Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Mt 5,17-37
Reče Isus svojim učenicima:
»Nemojte misliti da sam došao ukinuti Zakon ili Proroke. Nisam došao ukinuti, nego ispuniti. Zaista, kažem vam, dok ne prođe nebo i zemlja, ne, ni jedno slovce, ni jedan potezić iz Zakona neće proći, dok se sve ne zbude. Tko dakle ukine jednu od tih, pa i najmanjih zapovijedi i tako nauči ljude, najmanji će biti u kraljevstvu nebeskom. A tko ih bude vršio i druge učio, taj će biti velik u kraljevstvu nebeskom.« Uistinu kažem vam: ne bude li pravednost vaša veća od pravednosti pismoznanaca i farizeja, ne, nećete ući u kraljevstvo nebesko.
Čuli ste da je rečeno starima: Ne ubij! Tko ubije, bit će podvrgnut sudu. A ja vam kažem: Svaki koji se srdi na brata svoga, bit će podvrgnut sudu. A tko bratu rekne ‘Glupane!’, bit će podvrgnut Vijeću. A tko reče: ‘Luđače!’, bit će podvrgnut ognju paklenomu. Ako dakle prinosiš dar na žrtvenik pa se ondje sjetiš da tvoj brat ima nešto protiv tebe, ostavi dar ondje pred žrtvenikom, idi i najprije se izmiri s bratom, a onda dođi i prinesi dar. Nagodi se brzo s protivnikom dok si još s njim na putu, da te protivnik ne preda sucu, a sudac tamničaru, pa da te ne bace u tamnicu. Zaista, kažem ti, nećeš izići odande dok ne isplatiš do posljednjeg novčića. Čuli ste da je rečeno: Ne čini preljuba! A ja vam kažem: Tko god s požudom pogleda ženu, već je s njome učinio preljub u srcu. Ako te desno oko sablažnjava, iskopaj ga i baci od sebe. Ta bolje je da ti propadne jedan od udova, nego da ti cijelo tijelo bude bačeno u pakao. Ako te desnica tvoja sablažnjava, odsijeci je i baci od sebe. Ta bolje je da ti propadne jedan od udova, nego da ti cijelo tijelo ode u pakao. Rečeno je također: Tko otpusti svoju ženu, neka joj dade otpusnicu. A ja vam kažem: Tko god otpusti svoju ženu – osim zbog bludništva – navodi je na preljub i tko se god otpuštenom oženi, čini preljub. Čuli ste još da je rečeno starima: Ne zaklinji se krivo, nego izvrši Gospodinu svoje zakletve. A ja vam kažem: Ne kunite se nikako! Ni nebom jer je prijestolje Božje. Ni zemljom jer je podnožje njegovim nogama. Ni Jeruzalemom jer grad je Kralja velikoga! Ni svojom se glavom ne zaklinji jer ni jedne vlasi ne možeš učiniti bijelom ili crnom. Vaša riječ neka bude: ‘Da, da, – ne, ne!’ Što je više od toga, od Zloga je.
Uzmemo li evanđeoski odsječak u cijelosti, uvidjet ćemo kako je to prevelik zalogaj. Poglavito za suvremenog čovjeka koji se ne želi ničim i nikim vezati ni obvezivati. Isusove antiteze imaju svoj vrhunac u 37. retku: “Vaš govor neka bude da, da – ne, ne”. Sve što je povrh toga, od Zloga je. Nema toga tko nije ovim Isusovim riječima prozvan i izazvan. I u dubini pogođen. Ako bi tko pomislio, da je Isus protiv starih zakona, propisa i uredbi, on to sam opovrgava. On svemu podaruje novi i dublji smisao.
Isusu je stalo do čovjeka, ne do propisa, zakona, zapovijedi, makar to bila i vrhunska zapovijed ljubavi. U središtu nije nikakav propis, stranka, partija ili religija, već ono, o čemu svi političari i socijalni djelatnici pune uši svojim slušateljima: čovjek. A čovjek je zbiljnost koju je nemoguće obuhvatiti zakonima. Problem koji se oduvijek nameće: Je li čovjek tu zbog zakona ili su zakoni zbog čovjeka? Subota zbog čovjeka ili čovjek zbog subote, reći će kasnije svojim protivnicima sam Isus. Isusu je do ljubavi, a ne do zapovijedi ljubavi. Zakoni ne gube svoju vrijednost u Isusovim očima, već samodostatnost.
U Isusu se očituje i više od Mojsija, više od Salomona, Hrama, Jone. Daleko više od prebučnih prevratnika koji bi htjeli preokrenuti vanjski poredak u svijetu. Isus se bori za čovjeka pojedinca, za ono što bi stari rekli “in-dividuum”, nepodvojenu osobu u doslovnom smislu riječi. Nepodvojenu u odnosu na sebe, Boga i bližnjega. A to je daleko veće od bilo kakve i bilo koje revolucije. Isus je za cjelovitost osobe i cjelovitu odgovornost.
