Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Mt 22,1-14
Isus ponovno prozbori svećeničkim glavarima i starješinama naroda u prispodobama: »Kraljevstvo je nebesko kao kad neki kralj pripravi svadbu sinu svomu. Posla sluge da pozovu uzvanike na svadbu. No oni ne htjedoše doći. Opet posla druge sluge govoreći: ‘Recite uzvanicima: Evo, objed sam ugotovio. Junci su moji i tovljenici poklani i sve pripravljeno. Dođite na svadbu!’ Ali oni ne mareći odoše – jedan na svoju njivu, drugi za svojom trgovinom. Ostali uhvate njegove sluge, zlostave ih i ubiju. Nato se kralj razgnjevi, posla svoju vojsku i pogubi one ubojice, a grad im spali. Tada kaže slugama: ‘Svadba je, evo, pripravljena, ali uzvanici ne bijahu dostojni. Pođite stoga na raskršća i koga god nađete, pozovite na svadbu!’ Sluge iziđoše na putove i sabraše sve koje nađoše – i zle i dobre. I svadbena se dvorana napuni gostiju.« Kad kralj uđe pogledati goste, spazi ondje čovjeka koji ne bijaše odjeven u svadbeno ruho. Kaže mu: ‘Prijatelju, kako si ovamo ušao bez svadbenoga ruha?’ A on zanijemi. Tada kralj reče poslužiteljima: ‘Svežite mu ruke i noge i bacite ga van u tamu, gdje će biti plač i škrgut zubi.’ Doista, mnogo je zvanih, malo izabranih.«
Najdublja tajna Isusova osobe i navještaja sastoji se u tome da Bog čeka na svakoga pojedinoga od nas, da pozivlje daleke i blize, beskućnike i lutalice, kao i one koji su mu blizu, ili misle da su mu blizu. Tko je to shvatio, taj se već sada može kupati u preobilnom svjetlu njegove nazočnosti, ljubavi, neopozivosti njegova zova kojim nas prijateljski uvjerava: “Dođite, sve je zgotovljeno. Dođite na svadbenu gozbu. Dođite svi vi, umorni, opterećeni, da se konačno odmorite od svojih životnih napora, lutanja, bezavičajnosti”.
Kad se govori o ‘kraljevstvu Božjem’ ili ‘nebeskom’, obično mislimo da je tu riječ o nekakvu besklasnom društvu o kojemu je sanjao Marx, čiji su san odsanjali njegovi sljedbenici i doveli nas u slijepu ulicu, ili pak mislimo poput hilijasta o ’tisućgodišnjem’ kraljevstvu mira i blaženstva, ili imamo predodžbu o nekakvu blaženom stanju gdje ne treba ništa raditi i sl. Međutim, Isus u današnjoj prispodobi o kraljevskoj gozbi ne stavlja u žarište to blaženo stanje, pa čak ne ni gozbu, nego osobu kralja. U središtu događanja je kralj koji priređuje veliku svadbenu gozbu. On je glavni djelatnik, a ne ljudi i taj kralj iz slike – a zapravo Isusov nebeski Otac – pripravlja svim ljudima bez razlike zajedničko slavlje na koje su svi bez razlike pozvani. I to je čudo nad čudima u Isusovu poimanju Boga u odnosu na sve druge navjestitelje Boga među ljudima.
Što se zbiva s Božjim zovom na kraljevsku gozbu? Neshvatljivo: “Ne htjedoše doći!” Je li moguće da su važnije svakodnevne trice i sitnice, banalnosti, trivijalnosti i najobičniji poslovi od sudjelovanja na kraljevskoj gozbi i svadbi?
Zamislimo: Stiže pozivnica i naš kalendar termina je već pun. Otkazujemo. Smišljate izgovore i žao vam je što ne možete sudjelovati. U stvarnosti ste prilično ravnodušni prema svom poznaniku. To je mogao biti slučaj u priči koju Isus priča. Svatko ima nešto važnije u ovom trenutku, no pozvani su previdjeli jedno: riječ je o državnom događaju, čak i više od državnog posjeta! Vjenčanje kraljeva sina je svečanost koja se tiče svih, koja ima prednost nad svim, gdje se sve ostavlja, gdje svatko smatra čašću da može doći, gdje se susreću uglednici i veliki, gdje obični ljudi mogu samo zijevati i ostati bez riječi, gdje su već sretni što su samo promatrači, ili danas prate na ekranima. Ne poziva bilo tko, nego najviši u zemlji, od čije milosti svi zavise. Sjetimo se pokopa engleske kraljice ili ustoličenja novoga kralja. Tko je bio sve prisutan?
