Biblijska poruka 11. 3. 2022. i tumačenje fra Tomislava Pervana: Pomirenje ili istrjebljenje

Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.

Mt 5,20-26

Reče Isus svojim učenicima: »Ne bude li pravednost vaša veća od pravednosti pismoznanaca i farizeja, ne, nećete ući u kraljevstvo nebesko.

Čuli ste da je rečeno starima: ‘Ne ubij! Tko ubije, bit će podvrgnut sudu.’ A ja vam kažem: Svaki koji se srdi na brata svoga, bit će podvrgnut sudu. A tko bratu rekne: ‘Glupane!’ bit će podvrgnut Vijeću. A tko reče: ‘Luđače!’ bit će podvrgnut ognju paklenomu.

Ako dakle prinosiš dar na žrtvenik pa se ondje sjetiš da tvoj brat ima nešto protiv tebe, ostavi dar ondje pred žrtvenikom, idi i najprije se izmiri s bratom, a onda dođi i prinesi dar.

Nagodi se brzo s protivnikom dok si još s njim na putu, da te protivnik ne preda sucu, a sudac tamničaru, pa da te ne bace u tamnicu. Zaista, kažem ti, nećeš izići odande dok ne isplatiš posljednjeg novčića.«


 

Odsječak Govora na gori. Temeljni prijepor, kako odrediti, kako urediti odnose među ljudima, kako utemeljiti zajednicu u kojoj će svi živjeti u miru, bez potresa, trzavica, mržnje, ubijanja? Kako urediti odnose među ljudima u državama? Jesu li dovoljni zakoni?

Zakoni zapravo sankcioniraju samo vanjske čine, svi zakonodavci imaju pred sobom samo ono što se izvana događa, kad se učini prijestup, prekrši zakon ili zapovijed. U svojih šest izričitih suprotstavljanja: ‘Kazano je – a ja vam kažem’, Isus uspostavlja novi poredak kojim se za svemirske odmake razlikuje od stare pravednosti koja je vladala te još uvijek gospodari svijetom.

Isus izriče novim rječnikom ono što je nekoć rekao Bog preko Mojsija. Bog ne sudi prema vanjskom činu, nego prema onome što se odvija u čovjekovu srcu, u čovjekovoj nutrini i intimi. Isus veli, tvrdi, pa već je sama mržnja ravna ubojstvu, gnjev i srdžba su ubojstvo bližnjega.

Psovka, gnjev, srdžba, vrijeđanje, za sve se to ide na sud i iza rešetaka, prema Isusovu poimanju. I pitamo se, može li se tako uopće živjeti, može li se prema tome krojiti pravda? Nije li gnjev nekada čak i opravdan? – Isus veli: Vi sa svojim životom i ponašanjem ne možete uopće opstati pred Bogom.

Isus naglašeno ističe: Neka svatko počne kod sebe, neka se okrene k sebi. Uvijek zlo počinje u vlastitom srcu. Znamo iz iskustva da ćemo uvijek zaostati i zakazati, ali vrijedi, treba napokon jednom početi. I kad počnemo, iskusit ćemo kako je usrećujuće, oslobađajuće ne vrijeđati, ne gnjeviti se, ne morati druge psovati, proklinjati niti mrziti.

Isus želi da prestanemo umirivati sebe kako moramo biti gnjevni na zlo oko sebe. Nije sve u redu ako će iz mene provaliti vulkan sa svojim požarom koji potom uništava sve. Već se u srcu rađa zlo, grijeh, srdžba, ubojstvo. Gnjev i srdžba mogu biti samo najava kako se sprema i onaj završni čin, ubojstvo. Isus želi da se zamislimo nad sobom. Ne zbiva se ubojstvo kada bljesne mač ili bajuneta, kad se pritisne otponac samokresa, nego ubojstvo započinje negdje duboko u čovjekovu srcu. I upravo tu u srcu htio bi Isus dovesti nas u red, uvesti reda u nas.

Isus filigranskim postupkom raščlanjuje Deset zapovijedi. I ne ubij, i ne čini preljuba i bluda, i ne izriči lažna svjedočanstva. Isus nas do kraja razgoljuje, dio po dio, točku po točku. On ima viziju života koja nije u suprotnosti sa Zakonom, nego koja Zakon do kraja ozbiljuje, ispunjuje. Riječi su to nabijene značenjem koje nam vele što se sve mora promijeniti u čovjeku da bi napokon prestao bilo koji oblik nasilja. Riječ je o izboru između života i smrti.