Ako se nekima čini da je Isusovo poimanje braka i bračne vjernosti nalik represivnom moralu (kad smo suočeni s prilikama gdje se svaki treći brak urušava i rastavlja, a govor o grijesima s tog područja u očima prosvijetljenih suvremenika samo sredstvo da se u čovjeku porode osjećaji krivnje i grižnje savjesti), zašto onda ti isti ne prihvate u ime čovještva i čovječanstva druge Isusove antiteze, npr. one o ubijanju, nenasilju, praštanju, zakletvi?
Nije li velika i gorka istina da je u svakom sukobu, na užem ili širem prostoru, u domeni osoba ili naroda pa i cijelog svijeta, pobjednik zapravo jedino smrt. U svakom ratu – a to nam je bjelodano jasno bilo napose u našem Domovinskom ili ovome u Ukrajini – smrt je konačni pobjednik na bojnom polju. Nema te ideje ili ideala za koji bi se isplatilo bilo što ili bilo koga ubiti.
Dakle, Isus ide puno dalje od svih mogućih pacifista, demonstranata, aktivista, „zelenih“, „antifa“, preduhitruje nas za cijelu budućnost. Vidimo, Isus ne uklapa ni u koje poimanje, ni ono od jučer, ni ovo od danas, niti ono od sutra. Pa i onaj tko se na njega poziva, olako dolazi i sam u sukob s njime. Kamen spoticanja svakome, tko se ne usmjeri prema Bogu. Očito je jedno: Isusu se može (iz)reći samo radikalno: da ili ne!
Bog je u činu stvaranja izrekao svoje da svijetu, a ne kaosu, izrekao svoje da životu, a ne smrti i razaranju, i konačno izgovorio svoje vječno Da, Amen u Isusu Kristu, a ne grijehu (usp. 2 Kor 1). U smilovanju izriče svoje da grješniku, bezbožniku, ali uništava grijeh i bezboštvo. O tome zbori kasnije neprestance Pavao. Svijet je ustrojen na pozitivnosti, dok Zli unosi negativnost. On je Dia-bolos.
Promotrimo li povijest, vidimo kako su granice između ‘da’ i ‘ne’ isprepletene tako da čovjek nije sposoban svaki put dobro razlikovati. Stoga imamo laž, a Božja riječ imenuje duha koji miješa istinu i laž Ocem laži od početka. To je Đavao. Njegov je zaštitni znak upravo sposobnost prodati inteligentnu laž kao istinu na tržnici ovoga svijeta. I tako uvući postupno ljude i narode u životne laži, strašne zablude te konačnu propast.
Blagopokojni papa Benedikt izrazio se ovako: „Stvarna prijetnja Crkvi dolazi od globalne diktature tobože humanističkih ideologija. Protusloviti im znači biti isključen iz osnovnog društvenog konsenzusa. Prije stotinu godina svatko bi smatrao apsurdnim govoriti o homoseksualnom braku. Danas je svatko tko se tomu protivi društveno izopćen. Isto vrijedi i za pobačaj i stvaranje ljudskih bića u laboratoriju. Suvremeno društvo oblikuje protukršćansko vjerovanje, a suprotstavljanje tomu kažnjava se društvenim izopćenjem. Sasvim je prirodno bojati se ove duhovne moći Antikrista i stvarno je potrebna pomoć molitava cijeloga Božjeg puka i svih vjernika u svijetu da se odupre toj đavolskoj moći”.
Isus svojim životom, riječima i postupcima uspostavlja iskonski red kakav bijaše u početku stvaranja. Prije zavođenja i pada pod obrazinom konačnog oslobođenja od Boga i njegove zapovijedi. “Bit ćete kao bogovi, i veći od bogova, ako pojedete sa stabla”… Isus ne dokida staro, već upućuje na nutarnju istinu, ne uklanja, već potvrđuje.
Čovjek mora vjerovati u svoju bogolikost. Kad prestane vjerovati da je Božja slika i prilika, da je određen za vječnost, tada on postaje crv. Kao da Isus želi reći: Ne zaronite li dublje u smisao Božje riječi i zakona od onoga što nude pismoznanci, farizeji i učitelji, propali ste! Ono što redovito ljudima nedostaje nisu zakoni, propisi, zapovijedi, već nutarnje zrenje i smisao svih tih propisa. Isus je upravo terapeutski nastupao jer je vraćao ljudima povjerenje u Božju ljubav, praštanje, milosrđe.
Tužan je svijet u kome nema mjesta za Boga. U suvremenom ga svijetu nema. Svim silama se napinjemo da dokažemo kako je svijet i svemir prazan. Takva logika i zaključivanje vode u neminovnu smrt duha. Potrebno je obnoviti Božji zakon u čovjeku. Zakon nije tu da ugoni strah u čovjekove kosti. Sve se mora događati daleko od prijetnji, sankcija, kazni. Čovjek nije divlja zvijer koju treba zakonima krotiti i dresirati, već slabo biće komu treba Božja milost i pomoć, komu treba mir srca i savjesti, komu treba nutarnja cjelovitost i sloboda.
