Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Mt 1,16.18-21.24a
Jakovu se rodi Josip, muž Marije, od koje se rodio Isus koji se zove Krist.
A rođenje Isusa Krista zbilo se ovako. Njegova majka Marija, zaručena s Josipom, prije nego se sastadoše, nade se trudna po Duhu Svetom. A Josip, muž njezin, pravedan, ne htjede je izvrgnuti sramoti, nego naumi da je potajice napusti. Dok je on to snovao, gle, anđeo mu se Gospodnji ukaza u snu i reče: »Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga. Rodit će sina, a ti ćeš mu nadjenuti ime Isus jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih.«
Kad se Josip probudi oda sna, učini kako mu naredi anđeo Gospodnji.
Danas je svetkovina svetoga Josipa. Zaštitnik i hranitelj Svete obitelji, zaručnik Blažene Djevice Marije, hranitelj i čuvar Isusa Krista, Sina Božjega. Ujedno je zaštitnik cijele Crkve, potom Hrvatskoga naroda i naše biskupije. Zaštitnik obitelji, sretne smrti. Josip – ime mu znači: „Bog će nadodati, Bog će dati i više od onoga što čovjek očekuje.“
Ako čovjek učini svoje, ono što od njega Bog traži, tada Bog uzvraća stostruko. Iskusio je to i Josip, sin Jakovljev, koji bijaše prodan u Egipat. Iskusio je to i Josip iz Nazareta, Marijin zakoniti suprug, onaj po kome Isus legalno vuče svoje korijene iz loze Davidove, kraljevsko podrijetlo. Onaj tihi čovjek iz Nazareta, koji je bio čuvar Božjih tajna.
Bog je našeg Spasitelja povjerio brizi svetoga Josipa. Sveti Josip je bez sumnje bio izvanredan čovjek. Katolička je tradicija toliko temeljito iznijela njegovu izvanrednost da se može činiti pomalo nestvarnom, gotovo kao mjera svih vrlina.
Ono na što bih se želio usredotočiti više je stvar principa. Koliko god bio izvrstan, bogobojazan i pravedan, Josip je bio običan čovjek, obrtnik u seoskim okolnostima, ali bez posebnog društvenog statusa, bogatstva ili socijalne sigurnosti. Posjedovao je toliko malo da je sve svoje na bijegu u Egipat mogao staviti na magareća leđa od Galileje do Egipta i natrag. Ovom pravednom seoskom drvodjelji, spremnom da krene na daleki put, svemogući Stvoritelj neba i zemlje povjerio je svog jedinorođenog Sina i Otkupitelja svijeta.
Današnja liturgija povlači nekoliko crta između Josipa, Marijina muža, i Jakovljeva sina, prvog biblijskog Josipa. Ovaj starozavjetni Josip pripadao je višoj društvenoj klasi – Jakov je bio plemenski poglavica – ali je sve izgubio kada su ga njegova braća hladnokrvno prodala u ropstvo u Egipat. Godinama je taj Josip živio u Egiptu nesigurno. Kad je dopao faraonova zatvora, sigurno je pretpostavljao da nikada neće biti pušten na slobodu. Ipak, upravo je on postao Božje providonosno oruđe, karika koja je omogućila Božjem narodu da izbjegne smrt od gladi.
Zašto Bog tako postupa? Zašto ne odabire sigurnije postupke koje nose sa sobom jamstvo? Na temelju njegova slučaja, Gospodin naš ne bi imao šanse suočiti se s uvjetima moderne osiguravajuće agencije.
Bog nije vezan našim idejama o tome što jest a što nije razumno. On je Bog koji ima mnoštvo atributa. On je također Bog kojemu je ugodno biti i u skrovitosti i krhkosti, koji ne bježi od poniženja. Toga se valja prisjetiti danas, kada se Crkva u raznim dijelovima svijeta muči zbog gubitka tla i smišlja postupke kako bi povratila izgubljeni utjecaj. Postoji rizik da tako završimo na krivim putovima. I starozavjetni i novozavjetni Josip morali su izgubiti sve. Morali su ostaviti život koji im je pružao sigurnost te zakoračiti u nepoznato. U novom okružju bili su spremni za službu unutar Božjeg plana. Često se događa da nas Bog priprema za djelovanje, ne tako što nam daje stvari, nego tako što nam ih oduzima, da nekada dobivamo gubeći, a gubimo dobivajući. Tako učimo što je vjera, a što nada; tako učimo što u praksi znači živjeti po milosti.
Josipov simbol je ljiljan. Ljiljan predstavlja čistoću. Sjetimo se Isusove riječi: Salomon se u svoj svojoj slavi nije mogao mjeriti s ljiljanom u polju. Budimo, slijedeći Josipov primjer, čisti i velikodušni; s povjerenjem slijedimo vodstvo Duha, čak i ako nas vodi do iskustava gubitka radi vjernosti, čak i ako nas vodi u neistražene krajolike. Tako će nas Bog preko Crkve moći iskoristiti za svoju spasenjsku nakanu, čiji je znak križ.
U svakoj svetoj Misi nakon pretvorbe mi kličemo: “Tajna vjere!” – Otajstvo vjere! Josip je bio do kraja povezan s tajnama vjere, s tajnom Božjega utjelovljenja, rođenja Isusa Krista zatim njegova bijega u Egipat, odrastanja u zavičaju, u Nazaretu.