Kad bismo dopustili da poruka velikog vjenčanja prodre u nas, slušali bismo dok nas ne uhvati do srži, automatski bismo ostavili sve iza sebe.
Ali sada je stvarnost onakva kakva je opisana u prispodobi: Presiti smo vijesti, poziva, poruka i ponuda. Kako bismo trebali znati što je ispravno? Postoji velika opasnost da se previdi prilika koju nudi poziv. Više ne primjećujemo da smo postali slijepi za ono što je važno. Vrlo malo ljudi može uočiti ili procijeniti vrijednost najavljenog događaja. Većina ljudi je otupjela za sve što je novo i živo, što nas tjera na razmišljanje, što nas sili da stvari vidimo i s druge strane.
Tu se uvijek iznova nameće pitanje: Koliko nas naše kršćanstvo usrećuje, koliko smo sretni što nosimo kršćansko ime, i koliko nam je stalo do Boga, do Isusa Krista? Koliko smo istinski gladni i žedni Boga, njegove pomoći i milosti, ljubavi i praštanja? Ne bez razloga stoji riječ o ‘gladnima i žednima’ upravo među blaženstvima u Govoru na gori. Jer gladni i žedni žive od nade i u nadi da će se jednom nasititi.
Jasno, kršćanstvo nije prvenstveno skup propisa, zapovijedi, zabrana, što se sve smije a što ne smije. U javnosti je dovoljno ozloglašen kršćanski moral kao skup nesnošljivih zabrana, zapovijedi, obveza, i ljudi se prestraše pri spomenu kršćanskog morala. On je ponajprije osoba Isusa Krista. On utjelovljuje u sebi sve što Bog želi dati čovjeku.
Kršćanstvo je jedan veliki zov na preobrazbu svijeta, u radosti i ljubavi, u posvemašnjoj predanosti osobi Isusa Krista i onome što je on htio donijeti svijetu. Jasno, Bog od nas traži poslušnost svojoj riječi, ali nam najprije upućuje prijateljski poziv i daje mogućnost da ono što traži i uzbiljimo. Najprije podaruje blaženstvo svoje nazočnosti, taži glad i tiša žeđ, razgoni mrak i krivnju, skida sljepoću i gluhoću, a zatim šalje navijestiti tu Radosnu vijest svijetu i ljudima.
Uglavnom, riječ je o buđenju osjetljivosti na to kako od površnog do smislenog, od inferiornog do dragocjenog, drugim riječima do vlastitog srca. Ovdje možemo baciti pogled na svetog Franju koga smo ovih dana slavili. Njegov život dobio je smisao koji daleko nadilazi okvire Crkve prije 800 godina i danas. Odlučujući preokret u njegovu životu dogodio se nakon pitanja: Tko ti može dati više: gospodar ili sluga? Shvatio je da trči za slugom kada se nadao slavi i bogatstvu u vojnom pohodu. Postao je zamišljen. To ga je odvelo dublje u ono što je značajno i dragocjeno. Sinulo mu je: ono što čovjeka čini istinski sretnim nalazi se iznutra, a ne izvana.
Postoji jedna stvar na koju bismo trebali obratiti pozornost: put do naše budućnosti i do Božjeg poziva je mjesto gdje se budimo iz rutine i površnosti svoga života te umjesto toga dopuštamo da nas Gospodin ispuni do srži. Na putu prema velikoj svetkovini susrećemo svetog Franju i mnoge druge.
Da bi se to postiglo, treba se upustiti u rizik. Obično se vodimo mišlju da je ‘bolje vrabac u ruci, nego golub na grani’. To je logika svakodnevnog života. Radije ostajemo na svojoj njivi, kod svojega posla, u svakodnevnoj tlaci, muci, brigama, jer nam to jamči kakvu-takvu egzistencijalnu osnovicu. Svatko ima svoju privatnu sferu i ne želi da mu tko mrsi konce i račune. ‘Što je moje, moje je. A glede toga poziva, sačekaj malo. Možda ću doći drugi put, možda nakon drugog infarkta i sl. Najprije mi dopusti da živim ovaj svoj život u miru’. I što je najtragičnije u prispodobi jest zlostavljanje i ubojstvo kraljevih glasnika. Prema Isusovoj poruci ne može se čovjek odnositi trajno neutralno. Mora se zauzeti stav: ili prihvaćanje ili odbijanje.