Isusove su riječi doslovce prava terapija, oslobođenje, obnova, a ne restauracija, novi moral ili zakon. On želi stvoriti poredak koji plodi iz čista i oslobođena srca. Jer ubojstvo, preljub i svaka vrst zloće započinje tu, u srcu. Ne kad se potežu noževi, svjetlucaju mačevi ili bajunete na puškama, ne kad je vulkan strasti provalio i izbljuvao svoju užarenu lavu iz svoje nutrine koja uništava sve. Tad je već prekasno za bilo što.
Dakle, novi Zakon za novi Savez. Slovo po slovo novog Saveza protiv uhodane prakse u židovstvu. Slova i riječi koje se usijecaju u srce i vele, što se ondje mora izmijeniti da bi konačno nestalo zla i nasilja u svijetu. Jer Isusov je izbor jasan: Treba se odlučiti između života i smrti.
Isus želi da svatko od nas u svome srcu otvori prostor za Nebo, nebeski mir i blaženstvo. Da se ne zaplićemo vječno u probleme kao: Tko je u pravu, tko je jači, tko će se probiti dalje u životu, tko je sposoban izdržati konkurenciju na tržištu, tko će koga ‘srediti’, dokrajčiti i sl. Isus želi jednom zauvijek dokrajčiti takav način mišljenja i postupaka.
Kao da želi reći: Čovječe, prestani biti u srcu ratnik koji vodi zaplotnjačke ratove protiv svega i svakoga, a na kraju ubijaš samog sebe, razaraš svoju egzistenciju, umireš na rate. Ako se izmiriš sa samim sobom, tada prestaje biti problem bližnji, brat, brak i svi odnosi koji iz tog proizlaze.
Isus kritizira pismoznance i farizeje zbog strogog poštivanja zakona. Ono što kritizira jest da ne poznaju osjećaj, već samo pravilo. Kad god je određena osoba u pitanju, ulazi on u sukob s farizejima. Poznata je dramatična scena u kojoj čuvari zakona dovlače ženu uhvaćenu u preljubu. Žele Isusu postaviti zamku i žena bi trebala poslužiti kao klopka. Isus ne ulazi ni u kakvu raspravu. Nikakvi dokazi ne pomažu niti bi bili uvjerljivi. A nema ni autoriteta na koji bi se moglo pozivati. Nema tu nikakve logike. Isus šuti. Ne može pristati na spektakl kamenovanja. To nikako ne može biti volja Boga, njegova Oca. Dirnut je u dubini svoje duše. On ima pred sobom osobu, a ne zakon. Na razini srca mora doprijeti do tužitelja.
Stoga ih suočava s njihovim vlastitim potisnutim osjećajima i ponašanjem. Pozornost im skreće s izvana prema unutra, od optuženice prema sebi samima. I najednom je sve drugačije. Veliki i moćni sveznalice postaju vrlo mali. Dolaze do korijena svojih misli i djela. Svoga srca. Ne misle više na zakon, zabavili su se sami sa sobom. To je ravno oslobađajućoj presudi. Smije i može živjeti, ali ubuduće bez grijeha. Može odahnuti. Vjerojatno je plakala od sreće.
Novina koju Isus donosi je nešto posve drukčije od strogog i pomnog poštivanja propisa. Dolazi iz dubine srca, iz one točke gdje nas sudbina čovjeka duboko dotiče i potresa, gdje smo i sami pogođeni i ne upiremo prstom na druge na druge. Upravo to središte određuje naša raspoloženja, simpatije i antipatije. Ono je izvor osjećaja, a to je ono što Sveto pismo naziva srcem. U srcu je snaga i moć koja visoke ideale čini mogućima. Ljudi koji su susreli Isusa mogli su to iskusiti. Nakon njegove smrti to je sila Duha Svetoga.
Mnogo je prizora u kojima su muškarci ili žene potreseni Isusovim zračenjem, tolikom dobrotom i suosjećanjem. Tu je ribar Petar, koji nakon čudesnoga ribolova pada pred Isusove noge i osjeća se vrlo grješnim. Sjetimo se i žene u Betaniji koja je pomazala Isusove noge skupocjenom nardovom pomašću. Iz nje izbija snaga ljubavi koja ide do razdavanja svega. Njegova se sila i moć, njegov apsolutni da svakom ljudskom biću, prenosi se na svakoga tko mu se otvori. Svatko tko osjeti dragocjenost Božje blizine, kako je Isus zrači, preobrazit će se osnovu svog iskustva.
Dakle, razumijevanje Govora na gori počinje gledanjem u vlastito srce, okrenuti se izvana prema unutra, stupiti u dodir s onom točkom u nama u kojoj smo blizu Bogu, sebi i drugima.
