Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Mk 2, 23-28
Jedne je subote Isus prolazio kroz usjeve. Njegovi učenici počeše putem trgati klasje. A farizeji mu rekoše: »Gle! Zašto čine što subotom nije dopušteno?«
Isus im odgovori: »Zar nikad niste čitali što učini David kad ogladnje te se nađe u potrebi on i njegovi pratioci? Kako za velikog svećenika Ebjatara uđe u Dom Božji i pojede prinesene kruhove kojih ne smije jesti nitko osim svećenika; a on dade i svojim pratiocima?«
I govoraše im: »Subota je stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote. Tako, Sin Čovječji, gospodar je subote!«
Na samome početku svoga javnoga djelovanja Isus je već tri puta došao u sukob s farizejima, sitničavim opsluživateljima Božjega zakona. Najprije glede oprosta grijeha, zatim zajedništva za stolom s grješnicima i carinicima u Matejevoj kući pa onda glede posta. U današnjem odsječku imamo ponovno sukob glede subote. Svjedoci smo stalnoga zaoštravanja situacije oko Isusa. Farizeji se osjećaju ugroženi u svojim životnim zasadama i postavkama jer ovaj Isus olako prelazi preko njihovih životnih svetinja. Često je lakše držati se slova zakona nego se pitati spram smisla i osobne odgovornosti u pojedinačnom slučaju.
Subota je u Izraelu znak slobode, odmora, počinka i Saveza s Gospodinom. Ona je znamen uzajamne vjernosti Boga i Izabranog naroda. Kršćani slave nedjelju – jer je sve u znaku i znamenu Isusa Krista. Smisao subote, odnosno nedjelje nije u dokolici, počinku, odmaranju, nego u osobnom susretu s Bogom, sa samim Gospodinom. Slaviti se može samo u slobodi, osobnoj i zajedničkoj. Ono što se zbilo na sveopćem planu u trenutku stvaranja: svjetlost je prva zbiljnost, ponavlja se u svakom osobnom životu što se otvori svjetlu Božjem koje je zasjalo u Isusu Kristu. Vjernički život, premda u glinenim posudama, ispunjen je slobodom i svetošću, ako je životno vezan s Kristom.
Isusov je život protekao u svjesnom izazovu svim protučovječnom i neljudskom ustroju. On je živi prosvjed protiv nezrelosti, ovisnosti, nesposobnosti odlučivanja, otuđenja. On je izazivao nemir u prividnom miru ili močvari; svojim nastupima drmao je i potresao uhodana mjerila. Svjesno se opredijelio protiv religije propisa, vanjskih zapovijedi i zabrana, straha i osjećaja krivnje. I svi oni koji su tijekom povijesti ustajali protiv kršćanstva kako ono svojim stavovima plodi i rađa nezrelošću, ovisnošću, ne mogu pronaći ta uporišta u Isusovoj praksi.
Isus ne pita nikoga, ne obazire se ni desno ni lijevo, što mu je činiti. Ne obazire se niti se poziva ni na kakve “svete” odredbe, pa ni na Mojsija. Protiv uvjerenja svih izdiže se za gospodara i presuditelja u pitanjima što je dobro a što zlo. Što valja činiti, a što se mora propustiti ili izbjegavati. On očituje savršenu suverenost, nisu mu dovoljno sveti ni država, ni društvo, ni uhodani religijski establishment, kad je u pitanju Bog i čovjek. Božja suverenost i čovjekova sloboda i oslobođenje od bilo kojih prisila. Svi su propisi i zapovijedi za Isusa samo pomagala, rukohvati, ceste i prohodni putovi koji vode u konačnu slobodu, beskrajna prostranstva, Božje perivoje.
Isus uzima za sebe božansku povlasticu, kako je on naime gospodar i subote. I njegovo tumačenje subotnjih propisa iziskuje za sebe božansku punomoć koju ima od Oca.
Moral i etika po sebi nisu siguran put do Boga, a isto tako ni obdržavanje propisa i zakona ne će nas približiti Bogu, nego je moralan, etičan život uvijek posljedak naše osobne povezanosti s Bogom, plod Božjeg života u nama. Svaki čovjek ima udjela u tom životu, a svet život je plod Božje svetosti koja se razlijeva cijelim stvorenjem. Upravo na to Isus poziva.
Svatko je osobno p(r)ozvan stupiti u taj suživot s Bogom. U savršenoj slobodi. Kao da slušamo i u ovom odlomku iz Markova Evanđelja jeku Isusova glasa i riječi iz “blaženstava”: “Blago žednima i gladnima pravednosti…” Ljudi su oduvijek osjećali glad. I tjelesnu i duhovnu.
Upravo na to cijelim svojim bićem smjera sam Isus. On smjera na glad i žeđ duše. Svi propisi i zapovijedi vrijede jedino ukoliko mogu utažiti u čovjeku njegove iskonske duhovne potrebe. Glad za Bogom, žeđ za Bogom i Božjom riječju. Nazočnošću. Na toliko mjesta u psalmima. “I kad sam s tobom, o Bože moj, ništa me ne raduje ni veseli ovdje na zemlji… Ti me nasićuješ dobrima doma svoga”. I tako redom.
A Marie Noël, francuska pjesnikinja i mističarka, veli o svojim iskustvima s Isusom ovako: “I tako pobožne gospođe prepričavaju Isusov životni put. I sve bi krenule za njim u Jeruzalem. I sve bi rado postale svetice. Da li bih ja, da sam živjela u Isusovo vrijeme, onodobno slijedila Isusa? Nisam posve sigurna. Ne bih ga slijedila, ne! Zasigurno ne! I onda bih bila ono što sam i danas. Dobra, vrla i čestita župljanka, negdje u Jeruzalemu. Bogobojazna žena, vjerna Zakonu. Pomalo strašljiva, bojažljiva. Ali svakako ona koja u svakoj prilici prihvaća savjete rabina (svog župnika) u zamršenijim pitanjima religije. Ta bi duša vjerojatno pošla u oduševljenu zanosu i prema Kristu. Sa stanovitim grizodušjem. Onodobno krenuti za njim značilo bi biti u opoziciji, stati u oprjeku i nasuprot svećenicima. I nikada, baš nikada, ne bi se ta duša usprotivila, ni za živu glavu svojoj sinagogi. Vjerovala bi da se ogrješuje o svog Boga. Izvan Crkve nema istinskog ni pravog Boga. I što si ti, tko si ti, prašino, da se usuđuješ drznuti i stvarati sud o Bogu, te biraš Boga svoga srca pa i protiv same Crkve? A kad bi Veliki svećenik, onodobni papa, osudio Isusa, tog galilejskog opsjenara i prevaranta, njegovu osobu, nauk, ta bi duša u dubini svojeg bića bila do kraja podvojena, vapila bi Bogu, molila njegovu pomoć. Ali bi ipak ostala, makar sa suzama, poslušna Kajfi, kao što je u sličnim situacijama ostajala i Petru. Osim ako bi to Kristova snaga sve uklonila. Gdje je ta Kristova snaga danas, snaga koja bi bila kadra otkloniti strah? U nama, u svijetu, u Crkvi?”
Gdje je smjelost, odvažnost slijediti Isusa u svim prilikama u kojima nas poziva i izaziva? Njegova riječ je riječ slobode i oslobođenja.