Kraljev plan ne pada u vodu. Gdje zakazuju oni prvi pozvani, Bog poziva s ulica, s raskrižja, dangube, niškorisne ništarije. I gdje nositelji veličajne kršćanske tradicije uporno odbijaju poziv na svadbu, odašilje Bog svoje glasnike u Treći svijet, među neznabošce, nudi im sreću Radosne vijesti. Bog ništa ne radi s predrasudama. Svaki je čovjek Božji stvor, opran u Krvi Kristovoj… Pa i rasipni sin, koji je nakon opijenosti prolaznom požudom iskusio dubinu i dosege vlastite otuđenosti. A dobri Otac bdije dan i noć, ne trne svjetla u kući, samo da bi zalutali mogao pronaći Očev dom kad god se vrati.
BOG OSTVARUJE ZACRTANI PLAN
Koji je razlog da ljudi ne mogu vidjeti i dokučiti sreću i ispunjenje za kojima, podržavani svojom vjerom i predajama, stalno čeznu ili očekuju, makar je ta sreća nadohvat ruke i nudi im se otvoreno u obliku poziva na veliku svadbenu gozbu? Glavni je razlog zaokupljenost svakodnevnim poslovima, robovanje prividu, opojnoj iluziji svakodnevnog i privremenog te prividnom važnošću onoga s čime se čovjek svakodnevno suočava u svome životu.
Već ćemo kod starozavjetnih proroka pronaći ljude kojima je vjera u Boga samo privid i vanjština, kojima je to ljuštura bez jezgre. “Kad li će proći mlađak, da prodamo žito, i subota, da tržimo pšenicu” (Am 8,5)? Briga oko povećanja materijalnih dobara uzrokom je ne samo da se svjetiljke trnu, da ponestaje ulja, a vjera se svodi na prazni okvir. Iskustvo Boga Stvoritelja i Spasitelja, voditelja kroz cijelu povijest, njegove milosti i ljubavi nadomješta se vjerom u materijalnu sigurnost, novac ili bogatstvo, povjerenje koje u konačnici nužno razočarava.
Takvu su sigurnost simulirali ljudi prije potopa, u njoj su se uljuljavali oni u Sodomi i Gomori, sve dok ne nadođoše potopne vode i ne započe pljuštati s neba sumporni oganj (usp. Lk 17,27-39). Svi su oni u ono doba “jeli i pili, ženili se i udavali, sadili i gradili, kupovali i prodavali” do trenutka kad se sruči na sve njih apokaliptički sud i katastrofa. Radnje koje u biti nisu negativne, ali mogu postati sudbonosne ako se zbog njih proigra životna šansa i poziv koji sam Bog upućuje. Ako su one odvrat od bitnoga u životu.
Isusovo je svakodnevno iskustvo kako bogatstvo i prividna prezaposlenost čine čovjeka slijepim i gluhim spram poziva koji preko njega Bog upućuje svom narodu. Božji poziv nije trajni posjed, mjenica bez pokrića, već treba svakodnevno živjeti sukladno milosti i izabranju koje Bog kroz povijest upućuje. Gdje poziv ne prožima cijeli dan, on postupno iščezava, gubi svoj svečani oblik, svadbena halja postaje svagdanjom, otrcanom. Božji zov iz Isusovih usta jest poziv na uključivanje u kraljevstvo o kome Isus zbori, koje Isus živi.
Isus je očekivao kako će slušateljstvo shvatiti kraljevstvo onako kako ga on shvaća i izlaže. Kao blago skriveno na njivi ili kao biser za kojim se traga cijeli život. Te kao spremnost da čovjek ostavi sve, proda sve zbog tog blaga ili bisera. Jer ništa se ne može usporediti s ponudom koju stavlja Bog pred nas. Ni njiva, ni brak, ni zaprege volova koje je tek čovjek kupio. Neposrednost Božjeg oslovljavanja u Isusovoj osobi, početak kraljevstva Božjeg trebalo bi da zahvati ljude. Svatko je pozvan biti uzvanikom za stolom svog Oca kao ljubljeni sin. Ali duh ovog svijeta je jači. Požuda očiju, tijela i oholost života kao da se već naznačuju u osobama onih koji odbijaju kraljevski zov (uočljivo je to u istoj prispodobi kako je donosi Luka 14,16-24). Isus je razočaran i to ga izaziva na konačni obračun s takvim stavom. Otpor sa strane odgovornih u narodu sili ga na dramatične slike kojima kuša po posljednji put prisiliti svoje suvremenike na premišljanje vlastitih stavova.