Od njega nemamo zabilježene nijedne riječi. Čak se zna dogoditi da ga posve ispustimo iz vidika i svu pozornost skrenemo na Mariju ili pak Isusa. On je nekako u sjeni. Ali je pred Zakonom on Isusov zakoniti otac, po Josipu je Isus Davidov potomak. Gospodin se njime poslužio da bi pred javnošću upravo Josip bio nositelj baštinjenoga prava iz Davidove loze.
Uzmemo li Matejevo i Lukino Evanđelje, vidjet ćemo da sve odiše dahom i duhom poštovanja i divljenja, strahopočitanja pred Tajnom, pred Božjom riječju. Josip je osoba koja sluša, koja ne otvara usta. Iz njegovih usta nemamo nijedne riječi. On ima srce koje je pravedno, mudro i koje sluša. Upravo prema uzoru na starozavjetnoga kralja Salomona koji je tražio od Gospodina mudro i poslušno srce, a ne bogatstvo ni moć.
Vrijedi ovdje prisjetiti se onoga što je davno – prije više od pedeset godina – izrekao danas već sveti papa Pavao VI. za pohoda Svetoj zemlji, u Nazaretu. Između ostaloga je rekao:
RIJEČI PAPE PAVLA VI. U NAZARETU 1965.
Nazaretska je kuća škola u kojoj se počinje upoznavati Kristov život. To je zapravo škola evanđelja. Ovdje najprije učimo gledati, slušati, misliti i potpuno upoznavati koja se velika i tajna snaga nalazi u ovoj vrlo jednostavnoj, poniznoj i divnoj objavi Sina Božjega. Ujedno možda i naučimo pomalo ga nasljedovati.
Ovdje zapravo shvaćamo način i put kojim lako možemo upoznati tko je Krist. Ovdje osobito razumijemo koliko treba cijeniti ono što se odnosi na njegov boravak među nama, a to nekako uključuju: Mjesta vremena, običaji, govor, sveti obredi, napokon sve čime se Isus služio da se očituje svijetu. Ovdje sve ima glas, sve ima značenje.
Doista, ovdje u ovoj školi uviđamo zašto se mora obdržavati duhovna stega ako netko želi slijediti nauk evanđelja i biti Kristov učenik.
O kako bismo se rado htjeli povratiti na svoje djetinjstvo i ponovno se povjeriti ovoj poniznoj a ujedno tako uzvišenoj Nazaretskoj školi. O kako bismo žarko željeli obnoviti svoje nastojanje da stječemo pravo životno znanje, uz Mariju, uz Josipa, i razumijevanje božanskih istina.
Ali, ovdje smo se zaustavili samo kao hodočasnik i prisiljeni smo odreći se te želje, jer razabiremo da se na ovom svijetu ne može nikada potpuno dovršiti rad oko upoznavanja evanđelja. Ne ćemo ipak otići a da iz Nazareta ne uputimo na brzu ruku i kao usput nekoliko kratkih pripomena.
NAZARET NAS NAJPRIJE UČI ŠUTJETI: O kad bi u nama ojačala cijena šutnje, toga divnoga i tako potrebnoga svojstva duše, u vrijeme kad na nas u ovome uzburkanom i odveć uznemirenom životu, u ovo naše doba, navaljuje toliko povika, galame i vike.
O nazaretska šutnjo, uči nas da budemo učvršćeni u dobrim mislima, zaokupljeni nutarnjim nadahnućima, da budemo dobro pripravni slušati tajne Božje savjete i upute istinskih učitelja. Uči nas koliko je potrebno i koliko vrijedi, spremanje, nauk, razmatranje, osobni i skroviti način života, molitva koju u tajnosti vidi samo Bog.
Osim toga, OVDJE UPOZNAJEMO DOMAĆI NAČIN ŽIVOTA. Neka nas upravo Nazaret podsjeti što je obitelj, zajedništvo obiteljske ljubavi, ozbiljna i sveta ljepota obitelji, sveto i nepovredivo vlasništvo obitelji; neka nam pokaže kako je sladak odgoj u obitelji, koji ne može ništa drugo zamijeniti; neka nas nauči koja je prirodna uloga obitelji u društvenom poretku.
Ovdje napokon UPOZNAJEMO OBVEZU RADA. O Nazaretu, o kućo drvodjelje Josipa i drvodjelčeva Sina: Želimo najradije upravo ovdje shvatiti i proslaviti doduše strogi, ali otkupiteljski zakon ljudskoga rada. Ovdje želimo tako obnoviti dostojanstvo rada da to svi doznaju. U ovoj kući želimo podsjetiti i na to da rad ne može biti sam sebi svrhom, nego da svoju slobodu i vrijednost prima ne samo, štono se kaže, iz gospodarske važnosti, nego i zato što nas upravlja prema divnome cilju.
Ovdje napokon ŽELIMO POZDRAVITI RADNIKE CIJELOGA SVIJETA i pokazati im veliki uzor – njihova božanskoga Brata, Krista našega Gospodina, glasonošu svih njihovih opravdanih težnji.
