tek živo iskustvo je sigurno jamstvo za totalni angažman za Kristovo i Božje djelo u svijetu. Od toga se živi, a ne preživljuje. Od toga će i svijet zacijelo živjeti.