Polazišna točka u prispodobi jest slika velike gozbe. Stoljećima pripravlja Bog svoj narod na veliku gozbu u svome kraljevstvu i stoljećima čeka taj narod na trenutak te gozbe. Sad je kucnuo čas, gozba je tu. Pozvani su svi. U Isusu to postaje za sve nazočna i dohvatljiva stvarnost. I što se zbiva? Nešto vrlo depresivno i žalosno. Ono što nitko ne bi očekivao. Nestalo je čežnje, nadanja, nitko više ne vjeruje u obećanja dana prorocima, presušili su živodajni izvori u narodu. Isus se suočava na svakom koraku s ravnodušnim licima i slegnutim ramenima, napose kod narodnih vođa. Svatko se bavi svojim poslom i svakome je samo njegovo zanimanje najvažnije. Nebo se otvorilo, milost se izlijeva, a uzvanici nezainteresirani. Napetost neprestano raste. Što će se dogoditi nakon ubojstva poslanika? Hoće li se Nebo ponovno zatvoriti, zauvijek se povući od ljudi, odgoditi gozbu da bi uzvanicima dao kasnije mogućnost da se predomisle i budu nazočni na svadbenom slavlju? (A kad ti isti ne će biti zauzeti svojim poslovima?) Božji je poziv upućen ovdje i sada svakome, sad je trenutak odluke. Božji spasenjski kairos ne dopušta odugovlačenja.
Gozba je spremna, nebesa su se otvorila, Božji se dah razlijeva zemljom, Isus je nazočnost samog Boga među nama i Božja je odluke neopoziva. I stoga šalje svoje sluge na ulice cijelog svijeta, na sva raskrižja da pozovu sve koje pronađu. Kuća se napunja siromaha, kljastih, hromih, slijepih i sakatih. Tim rubnima postaje jasno kako je kucnuo njihov sretni čas, kako od izopćenika postaju izabranici. Gozba započinje, ali bez onih prvih uzvanika. Šansa je tu i rubni su je neodgodivo iskoristili.
Međutim, na tome mjestu Matej u svome stilu zaoštrava stvari dodatkom o onome bez svadbene haljine. Nije dostatno biti pozvan i doći na gozbu, tj. biti kršten u Crkvi, prihvatiti poziv na svadbeno slavlje. Nije dosta reći ocu da će se otići na posao u vinograd, a onda ne izvršiti obećano. Sve zavisi od toga kako ćemo na kraju ‘izgledati’ pred Ocem. Potrebno se suočiti sa sucem koji proniče srca. U svakoj zajednici ima dobrih i zlih. Stoga se čovjek ne smije zanositi samo jednim, kako je uzvanik na gozbi. U Matejevu poimanju vinograd je oduzet Izraelu, Židovima, predan Crkvi, drugom, poganskom narodu, ali s jasnim očekivanjima kako će ti novi u Crkvi donositi prave plodove u pravo vrijeme. Još nad nama nije izgovorena posljednja riječ. Ta je uvijek Božja.
Isto se može dogoditi i tzv. kršćanskoj Europi i Zapadu. Zapravo se već događa. Bog mijenja poziv i zemljovid vjere. Kao i kroz cijelu povijest. Ondje gdje je nekoć bujalo kršćanstvo, danas mu nema ni traga. Ondje gdje su se donosile sudbonosne odluke za kršćanske istine, kao npr. u Maloj Aziji ili sjevernoj Africi, danas ni traga kršćanstvu. Kršćanstvo je prvenstveno svakodnevni život iz vjere i za vjeru, za Gospodina, a ne jamstvena propusnica za nebo. Kao da se postupno na svim stranama obistinjuje ona prijetnja iz knjige Otkrivenja efeškoj Crkvi (od koje danas nema ništa osim ruševina): “Ako se ne obratiš svojoj prvoj ljubavi, doći ću k tebi i prevrnuti tvoj svijećnjak s njegova mjesta” (2,5).
Svakomu tko se osjeća kršćaninom morala bi svakodnevno odzvanjati u ušima ona riječ iz prispodobe: “A oni nisu marili” za poziv. Cijela je primjerice Poslanica Hebrejima jedan veliki i jedinstveni poziv u obliku odulje propovijedi da ne zanemarimo takvo i toliko spasenje i ponudu koje nam Gospodin sam s nebesa objavljuje. Opasnosti su nazočne, i u onodobnoj nomadskoj ili ruralnoj kulturi, pogotovo u ovoj našoj urbanoj i kompjuterskoj civilizaciji. Koliko nam vrijedi danas Božji poziv i osjećamo li se sretnima što smo kršćani? Zbilja sretnima? Veliki upitnik!