Stari su znali za pravilo: Oko za oko, zub za zub, glava za glavu! To je staro pravilo koje i danas vlada i  živi u mnogim svjetskim zakonodavstvima. Kazna se mora izvršiti da se pravda zadovolji. Zakonodavci vele kako treba znati kako se kažnjava i zadovoljava pravda. Samo tako se može urediti međusobni život u društvu i obiteljima. Ali, pita nas Isus, stvara li se zbilja tako red i poredak, je li išta bolje u svijetu u kome su prepune tamnice ili se stalno moraju graditi novi zatvori?

Isus veli: Tko želi suzbiti kriminal, ubojstva, treba najprije spriječiti srdžbu i izljeve gnjeva. Već se u nagomilanom ‘adrenalinu’ koji provali u obliku bujice i mržnje rađa ubojstvo i uništenje bližnjega. Čovjek ga ne želi više vidjeti niti smisliti. I gnjev i srdžbu pa i mržnju treba staviti na optuženičku klupu. Od samih ljudskih početaka imamo odnose kakvi bijahu između Kaina i Abela.

U svima se nama regenerira, u svima oživljuje taj proces smrti koji se usmjeruje prema bližnjemu. Pa i obično ponižavanje bližnjega nazivajući ga luđakom zaslužuje hod do suca. Za Isusa je opasno svakodnevno otpisivanje bližnjega kao neznalice, idiota. Ne ubijati bodežom, toljagom ili štapom, nego i pomesti metlom druge, ostaviti ih bez posla – jer i to strahovito boli.

Isus veli: Ma što ljudi učinili, ma kako se ponašali, ma što govorili, pa makar ih i ne sustigao ili zadesio ljudski sud, ima netko tko vidi, tko čuje. Svaku riječ, svaku kretnju. To je nebeski Otac. On zna što se činilo ili čini s ljudima, on zna sve i dodijelit će svakomu njegovo mjesto. Bog je na strani slabih, nemoćnih, siromašnih, ugroženih, obespravljenih, ubijenih, ‘pometenih’. Nemoguće je Boga zavarati prinošenjem žrtava i molitava. Nemoguće je srediti odnose pred Bogom, ako čovjek nije prije sredio odnose sa svojim bližnjim.

Isus veli, ako tvoj brat ima nešto protiv tebe, a ne ako ti imaš nešto protiv njega, onda ostavi dar i pomiri se s njime. Nisu pred Bogom veći i bolji oni koji prinose velike žrtve, hekatombe (stotinu žrtava prinosnica!), ne vrijedi pred Bogom novac ili moć. Ono što Bog želi nisu žrtve, nego da uvidimo kako smo svi upleteni i uključeni u vlastitu i tuđu krivnju, te da moramo nositi u sebi duh praštanja.

Nemoguće je tražiti Boga, a zanemarivati čovjeka. Nemoguće je uljuljati se, umirivati se u molitvi, a u svagdanu živjeti po zakonitostima naravnoga čovjeka, koji traži osvetu, koji ubija riječima. Ne vrijedi zavaravati se žrtvenim prinosom, a u svagdanu gušiti svoga bližnjega za neki sitniš. Upravo je to Isus izrekao u onoj prispodobi o dvojici dužnika.

Ne koristi zaklati nevino janje ili ovcu te to navodno prinositi Bogu u Hramu, a vani ubijati sve oko sebe svojim ponašanjem i životom. Ono što Bog hoće jest čisto srce i nakana, to njega raduje, a ne paljenice. Prema svemu drugome on je ravnodušan. Ta o tome već govore i psalmi (Ps 50,9-15). Ono što bi tako rado Bog htio vidjeti jest da se mi ljudi ljubimo, podnosimo. To je njegovo mjerilo i kriterij žrtava.

Tko god dođe u sukob s bližnjim ili zakonom, već je izgubljenik. Najprije ćeš doći pred suca, a odmah nakon njega slijedi uhidbeni nalog, sudska policija i neizbježno kazamat. I ne ćeš odande izmigoljiti dok ne platiš i zadnji novčić. To je utjerivanje pravde i progon do očaja. Još se na putu pomiri i izgladi stvar sa svojim protivnikom. Jedini način kako stvar popraviti, dovesti u red jest biti dobar, biti svet. Inače će nam se na kraju ‘servirati’ sud koji smo životom zaslužili. Moramo moliti za oprost kako bismo mogli davati oprost. Oprosti nama duge naše…

povezano

Youtube kanal

Instagram

Kolumne